Mladen Vuksanović: Nisam nacionalni nego profesionalni novinar (5)

Pale, petak, 22.5.1992.
Pregovori u Lisabonu, zatišje u Sarajevu, vojna uprava na Palama. Još uvijek sam pod snažnim utiskom TV emisije o fašizmu. Gyorgy Konrad kaže: "Čaša je razbijena, ali se iz nje još može piti."

Kćerka počinje da "ludi" na Palama. Ovdje više ne može da izdrži. Hoće da se vrati u Sarajevo, među ljude, svoje prijatelje. Užas od ljudi koji je ne Palama okružuju mnogo je veći od užasa granata koje padaju po gradu. Pita me zašto u srpsku vojsku mobilišu sve, kad već imaju i previše vojnika. Kažem joj da vojska hoće da ima vlast nad svim bićima. Oni koji nisu pod njezinom kontrolom su slobodni ljudi, a vojska ne podnosi ničiju slobodu. Takvi su opasni.

Moj kolega iz redakcije, ugledni novinar N.A, nakon devet dana boravka u zatvoru na Ilidži, koju drži SDS, pušten na slobodu i za SRNU izjavljuje kako je sa njim korektno postupano. Nevjerojatno. Dati ovu izjavu nakon devet dana zatvora, bez naloga za hapšenje, bez suđenja i prava na odbranu je zapanjujuće. Još su mu rekli da "sa familijom napusti stan i pređe u muslimanski dio grada". Znam kako je slabog zdravlja, ovo će ga ubiti.

Koji je danas dan? Svi kažu da je petak, a ja ga vodim kao četvrtak. Kako sam se zabunio?

Noć je. Dvije snažne eksplozije potresaju Pale. Meho mi kaže da se "noćas nešto sprema". U Renovici (kod Pala) ubijena dva srpska vojnika. Sprema se odmazda. Sav se trese od straha. Smirujem ga i kažem mu da sa ženom spava noćas kod nas. Dolazi i Mina s kćerkom i sinovima i kaže kako su svi Muslimani uplašeni da ih noćas ne pobiju. Priča neprekidno da bi prikrila strah, što me pomalo nervira, ali potpuno razumijem taj strah. Njena kćerka je mirna i kaže: "Bezrazložna panika". Bože, kako je vani mračna noć. Kao da je sve umrlo, samo još smrt živi.

Pale, subota, 23.5.1992.
Rođendan našeg sina. Slavi ga, sakriven u nekom podrumu, da ga granate ne ubiju. Sinoć na TV Sarajevo Gyorgy Konrad prisjeća se pitanja Gyorgyu Lukacsu u Budimpešti: "Kako ste napisali tolike knjige?". "Hausarest, Hausarest! (Kućni pritvor) ".

Noćas čujem lomljavu stakla u blizini kuće. Ujutro otkrivam da je demolirana pekara koju su držali Albanci. Po čaršiji šapuću da su to noćas uradila dvojica Srba mještana. Totalni fašizam sve se više približava.

Uspjeli smo nabaviti lijekove za prijatelja novinara P.K. u Sarajevu, kojem je prije nekoliko godina izvršena transplantacija bubrega. Bez tih lijekova je osuđen na polagano umiranje.

Kćerka se sprema da busom ode na Grbavicu, onda pored hotela "Bristol" da pređe u grad pod kontrolom sarajevskih teritorijalaca. Nosi lijekove i paket hrane - desetak jaja, kutiju margarina i malo povrća iz naše bašte. Boli me duša, jer u gradu imamo toliko prijatelja kojima treba pomoć, a mi imamo tako malo hrane, osim zelene salate i luka iz bašte. Supruga mašta da im pošalje što više, ali kćerka ne može toliko ponijeti. Jutros je sa strahom ispraćamo do kućnih vrata.

Gledam reportažu na TVBeograd o tome kako Dubrovnik uopće nije razoren. Samo srpske zgrade. Jedino laž obituje, postoji na ovim prostorima. Mlijeko je crno, a ugalj je bijel. Kakvo licemjerje.

Dolazi mi Meho i kaže da mu više "ne radi telefon". Supruga provjerava. Ne radi ni Minin. Začas saznajemo da su svim Muslimanima isključili telefone. Korak po korak prema primijenjenom fašizmu. "Muslimani su opasni, mogu u Sarajevo javljati povjerljive informacije, dogovarati se i ugroziti vlast na slobodnoj teritoriji Srpske republike BiH."

Saznajem da se mladi ljekar, sin naših kumova sa Pala, javio telefonom iz Amerike, u koju je nakon silnih peripetija ipak stigao, i da je rekao: "Nigdje nekadašnje Jugoslavije." Ovdje su razbili kristalnu kuglu i sada imamo samo krhotine.

Pale, nedelja, 24.5.1992.
Sviće zora. Čujem cvrkut ptica. Ležim u krevetu i gledam u zatvorene prozorske kapke. Čujem kako se vani budi život, ali ga ne vidim, što me podsjeća na ovo skoro dvomjesečno zatočeništvo na Palama.

Sinoć, kroz razgovor s bliskim susjedom, otkrivam kako ja, u stvari, nemam pojma šta se oko mene zaista događa. Masa sitnih detalja otkriva mi kako se ovdje, s jačanjem represije, rađa bunt i pokret otpora, kako se ljudi sasvim otkrivaju. Dolazi mladi ljekar – sin kolege iz Sarajeva – da se oprosti. Kaže mi: "Shvatio sam sve. Idem sa Pala u Beograd, našao sam neke potvrde, a onda dalje u svijet. Što dalje od svega ovoga." Drago mi je da se bar netko spasi.

U baštu mi dolazi seljak R.J. i kroz suze mi govori kako ga je stid što srpske izbjeglice provaljuju u vikendice u blizini njegove kuće. Neki se useljavaju, drugi samo pljačkaju. Odnose hranu, namještaj, posteljinu, garderobu. Sva očajna, isto nam priča i B.R., u čijem je sarajevskom stanu, s njenim suprugom, i naš sin. Neki su zauzeli po dvije vikendice, kaže, iz nekih koje su provaljene, odneseno je sve, na podu su samo ostaci brašna, šećera, soli. Odnesoše sve, kaže kroz plač. Išla je u Krizni štab općine, ali su joj rekli da oni to ne mogu spriječiti. Prvo su na redu bile muslimanske vikendice, a sada sve koje nisu naseljene.

Mislim kako su ljudi prokleta bića i da će ih to prokletstvo pratiti do smrti.

Kada se vraćam sa groblja, u kući zatičem supruga moje redakcijske kolegice M.J. (koja je prije desetak dana plakala na telefon da pomognem nekako našem uhapšenom kolegi s Ilidže). On je profesor na fakultetu. Ostavio je suprugu na Grbavici (nije htjela da ide), i autom pobjegao na Pale. Rezigniran je. Traži dva litra benzina da bi otišao do vikendice. Idem po Gornjoj čaršiji i tražim benzin. Dobijem ga od mladića koga uopće ne poznajem. Kaže mi: "Dajem ti zbog onog filma o Dubrovniku."

Otkrivam da su na Palama u gvozdenoj sprezi prošlost i sadašnjost; sve se pamti, sve se zna, kao da nas je netko svukao do gole kože i takve pustio da se krećemo po ovom getu. Gledam na TV ekranu kako selektor YU fudbalske reprezentacije, crvenih očiju, podnosi ostavku, jer ne može da podnese rušenje njegovog rodnog mjesta i ubijanje nedužnih civila. Vijesti: Visoki komesarijat za izbjeglice UN odlučio da povuče svoje ljude iz Sarajeva, zbog sigurnosti.

Saznajem da je moj kolega sa Ilidže N.A. ustvari razmijenjen za C., jednog kolegu iz "Politike", koji je bio u sarajevskom zatvoru. Ljude razmjenjuju kao robu, samo s nacionalnim etiketama. -Zamišljam te kao "krme u Teheranu" - kaže mi danas kolega sa Televizije, S.K., koji je bio uhapšen na Dobrinji od strane četnika, proveo u paljanskom zatvoru 19 dana i nedavno razmijenjen. Zatvor, konclogor, je na petsto metara od moje kuće.

Na Palama uveden policijski sat. "Akustika groba" dok ne svane jutro; onda se bar čuju ptice. "Ovdje je pogana (prljava) riječ slađa od baklave, a riječ ubojitija od metka", piše jedan bosanski književnik prije smrti.

Supruga gleda na ekranu Srpske televizije novog komandanta, kojeg su postavili umjesto generala Kukanjca, generala Mladića. U Hrvatskoj su ga zvali "krvnik iz Knina". Stoji na brdu više Sarajeva, zadrigao od dobre hrane, i kaže: "Mogu ga sravniti sa zemljom". Supruga, užasnuta, kaže da je Kukanjac u odnosu na njega malo dijete.

U Sarajevu nedostaje drva za mrtvačke sanduke. Ljude sahranjuju u zajedničke grobnice na "slobodnim površinama" i po parkovima. Sve drvo sa Pala, iz pilane, velikim kamionima se svakodnevno odvozi za Srbiju, u zamjenu za hranu. Ako ovako nastave, uskoro će oko Pala biti samo golet.

Noć je, kroz prozor kuće gledam kako cestom lagano hodaju naoružani ljudi. Mislim da je sve ovo ipak samo ružan i strašan san.

Pale, ponedeljak, 25.5.1992.
Nekad, davno, skoro da se i jedva sjećam proslava Dana mladosti i Titovog rođendana. Mislim o tome kakvu je on šansu propustio da ovo poludivlje društvo lagano prevede u demokratsko, a sebe rastereti prevelike vlasti i moći. Ne može mu se ipak osporiti da smo za vrijeme njegove vladavine bili bar malo "dio Evrope", a sada smo evropska klanica. Njegova slika sve do nedavno visila je pored kandila u stanu starog prijatelja moje majke. Morao ju je skinuti, jer ga je strah od sunarodnika Srba, koji mrze sve što je hrvatsko.

Naša Žuža okotila je jutros tri šteneta: dva mužjaka i jednu ženku. Supruga ih zove "Titovi pioniri". Srećni smo jer se na ovom svijetu mržnje i smrti ipak nešto plemenito rađa. Kako ćemo ih hraniti?

Foto: EPA

Sarajevo i dalje bombardiraju. "Holiday", željeznička stanica, UNIS... Ljudi sa brda mora da su Neronovi direktni potomci.

14.30
Udar groma što razara mozak i zastaje u srcu: stiže mi kćerka iz Sarajeva, sva uplakana i šokirana, s velikom masnicom na oku.

Priča kako je predala lijekove bolesnom kolegi, hranu prijateljima i ponijela hiljadu njemačkih maraka koje joj je dao moj poznanik, novinar sa radija, da ih prebaci na Pale, a mi kasnije do Beograda, njegovom sinu ljekaru. Sretno je prošla grad, most na Miljacki koja dijeli zaraćene strane, kontrolu u "Kriznom štabu" na "srpskoj Grbavici", a onda, negdje na putu prema Palama, u jahorinskoj šumi, trojica bradatih mladića s kokardama zaustavljaju minibus. Legitimišu putnike i izbacuju napolje dvoje starijih ljudi i našu kćerku. Njoj u ličnoj karti piše da je rođena u Rijeci. Pretresaju putnike, i kod kćerke pronalaze i uzimaju marke. Ona im kaže da je, dakle, istina da četnici pljačkaju ljude, našto je jedan od njih udara šakom u oko. Pita je da li je ona kćerka novinara s Televizije. Na njen potvrdan odgovor, on kaže: "Onog ustaše!"

S plijenom odlaze u šumu, ostavljajući ih same na putu, jer je bus već otišao. Pokupio ih je neki vojni kamion i dovezao do Pala.

Kćerka mi na papiru crta lice razbojnika. Možda jednog dana saznam tko je taj čovjek. Kako se onda obuzdati i ne postati kao on?

Supruga i ja je tješimo da je moglo biti mnogo, mnogo gore, i donosimo odluku da sutra ide za Beograd, pa preko Mađarske i Slovenije do Rijeke. U očima joj vidim strah i suze za nas što ostajemo na Palama. Boji se da me ne ubiju. Zna šta znače riječi "onaj ustaša". Nagovaram suprugu da i ona pođe, ali to odbija.

"Ja ću poći kad završim svoje tkanje", šali se ona. Besana noć. Mislim na kćerku. Devetnaest joj je godina, tek je u Sarajevu upisala arhitekturu, a sada mora da bježi iz mjesta u kojem je odrasla. Kako će se snaći na tom neizvjesnom putu?

U zoru, s dvije torbe najnužnije garderobe i velikom modricom na licu, odlazi na autobus. Miluje naše pse, ljubi nas, krijući suze. Kažem joj: "Ovo je tvoj, a ne njihov svijet". "Samo bez patetike", odgovara, i moli da što prije odemo sa Pala. Ja kažem da neću da bježim sa naše zemlje, iz naše kuće. U Sarajevu ljudi čuvaju svoje zgrade, ja ovdje čuvam svoj dom. Da sam pobjegao sa Pala prvih dana rata, bilo bi me stid do smrti. Supruga mi kasnije kaže: "Ona je otišla iz Bosne s onim istim koferom sa kojim sam ja prije skoro trideset godina došla u Bosnu."

Noć bez struje na Palama potpuno pokazuje koliko je ovdje mračan mrak. U jedno sam siguran: agresori i ubice iz ovog rata su nasljednici onih koji su poraženi u prošlom. Mislio sa da je njihov duh zauvijek pokopan, a on je sada izišao iz groba da ponovo sije smrt oko sebe.

Prije dva dana, kroz prozor gledam kako na obližnjem muslimanskom groblju sahranjuju našeg komšiju Hrva. Bio je lovac i drvodjelac. Kada je pošao u Podvitez (selo nadomak Pala, odakle je bio rodom), našli su mu u autu lovačke puške. Odveden je u zatvor i premlaćen na smrt. "Službeni ljekar" je konstatovao "samoubistvo vješanjem". Kada su ga, po islamskom običaju, sahranjivali golog, prekrivenog bijelim platnom, vidjeli su da je sav modar od udaraca.

Na sahrani je malo ljudi. Mnogi se nisu usudili doći, jer za novu vlast to je "izražavanje solidarnosti sa krvnikom". Užas oivičen paljanskom noći.U glavi mi odzvanja rečenica Gyorgya Konrada: Čaša je razbijena i iz nje se više ne može piti.

Pale, srijeda, 27.5.1992.
Jutro počinje viješću da je u Sarajevu bombardovano porodilište. To je novo porodilište, izgrađeno novcem građana (samodoprinosom). Ima li za stvorenja sa brda ijedno "sveto" mjesto u Sarajevu? Još jedan šok za Muslimane na Palama. Svi su dobili otkaz u društvenim i privrednim djelatnostima. Još jedan korak prema čistom, primijenjenom fašizmu. Još ranije sam primjetio kako je iz samoposluge "nestao" poslovođa Ragib, pošten i čestit čovjek, i sve poslove preuzeo njegov kolega S., ali nisam na to obraćao pažnju. Mislio sam da je Ragib bolestan. Već u prvim danima rata, svi Muslimani su izbačeni iz policije i organa uprave. Sve se radilo tiho, "bez buke". Ljudi koji su to na svojoj koži osjetili, nisu puno pričali, bojeći se nečeg još goreg.

Korak po korak, nova vlast na Palama sprovodi u život onu Hitlerovu ideju o supremaciji jedne nacije nad drugom, a arijevcima i Židovima. Samo što je Hitleru za to trebalo par godina, a ovima par mjeseci.

Riječi su slabašne da ovo objasne, ostaje samo šutnja i patnja. Ne znam da li mi je kćerka uspjela da pobjegne iz ovog geta. Dug je put preko Romanije, Vlasenice, Zvornika i Srbije do mađarske granice.

11.00
Užas i užas.

U centru grada, u ulici Vase Miskina kod Tržnice, pale granate na ljude koji čekaju kruh. Desetine mrtvih i na stotine ranjenih. Zločin od koga mozak staje. Tko su ljudi što sa brda granatiraju? Znaju li koga ubijaju, u ime kojih ciljeva ubijaju. To nisu ljudi, to su monstrumi. Ne mogu da gledam na ekranu komade krvavog ljudskog mesa i urlike bola. Ne mogu da dišem, hodam, mislim, ne mogu da podnesem sebe kao dio ljudskog roda. Je li ovo vrh užasa, vrh Golgote? Ako ima još dalje, onda je bolje da više ne postojim. Ostaje mi samo nijema šutnja.

Na Srpskoj televiziji sa Pala, nekadašnja moja kolegica Rada Đokić kaže da su to namjerno uradili sami Muslimani, "zelene beretke", da bi šokirali svijet. Počinjem iz dna duše da mrzim svoju profesiju. To nisu novinari, to su profesionalne ubice.

Malo odahnuo kad mi se kćerka javila iz Zagreba. Sjenka masakra prekrila je sreću zbog njezinog spasa. Noć je. Ako se san spustio na moj mozak, bit ću bar malo spašen. Jedan daleki, mali prozor svijetli na Palama.

Umalo da zaboravim. Još jedan argument Rade Đokić da je sve bilo smišljeno: kako to da se ekipa TV Sarajevo našla brzo na mjestu masakra? A zna, vrlo dobro, da je nedavno jedan punkt TV Sarajevo formiran u bivšoj radio-stanici, stotinjak metara daleko, i da su mobilne ekipe stalno obilazile grad.

Pale, četvrtak, 28.5.1992.
Još pod utiskom masakra u ulici Vase Miskina. Jedva pišem. Svim Muslimanima isključeni telefoni, zabranjuje im se okupljanje na "javnim mjestima", čak i na mostu blizu moje kuće, na kojem sam proveo srećne dane djetinjstva.

Muslimanima se (za sada) savjetuje da se u interesu njihove bezbjednosti isele sa Pala. Nitko ih ne tjera, ali... Gdje je sada "čuveni doktor" Koljević, koji ih je još prije samo mjesec i po dana ubjeđivao da im nitko ne smije ništa, da je njegova vlast demokratska, što štiti prava svih građana? Gdje je sada mladi, nadobudni predsjednik općine R. Starčević, koji je odrastao na Palama, u društvu Muslimana, gdje je sada duhovni vođa Srba Dobrica Ćosić, koautor Memoranduma, koji je govorio o stvaranju Velike Srbije, ali bez represije i krvi?

To je početak stvaranja čiste, nacionalne teritorije sa neograničenom vlašću nacionalnih vođa. Osjećam kako se oko mene steže obruč. Supruga me upozorava da sa svog stola maknem katolički molitvenik što mi je ostao od pokojne majke i knjigu koju upravo čitam, "Isus Krist" od Rudolfa Wienera.

Foto: EPA/Drago Vejnović

Jučer uhapšen najbliži komšija F., danas drugi, H. "Ne slijedite me, i ja sam izgubljen" - pisalo je na zadnjem staklu nekog automobila što je kružio razrušenim Bejrutom. Noćas ne svijetli ni onaj mali prozor. Opet čujem onu potmulu jeku ispaljenih granata sa Trebevića. Kako da stavim glavu na jastuk?

Svijet šokiran zločinom u Sarajevu.

Pale, petak, 29.5.1992.
Valpurgijska noć u Sarajevu. Naredba generala Mladića je glasila: "Spržiti Sarajevo!". Grad gori, mrtvi se više ne broje. Odsjaj vatre u Sarajevu visoko na nebu.

Neron našeg vremena mora odgovarati za zločine protiv čovječanstva. Još nije vrh Golgote. Na ovom putu ima još sve gorih stanica užasa.

Pale, subota, 30.5.1992.
Na granici sam totalnog očaja zbog ovog potmulog, isprekidanog zvuka što dolazi sa Trebevića. Preko zelene ograde, Meho mi drhtavim glasom kaže: "Sravnit će Sarajevo sa zemljom."

Bježim od mržnje, ali sa svakom ispaljenom granatom, ona se sve više uvlači u mene. Od sada pa do smrti, tim ubicama se mora suditi.

Sa CD-a puštam glasno, da prigušim sve ostale zvukove, Johanna Sebastiana Bacha. Gledam kako golubovi jedu mrvice kruha na terasi i čujem daleki glas: "Mi smo kao golubovi."

Pale, nedelja, 31.5.1992.
Sankcije UN protiv Srbije i Crne Gore.

Tužna, očajna nedelja.

"Neka mrtvi pokopaju mrtve" - Andre Gide.

Pale, ponedeljak, 1.6.1992.
Ne mogu da mislim, ne mogu da pišem, ne mogu da živim.

Pale, utorak, 2.6.1992.
Kosim naraslu travu i djetelinu oko kuće i na kolicima je vučem preko ceste do naših starih prijatelja koji imaju dvije krave. Za uzvrat nam donose mlijeko i sir.

Stari prijatelj kome dovlačim travu kaže da mu se "stomak prevrnuo" kad ih je vidio.

Na ulici nema nikoga. Muslimani se ne usuđuju izaći iz svojih kuća. Krišom, kad nikog nema, dolaze nam da sa našeg telefona nazovu svoje bližnje u Sarajevu, Žepču, Zenici. Dali su im naš broj, tako da supruga i ja često trčimo do njihovih kuća, da ih zovemo na nečiji telefonski poziv. Izlazim u vrt da im ne smetam, ali uvijek čujem istu priču: "Svi smo dobro i zdravo, ne brinite ništa, nitko nas još ne maltretira, bit će bolje." Kad završe razgovor, beskrajno dugo se zahvaljuju. Čovjek tek u patnji postaje kao mrav.

Mina dolazi s kćerkom i malim sinom, da s nama priča. Malo me nervira jer neprekidno govori. Kad ode, stidim se, jer znam da to iz nje govori samo strah, goli strah za živote svoje djece. Ima još malo hrane u zalihama. Sve će pretrpjeti: i glad i strah, samo da joj djeca ostanu živa.

Srpski vođa Karadžić preko SRNE poziva svoje generale da obustave artiljerijsku paljbu po gradovima. Kakav cinizam. Saznajem da mi je bivši prijatelj sa Pala unaprijeđen u komandira čete što sa Trebevića granatira ljude – naše prijatelje u Sarajevu – s kojima je prije dvije godine u mojoj kući slavio Novu godinu. Čekam da mu jednom pogledam u oči. Razmišljam kada će doći da me hapsi.

Sićušna djevojka sa SA-3 (Treći kanal TV Sarajevo) jučer došla i nakon telefonskog razgovora sa svojim mladićem kaže da mora otići u grad, biti s njim i raditi za TV Sarajevo. Mislim koliko u tom malom, nježnom tijelu ima poštenja i hrabrosti, a koliko smeća i mraka u tim "velikim ljudima" što su svoje naoružano stado izveli na Trebević.

Psi svaki čas laju, jer sve više nepoznatih ljudi, uglavnom žena, mladih i starijih, prolazi cestom, u potrazi za "kućama za zamjenu". U sestrin stan uselila se žena, izbjeglica iz Vogošće. Ionako smo očekivali da se neko useli. Bolje žena s djecom nego naoružani i pijani "oslobodioci".

Pale, srijeda, 3.6.1992.
Još jedan šok. Kolega i dobar prijatelj K.J., sada jedan od glavnih urednika, javlja mi telefonom da će S.T., novinarka sa SA-3, ako dođe u Sarajevo, biti uhapšena. Kaže mi da je to zbog roditelja koji su na Vučjoj Luci, a u čijem je sarajevskom stanu pronađeno "nešto kompromitujuće". Ne mogu da vjerujem. Šta je skrivila ova djevojka, ne mogu nju odbaciti i osuditi zbog roditelja; ta, odbila je da radi za SRNU; šta bi još trebala uraditi da bi bila čista? "Zašto je pobjegla iz grada?" kaže odsječno urednik.

