Mirza Softić: Reakcije na tekst Eldara Sarajlića

Piše: Mirza Softić

Poštovanje procedure u diktaturi birokratije

Kada je Andrej Nikolaidis, prije nekoliko sedmica, bio optužen za nacionalizam i govor mržnje, svima nam je to izgledalo prenapuhano, jadno, nacionalistički podlo i – jednostavno lažno. Tada je on koristio sarkazam da bi upotpunio svoju misao, te poetsku pravdu, u slučaju eksplozije bombe na proslavi Dana RS-a, nazvao civilizacijskim iskorakom. Nakon toga su se podigla mnoga fašistička udruženja, te oni koji koketiraju sa takvima, pa prije svega i Emir Kusturica koji je zaprijetio da će ga ponovno tužiti (pitao sam se zaista za šta i po kojem osnovu). Tada je to izgledalo kao kafkijansko orgijanje nad likom i djelom jednog velikog ljevičara i jednog od najboljih balkanskih književnika, a to je otišlo toliko daleko da se i sam Andrej počeo pravdati preko Skajpa na Federalnoj televiziji, te je svoj postupak morao objašnjavati neukom puku.

Ovih dana je na našem portalu izašao tekst o opasnom nacionalizmu Besima Spahića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, i jednog prilično priznatog naučnika, kojeg ljudi nažalost, zbog njegovog «zbrdazdola» stava prema svemu i svačemu, više ne shvataju ozbiljno. Tekst koji je napisao doktorant na CEU-u u Budimpešti, Eldar Sarajlić, zaista s jedne strane ima smisla, ali da bi do kraja bio validan, potrebne su mu ispravke, i to ni više ni manje – njegove istinitosti.

Naime, Besim Spahić nikada nije govorio o svim narodima bivše Jugoslavije (ili Bosne i Hercegovine, svejedno) kao o Bošnjacima. Nikada nije spomenuo kako smo mi svi Bošnjaci (niti Bosanci), i time zagovarao ono od čega nas brani bračni par Vlaisavljević, a to je socijal – demokratski nacionalizam, ili kako ga već nazivaju. Besim Spahić je oduvijek tvrdio da su ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, tj. današnja krda koja sebe nazivaju Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, Crnogorcima i ostalima, zapravo jedan te isti narod, te je tu svoju tvrdnju opravdavao raznoraznim argumentima. Krivo tumačenje i izvlačenje iz konteksta je vrlo lako napraviti, jer profesor Spahić često djeluje izgubljeno, pa samim tim dijalog sa njim i nije lako ostvariv.

Problem Besima Spahića je u tome da govori nepovezano, toliko iznervirano i na momente, bahato, da ga više nijedan ozbiljan naučnik ne shvata na pravi način. Problem Besima Spahića je i u ponavljanju, jer ono što je kazao u Kaknju prije nekoliko sedmica, nije ništa novo što od njega nismo dosad stotinama puta čuli. Problem Besima Spahića je u tome što se i sam često ponaša na način ljudi koje kritikuje, te zapali cigaru nasred predavanja, što u Ljubljani sasvim sigurno ne radi. Sve to može biti njegov problem, pa i to da često ne zna koji je predmet došao da predaje, te ne pravi nikakvu razliku između Metoda novinarstva i Političkog marketinga, ali njegov problem definitivno nije i nikada nije ni bio – nacionalizam.

Druga falinka u tekstu uvaženog Eldara Sarajlića je pozivanje na Ugu Vlaisavljevića, čovjeka koji najvjerovatnije smišljeno rješava probleme nacionalizma antinacionalista, dok nas nacionalizam nacionalista pojede i oduze nam najbolje godine života. Prof. Vlaisavljević, pored svojih sjajnih djela, napisanih u dugogodišnjoj karijeri, se prodao – ni više, ni manje nego Fahrudinu Radončiću, te nekoliko puta i javno priznao da mu taj čovjek najviše plati.

Sve ovo liči na poštovanje procedure u diktaturi birokratije, gdje osuđenik na smrt piše molbe za pomilovanje predsjedniku države, a unaprijed zna da te molbe do predsjednika nikada neće doći, jer to sistem ne dozvoljava.

Priča o Andreju Nikolaidisu je ista ona priča o Mili Đukanoviću kao šverceru cigareta, dok Milorad Dodik dočekuje ratne zločince i slavi smrt u Banjaluci svakog 9. januara. Priča o Besimu Spahiću je utoliko još bezveznija, jer jednostavno nije tačna, pogotovo u kontekstu njega kao opasnog nacionaliste koji nas anti-nacionalizmom brani od nacionalizma.  Pored mora problema i fašizma koji je u svakoj pori vladajuće strukture, zar se trebamo baviti nekim ko je još 1990. godine imao hrabrosti da kaže kako odosmo u helać, te da sve ovo nakon toga ponovi još hiljade puta? Zar je opasan neko ko nam kaže istinu, te sve koji tvrde da pričamo različitim jezicima, nazove pravim imenom – šovinistima i budalama? Zar je opasan neko kome konačno nije bitno kako se ko zove? Nemojte me, molim vas, braniti od takvih, pogotovo kada se pozivate na intelektualce s cjenovnikom, poput Vlaisavljevića i njemu sličnih.

U ovoj i sličnim situacijama nikakva nauka ne može biti primijenjena i apsolutno nema smisla o nauci i pričati. Koncept koji je istražio Ugo Vlaisavljević je u ovom kontekstu u potpunosti eksterno nevalidan, jer ne pogađa svrhu našeg postojanja na Balkanu, niti je važan u situaciji gdje su nam nacionalistički demokrati oduzeli pravo na dostojanstvo.

Narušavanje demokratije, kako bi Sarajlić nazvao Spahićevo predavanje, u državi u kojoj je demokratija samo mrtvo slovo na papiru, je ustvari dobro djelo, i nikakva nauka neće opravdati postojanje ovakvog kvazisistema koji nam od rata naovamo ništa dobro nije donio. Da naši političari poznaju samo silu, uvjerili smo se mnogo puta, a i samo narušavanje takvog sistema je moralno potpuno opravdano.

Zbog toga bi i u našem slučaju nepostojanje, odnosno šikaniranje svih kvazidemokrata, a posebno ovih s nacionalističkim predznacima, bio civilizacijski iskorak. Ali nažalost, to se neće desiti, tako da svi branioci demokratije mogu odahnuti i mirno spavati. Besima Spahića i slične njemu ćemo i dalje smatrati dvorskim ludama, a ono o čemu, na fin način, pričaju fašisti našeg doba, ćemo valorizovati kulturom dijaloga i lijepe riječi.

*Autor je magistrant na Univerzitetu u Amsterdamu i pokretač portala Novinar.me

Link na tekst Eldara Sarajlića
Link na članak o predavanju Besima Spahića 

Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba