Na kojoj hemisferi se nalazi Portugal, iliti traktat o školi iz bosansko-australske vizure

Početkom svake školske godine, pa tako i ove, ljudi dobiju inspiraciju da govore o školi. Gdje god se okrenem, neko ima nešto da kaže na tu temu, uglavnom pametno i argumentirano. 

Piše: Merdijana Sadović, Australija

Neki, kao Martina Mlinarević Sopta, smatraju da je to najljepše doba u životu svakog čovjeka. Drugi, pak, poput Ozrena Kebe, vjeruju da je škola glavni uzrok propasti svekolike ljudske populacije. Neki tvrde da je naš školski sistem najgori na svijetu, a drugi smatraju da je, uz sve svoje nedostatke, on opet bolji od mnogih naizgled naprednijih od njega. 

Sve to me ponukalo da podijelim svoje skromno iskustvo s dva školska sistema – našim i australskim. 

Prvo, da se razumijemo, idealnog sistema nema, osim možda onog u Finskoj. Bez obzira na to koliko sistem bio zatucan, bit će djece koja će u njemu uživati. Isto tako, i u najnaprednijem i najrazvijenijem sistemu školovanja bit će djece koja će se mučiti s gradivom i mrziti školu. 

Ja sam se školovala u našem represivnom i nehumanom sistemu. A opet sam jako, jako voljela školu. Toliko da sam jedva čekala kraj ljetnog raspusta i početak nove školske godina. Najviše sam voljela miris novih udžbenika koje smo obavezno kupovali u augustu da bih do septembra mogla sve iščitati. Prvo čitanku, a onda sve redom – od historije do geografije, hemije i biologije (samo sam matematiku preskakala). Pa kad bi koji nastavnik ili nastavnica počeli s izlaganjem gradiva, ja bih ispod glasa redovno završavala njihove rečenice jer mi je cijela materija već bila poznata. Odvratno, znam.

Sasvršen đak ili odvratni štreber

Ja sam bila san svakog učitelja i nastavnika – dijete uvijek aktivno na času, koje dolazi spremno na nastavu i s pažnjom prati svaku njihovu riječ. Bila sam i san svakog roditelja – dijete koje nikad nije dobilo jedinicu, a jedina trica koju sam dobila u osnovnoj školi je bila iz Likovnog. I možda jednom is Općetehničkog, kad mi je od prevelikog zalaganja pukla pilica i umalo izbila oko nesretniku koji je stajao pored mene. 

Ja sam, također, noćna mora svom trinaestogodišnjem sinu koji cijeli život sluša tirade o tome koliko je škola važna, a koje se redovno završavaju nekom od priča o mojim školskim uspjesima. I dok ja smatram da sam bila savršen đak u svakom pogledu (barem u osnovnoj školi), on misli da sam bila klasični štreber i totalni davež. I ne razumije kako se iko od druge djece uopće htio družiti sa mnom. Užasno ga nervira kad počnem nabrajati kako sam, u njegovim godinama, sedmično čitala pet knjiga najmanje, a na raspustu po jednu svaki dan, te da sam već u šestom osnovne iščitala sve knjige na dječijem odjeljenju biblioteke Blagoje Parović, pa mi je sirota bibliotekarka krišom davala knjige s odjeljenja za odrasle, potpuno neprimjerene za moj uzrast. Moj sin misli da sam to sve izmislila, samo zato da njega ubijem u pojam.

Naravno, fokus mojih monologa je uvijek osnovna škola – srednja je bila nešto drukčija priča, mada se i ona na kraju sretno završila. Ali onda je došao fakultet i četiri godine pomiješanog iskustva – od nevjerovatnih poniženja i gušenja i najmanjeg pokušaja kreativnosti i slobodnog razmišljanja, do ushićenja kad naletiš na dobrog profesora koji još ima i smisla za pedagogiju. Uglavnom, moje najveće noćne more su vezane upravo za taj period školovanja, koji je trebao biti najljepši. Tek sam tad, zapravo, zamrzila prevaziđeni i opresivni sistem obrazovanja koji je u cijeloj tadašnjoj državi bio norma. 

E sad, vratimo se mom sinu, sretniku koji je imao mogućnost da se oproba u oba školska sistema – ovom staljinističkom, u kojem je odrasla i moja generacija, ali i ovom zapadnom, mnogo liberalnijem, koji u fokus stavlja dobrobit djeteta. Problem je samo u tome što uživanje u školi i stjecanje novih znanja vrlo rijetko idu ruku pod ruku.

Do unazad godinu dana, moj sin je, kao i većina njegovih vršnjaka, bio potpuno nezainteresiran za školu, a svoj odličan uspjeh je mogao zahvaliti samo nadljudskim naporima i zalaganju svojih roditelja (prvenstveno majke) kojima su njegovi rezultati u školi uvijek bili jako bitni. 

Zadaće rade elektronski

A onda se u njegovom životu desio veliki preokret; privremeno smo doselili u Australiju i on je krenuo u ovdašnju školu. Običnu, besplatnu javnu školu koja primjenjuje australski nacionalni plan i program. Njegovoj sreći nije bilo kraja. Ne samo da škola ima fantastične uvjete za rad, već nastava traje od 9 do 15 sati svaki dan, što će reći da nema prve i druge smjene, pa samim tim ni buđenja u cik zore svake druge sedmice. Časovi traju po sat vremena, a učenici imaju dvije polusatne pauze koje mogu iskoristiti onako kako oni žele: u dvorištu, biblioteci, kantini, na igralištu ili sportskoj dvorani. Svako dijete u školu nosi iPad ili laptop (ako ga nema, može ga posuditi iz biblioteke) i to im je glavno sredstvo za rad. Nema vucaranja teških knjiga u ruksacima, nema iskrivljenih kičmi. 

Zadaće se rade elektronski i nastavnici imaju pristup njihovim radovima u svakom trenutku, za vrijeme i nakon nastave. Učenici s nastavnicima mogu komunicirati putem zvaničnog školskog maila u svaka doba dana i noći. Zadaće skoro da i nemaju jer većinu obaveza završe u toku nastave. 

Ni gradivo nije previše zahtjevno. U sedmom i osmom razredu đaci imaju samo sedam predmeta, a neki objedinjuju dvije različite oblasti (nauka je kombinacija fizike, hemije i biologije, društvene nauke objedinjuju historiju i geografiju, itd.). Svake godine imaju nekoliko obaveznih i izbornih predmeta, a u izborne spadaju kuhanje sa pravim kuharom (sa sve kuharskim noževima, ogromnim šerpama i tetovažom), hortikultura (za koju se sva djeca prijavljuju jer je to odlična prilika da se čeprka po zemlji i gnjave školski kunići), digitalni mediji, informatika, muzika i sl.

Nastavnici su prema djeci ljubazni, nema straha, nema kazni, ali red se ipak zna. Kako im to polazi za rukom, nisam uspjela odgonetnuti. Kad god dođem u školu u radno vrijeme i vidim djecu u dvorištu, iznenadim se izostankom trke i galame. Djeca stoje u grupicama, neobavezno ćakulaju i smješkaju se. Što znači da je škola postigla svoj cilj – djeca su sretna i zadovoljna. U anketama koje se redovno provode, većina učenika izjavljuje da rado ide u školu, da se tu osjećaju ugodno i zaštićeno i da ih nastavnici tretiraju sa poštovanjem.

Mi to zovemo općim obrazovanjem

Sve je to divno i krasno, ali šta ćemo sa znanjem? Nedavno sam na australskom radiju slušala neki kviz i pitanje je bilo na kojoj hemisferi se nalazi Portugal (dakle, ne na kojem kontinentu, već na kojoj hemisferi!). Javio se lik i mrtav hladan odgovorio: “Na južnoj”. Vjerujem da bi 99,99 posto učenika koji su prošli kroz naš grozomorni sistem školovanja bez problema mogli locirati Portugal, te da bi i Australiju, također bez problema, smjestili na odgovarajuću hemisferu. Mi to zovemo općim obrazovanjem.