Još jedan šok. Pored naše kuće, u društvu naoružanog vojnika, prolazi jedan poznanik sa Televizije, M.J., koji me stalno osuđivao i prijetio što sam još prije šest ili sedam godina na Kosovu snimio dokumentarnu emisiju o izoliranju Albanaca. Nikada mi to nije zaboravio. Sada je došao na Pale. Šta će uraditi? Sada može sve.

Kada me uhvati očaj, nastavljam da pravim visoku drvenu ogradu svoje kuće. Više nije samo estetika u pitanju.

Pale, četvrtak, 4.6.1992.
Ležim u sobi i osluškujem kako monstrum rata diše oko mene.

Pale, petak, 5.6.1992.
Noć bez sna. Oko pola noći počinje rafalna pucnjava na kuće Muslimana. Sve su to naše komšije i prijatelji. U životu mnogo, štošta nismo imali, ali smo prijatelja uvijek imali puno. Kćerka mi je pričala da pucnjava u Sarajevu ne izaziva veliki strah, jer znaju da su oni gore, na brdima. Ovdje, na Palama, ona se uvlači u kosti, prodire u mozak, tako je blizu da se rukom može dohvatiti. Nitko ne zna šta se dešava u mraku, nitko ne smije izaći na ulicu, svi smo satjerani u naše mračne sobe, u kojima odbrojavamo časove do svitanja zore. Noć je ovdje kao grotlo ponovo probuđenog vulkana. Čovjek je potpuno sam, prepušten na milost i nemilost barbarima.

Ujutro gledam uplašena i izgubljena lica komšija Muslimana, koji tumaraju po baštama oko kuća, ne usuđujući se izaći na ulicu. Za ovdašnje vlasti, Pale su slobodna teritorija, na kojoj vladaju demokracija, sloboda i blagostanje.

Na televiziji gledam snimke jednog od odlučujućih dana u Sarajevu – iseljenje velike kasarne "Maršal Tito". Davno, kada je građena, bila je na periferiji Sarajeva, sada je u njegovom samom centru. Dijeli stari od novog dijela grada. Ako je Srbi osvoje, onda cijepaju grad na dva dijela i sigurno zauzimaju novi dio sve do Ilidže. Saznajem da su noćas Srbi mještani izrešetali kuću Beke, muškog frizera iz Gornje čaršije. Taj mladi čovjek, moj prijatelj, nikada nikome nije ništa uradio. Iseljenje kasarne ide "po planu". Vojska je teška srca napušta. Gledam komičnu scenu na TV ekranu, kada sarajevski teritorijalci guraju automobil jednog oficira JA – muzičara. "Sada je na redu deratizacija Trebevića", kaže u kameru jedan raspoloženi teritorijalac.

Poslije podne prekinute sve telefonske veze s Hrvatskom i Slovenijom. Borim se protiv panike i očaja, jer mi je to jedini "izlaz u svijet". TV slika je jako loša otkada je bombardovan Hum. Ali zato možemo birati između tri srpska programa, koji savršenu sliku zahvaljuju otetim relejima.

Dolazi nam u posjetu supruga M.R., koji sada sa Trebevića puca na Sarajevo. U crnini je. Umrla joj je majka u Vojkovićima, kod Ilidže. Provela je veći dio života u Sarajevu, tamo do rata radila, i ni jednog časa, ni jednom riječju, ne iskazuje žalost za tim gradom i ljudima u njemu. Kaže: "Sve je to kriv sistem, sve je režirano u Vatikanu, ljudi nisu krivi". Supruga se suzdržava i samo kaže: "Nema tog sistema koji bi me natjerao da bilo koga ubijem. Umrijet ću, a neću shvatiti svu ovu mržnju". Pita nas za djecu, mi po običaju lažemo da su u Engleskoj. "Pametno, vrlo pametno", ponavlja ona. Pitam se da li bi joj bilo imalo žao kad bi znala da su bili, i da je sin još u gradu.

"Zaboravite Sarajevo. To je mrtav grad. On više ne postoji. Tamo nema više života", po tko zna koji put ponavlja, i pita moju suprugu je li istina da u gradu umiru od gladi. Ona ne može da odoli i odgovara da se osvjedočila da su Sarajlije zapravo samo na velikoj makrobiotičkoj dijeti i pročišćavanju organizma kurom gladovanja, što ih je samo ojačalo; da iz ljudi izbija jedan nevjerojatni optimizam. Priča kako joj je suprug rekao: "Samo da ruke ne okrvavim"! Kao da ispaljivanje granata na Sarajevo ne znači imati krvave ruke. Kako ljudi bježe od istine.

Kako smo nekada bili bliski i kako smo sada daleki. Povraća mi se na dane provedene s njim. Sve je bila prevara i laž. Šta bi na sve rekao naš zajednički prijatelj Ešef (Keša), koji je srećan, jer je još u januaru otišao na rad u Libiju? Na Pale se spušta noć. Žena bivšeg prijatelja odlazi u svoj svijet, mi ostajemo sami i sa strepnjom čekamo noćne rafale.

Pale, subota, 6.6.1992.

Noć, 2.00.
Kako spustiti glavu na jastuk kad kroz njega čujem šta se događa u Sarajevu? Nemam cigareta ni alkohola, da se bar malo smirim. Imam samo ovaj zvuk što prodire u mene. Kad svane zora, saznajem od komšija da su jučer u Žepi, kod Rogatice, srpski vojnici, uglavnom mještani Pala, upali u zasjedu "beretki". Na desetine mrtvih i još više ranjenih. Među njima je i sin moje nekadašnje učiteljice, kojeg su prisilno mobilizirali. Mladić je volio muziku, a mrzio vojsku. Dao je život "za veliku otadžbinsku stvar". Bože, kakav užas.

Pale su oblijepljene smrtovnicama na kojima piše "poginuo od dušmanske muslimanske ruke". Mladić što je poginuo na Žepi imao je na Palama toliko prijatelja Muslimana. Sada ih je zahvatila panika i strah, pa neki Muslimani zaobilaznim putevima bježe rodbini u Podvitez – selo pored Pala.

Noćas se sprema odmazda, osveta prema Muslimanima. Pustit će naoružane četnike, kao pse s lanca, da pobiju uplašene ljude. Strah se može prosto rukom opipati i svim čulima osjetiti. Mina dolazi sva usplahirena i pita može li s djecom noćas spavati kod nas. To isto pita i Meho. Vrata naše kuće za njih su uvijek otvorena, ali pitam se kako ih ja mogu zaštititi? Mina mi naveče, kada je došla s kćerkom i sinom, govori: "Tko nije sa njima, protiv njih je, pa mi ni vi niste neka sigurnost, ali ipak je bolje s vama, nego sami, u našoj kući". Nadaju se da im se stariji sin uspio preko nekih livada probiti do Podviteza; suprug će spavati kod nekog prijatelja, Srbina. "Ako smo razdvojeni, možda će netko i da preživi", kaže. Doveli su i malog psa, ljubimca njihove kćerke.

Foto: EPA

Kako će biti duga i strašna ova noć? Vjerujem, nadam se i kao utopljenik hvatam za slamku, da neće biti ništa, ali ljudi u kostima osjećaju da može biti SVE. Kroz prozor gledam naoružane vojnike, kako po dvojica hodaju Gornjom čaršijom "da bi zaštitili Muslimane od srpskih vojnika koji su van kontrole". Odlazim do majčine kuće i pored kipa Majke Božje stavljam novac za spas svih nas. Potpuno sam svjestan da smo, ako počne pokolj, i mi gotovi.

Besana noć. Osluškivanje svih zvukova, čula napeta do bola. Mina s dvoje djece spava. Spava li? Čitavo veče je samo pričala, da razbije strah, ali strah je kao voda, prodire u sve šupljine i osvaja nove prostore.

Pale, nedelja, 7.6.1992.
Jutro dočekujem budan, s užasnim bolom u glavi i očima. Teturam po kući, srećan što psi nisu zalajali na nečije korake po šljunkovitom prilazu kući. Ništa nije bilo, sve je dobro, govorim sam sebi dok virim kroz zavjese na prozorima. Supruga je oduvijek mrzela zavjese, i tek ih je prije petnaestak dana postavila. Ujutro nam je neobično dok ne otvorimo škure. I supruga i ja volimo puno svjetla u kući i što manje mraka. "Sarajevo sve više liči na Vukovar", kaže novinar u vijestima u 6.00. Mina i njezina djeca odlaze iz kuće pojedinačno, da ne bude sumnjivo. Doći će i noćas.

Odlazim na majčin grob svjestan da to postaje opasno po život. Na cesti pored groblja zastanu naoružana dvojica i dugo me posmatraju. Šta se mota po njihovim glavama? Mogu da me pozovu i kažu "pođi s nama".

Kakav se ciklus zločina na ovom prokletom komadu zemljine kore stalno ponavlja? Iz prošlosti ljudi nisu izvukli nikakve pouke.

"Ne ubij, makar bio ubijen", glasi jedna poruka iz Talmuda, a Romel, petnaest minuta prije no što će popiti cijankalij, kaže sinu: "Nemoj nikada biti vojnik."

Sunčano nedeljno podne. Supruga mi na sto u bašti donosi mladunče psa što je tek progledalo i kaže: "Da te malo oraspoložim.". Topovi iz pravca Sarajeva i dalje se čuju. Helikopteri neprekidno lete nad Palama. Kada će nestati goriva, pa da ta monstruozna ratna mašinerija stane i postane otpad starog željeza? Kada?