Mišljenja sam da australski sistem možda jeste human, ali je sa stanovišta usvajanja novih znanja potpuno neefikasan. Mene uhvati očaj kad vidim koliko malo gradiva djeca prelaze u školi. Crnu smrt su obrađivali dva mjeseca, konkvistadore isto toliko. I u to prođe polugodište predviđeno za historiju i poče geografija (sad obrađuju  tektonske poremećaje, i to već dva mjeseca). Poređenja radi, mi smo u toku jedne školske godine prelazili historiju od pojave prve amebe do lansiranja Apolla 11 na Mjesec, a o geografiji da i ne govorim! 

Ono što nikako ne mogu da svarim je to što su u ovoj školi ocjene potpuno nevažne. Cilj nastavnika je da djeca prođu dobrim uspjehom (tj. tricom), a vrlo dobri i odlični su izuzetak. Ovdje se djeca u pravilu ne pripremaju za dalje školovanje i samo od onih najtalentiranijih se očekuje da nakon srednje škole  - koju završe sa 16 godina - idu dalje na koledž i univerzitet. Ostali pronalaze posao odmah nakon srednje škole i vrlo rano se osamostaljuju. I to se ne smatra porazom, već, naprotiv, jako pametnim izborom. Možda je to jedan od razloga zbog kojih je Australija tako bogato i uspješno društvo (ako izuzmemo prirodna bogatstva). Logika je jednostavna – ako imate mnogo rudnika, ne treba vam na hiljade inžinjera rudarstva, već na hiljade nisko kvalificiranih radnika. I onda ne morate uvoziti radnu snagu, a posla ima dovoljno za sve.

Drugi razlog je i to što popriličan broj Australaca smatra djecu lošom investicijom. Jedan naš Sarajlija je bio šokiran kad mu je kolega Australac rekao da mu ne pada na pamet da ulaže novac u fakultetsko obrazovanje svog sina jer je već dovoljno uložio u njega u proteklih 16 godina, a ionako mu se ništa od toga neće vratiti. Računica je jasna - što sin prije ode od kuće, to su gubici manji.  

Za nas su, pak, djeca najbolja i najvažnija investicija u životu. Nama je nepojmljivo da djecu ne potičemo na visoko obrazovanje ako za to imamo bilo kakvu mogućnost. Odgajamo ih da vjeruju da im srednja škola u životu nikako neće biti dovoljna i da će im, ako ništa drugo, ograničiti opcije koje će kasnije imati. Rezultat je hiperprodukcija visoko obrazovanih kadrova s kojima niko ne zna šta bi, ali nijedan roditelj ne želi da reforma počne baš od njegovog djeteta.

Neosporno je da australski sistem školovanja ima brojne prednosti u odnosu na naš. Jedna od najuočljivijih je poticanje đačke kreativnosti, slobodnog izražavanja i jačanje samopouzdanja, svega onoga za šta smo ja i moja generacija u djetinjstvu i mladosti bili uskraćeni. Ali ima i brojne manjkavosti, također, prvenstveno to što djeci pruža neadekvatno opće obrazovanje. 

Mom sinu je ovaj sistem mnogo draži. On se uopće ne opterećuje mojim strahovima da mu se mozak pretvara u zrno graška - uči onoliko koliko misli da treba (i malo preko toga, kad ga ja natjeram), nema noćne more i rado ide u školu. I začudo, dobro mu ide. Čak i knjige čita svaki dan, a da ga niko na to ne prisiljava.  

Šta će se desiti kad se vratimo u Bosnu, a on krene u srednju školu po našem sistemu, to niko ne zna. Doživjet će šok, u to nema sumnje, ali se nadam da će mu kreativnost, samopouzdanje i sve vještine koje ovdje stječe pomoći da nadomjesti rupe u znanju kojih će sigurno imati mnogo više nego njegovi sarajevski vršnjaci. 

U suprotnom, kukala mu majka. A i nama, također.