Meho hod baštom, potpuno izgubljen. Napravio je neke drvene kapke za prozore u prizemlju, stalno zaključava vrata, dolazi mi u baštu i dugo priča sa mnom, tražeći odgovor na sudbonosno pitanje šta će biti s njima. Naoružani vojnici su mu već dolazili u kuću i raspitivali se za sina, koji je još prije par godina otišao u Ameriku na rad.

Pale, ponedeljak, 8.6.1992.
Noćas čuo jaku detonaciju u blizini Pala. Drugačija je od prethodnih. Zatresla su se stakla i zidovi. Saznajem da su noćas pale prve granate u Derventu kod Pala. Ljudi sada samo o tome pričaju, šapuću. Hoće li sada Pale osjetiti sudbinu Sarajeva? Volio bih to, da ljudi bar malo osjete užas koji već mjesecima trese Sarajevo, pa makar prva granata pala na moju kuću.

Iz svoje bašte gledam preko Miljacke u veliku Imetovu kuću, u koju je nedavno uselio dr Šućur, ljekar iz bolnice na Koranu. Ne znajući za to, dvojica drugih srpskih rezervista jutros su provalili u nju, i sada se, s mašinkama u rukama, prepiru čija je! Jutros mi i komšija Fadil, koji je prije nekoliko mjeseci sagradio i otvorio kafanu-restoran "Stari most", kaže da su svi Muslimani na Palama i okolnim selima dobili naređenje da se isele. Ne mogu da to vjerujem. Govorim mu da su to samo glasine. Oči su mu crvene od nespavanja. Kafana mu je već dugo zatvorena. Donosi mi bocu konjaka i kaže: "Bolje popijte vi nego oni."

Supruga prebire po porodičnim fotografijama i bira one koje će ponijeti. Instinktivno osjećamo da se čas odlaska približava. Danas je sahrana poginulih mladića sa Pala. Kako se bliži 15.00, čas sahrane, među Muslimanima raste panika. Jedan me pita: "Šta je ovo, hoćemo li svi biti pobijeni?! Kažem mu da to nije istina, da paljanski Muslimani nemaju veze s politikom, ali njemu iz očiju viri strah od bliske smrti ili progona. Šta ako se to ipak desi? Mozak mi više ne služi ničemu, samo me zavarava. Sada su važni samo animalni instinkti.

Podne je, nema struje. Javljaju mi s Televizije da su sarajevski teritorijalci krenuli "na sve ili ništa". Osvojili su Mojmilo, Dobrinja gori, približavaju se Vracama, Jevrejskom groblju. Ima na stotine mrtvih. Šta mi je sa sinom? Samo da sačuva život i zdrav razum. Možda je ovo kulminacija svega, možda, ali sumnjam, možda je ovo tek početak pravog rata.

Nakon prvih granata što su pale na Pale, ljudi obilaze betonske podrume kuća i misle kako će se zaštititi. Kad sam prije nekoliko godina gradio kuću s mnogo prozora i staklenih vrata, majstor Marko mi je rekao da se vidi da ja nisam dobro iskusio pravi rat. Njegova kuća liči na betonsku utvrdu. Izađem na cestu, a naoružani tip drekne: "Stani, dođi 'vamo." Pitam: "Jel' ja?" Jedan naoružani balavac me prepoznaje i kaže mu: "Ma, ne on." Još malo pa će nam trebati propusnica za dvorište i ulicu. Susjed Miralem me kroz suze pita šta da radi, jer im je rečeno da se moraju iseliti, pošto im više ne mogu "garantovati život".

Sahrana srpskih vojnika, koju emituje Televizija sa Pala, pretvara se u svojevrsni politički miting. U prisustvu svih lidera, njihova mladost i smrt se iskorištava u svrhu "ostvarivanja istorijskih ciljeva srpskog naroda". Siguran sam da to apsolutno nisu predstavnici srpskog naroda; možda jednog ekstremnog, militantnog dijela, ali šta to vrijedi kada su im i drugi, normalni Srbi šutke prišli. To su Staljinove i Hitlerove kreature i psihopate.

"Nakon sahrane, sjeli su u helikopter i odvezli se u Beograd", kaže mi jedan poznanik. Hoće li ovaj narod ikada progledati i shvatiti da ih kao ovce vode u propast?

Naveče, pojedinačno, na spavanje dolazi Mina s djecom. Donose nešto kafe i hrane. Petnaestogodišnja kćerka i dalje tvrdi da je to "bezrazložna panika". I naša kuma M. kaže da joj je puna kuća "gostiju".

23.00
Prestala grmljavina topova iz pravca Sarajeva – šta to znači?

(nastaviće se)


* Feljton objavljujemo zahvaljujući e-Novinama, izdavačkoj kući Durieux i uredniku Nenadu Popoviću.


Mladen Vuksanović: Nisam nacionalni nego profesionalni novinar (1), (2), (3), (4)