Mile Stojić: Sarajevo u stoljeću rata

Od snova sazdani

Piše: Mile Stojić

O Principu: heroj ili terorist? Jugoslaven ili Velikosrbin? Pitanja koje se i danas postavljaju u vezi s ulogom ovog mladog nesretnog Bosanca u historijskim događajima preuveličavaju njegovu ulogu u svjetskom procesu. Istina je međutim, da je Austrougarska za svega nekoliko decenija vladavine u Bosni i Hercegovini izgradila više nego Turska za pet stoljeća

Konac studenoga proveo sam u Beču. Na tamošnjem sajmu BuchWien predstavljeno je njemačko izdanje moje knjige Via Vienna, tog bolećivog intimnog itinerera jednog ratnog izbjeglice, koji je u dunavskoj metropoli bio našao svoje privremeno pribježište. Knjiga je objavljena u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Varšavi, a evo na koncu i u Beču, glavnom “junaku” njezine priče.

U knjizi sam, imeđu ostalog, iznio i neke ocjene o današnjem Beču, te o blagopočivšoj carevini, kojoj je nekada pripadala i moja zemlja, pa sam na promociji imao malu tremu. Lako je, mislio sam, našima raspredati o carstvujuščoj Vijeni, a već je mnogo teže Bečanima. Draga, nikad zaboravljena lica, koja sam vidio u publici, obasjala su me toplinom, tako da se cijeli događaj na moment pretvorio u jedan nostalgični happening. Da. Imao sam na trenutak dojam da i dalje živim u gradu koji sam napustio prije više od jednog desetljeća.

Tih dana sam, isto kao nekad, flanirao bečkim ulicama, koje su me čekale u istom savršenom redu, kakve sam ih ostavio. Proveo sam tu cijelo jedno desetljeće, a kad sam otišao nitko nije ni primijetio da me nema. Jutarnji melange u Ritteru ili Westendu, šetnja Grabenom i Heldenplatzom, vožnja podzemnim vlakom do Schwedenplatza i dalje za Taborgasse, navečer priče i sjećanja s prijateljima u zadimljenom Alt Wienu, vrćenje starih filmova na Slavističkom institutu, muzikalni bečki naglasak koji čuješ sa svih strana, a koji više i ne razumiješ. Vijena te, kao žena, ponovno omamljuje mekotom, fascinira svojom monumentalnom poviješću, od koje danas nije ostalo ništa.

Spektakli i mirakuli

U godini koja je istom počela, Evropa se sprema svečano obilježiti stotu obljetnicu početka Prvog svjetskog rata. Pitanje koje se na početku samo od sebe postavlja – ne bi li bilo logičnije obilježavavati i proslavljati svršetak, a ne početak rata, pokolja, u kojemu je, po nekim procjenama, stradalo preko petnaest milijuna ljudi? Ali, svijet hoće spektakle i mirakule, a oni se najuspješnije hrane velikim ljudskim nesrećama. Njemačka, Engleska i Francuska već se natječu u “komemorativnim“ idejama, u optjecaju su desetine novih knjiga, historijskih i političkih analiza, memoara, sjećanja…

Ponovno je Sarajevo u središtu pozornosti. U susjednoj Srbiji obnavlja se priča o Gavrilu Principu, ubojici austrougarskog prijestolonasljednika, kao o nacionalnom heroju i osloboditelju, pišu se drame o tom “pucnju u srce Evrope”, veliča se pozitivna uloga Mlade Bosne u stvaranju Jugoslavije. U Sarajevu je započela žestoka polemika na temu treba li ponovo podići spomenik Franzu Ferdinandu, ili obnoviti betonom zalivene Gavrilove stope. A ja se nešto mislim: najuputnije bi bilo obnoviti oba spomenika, kao kote nesmiljene historije, čije se divlje oluje u kratkim intervalima prolamaju nad ovom nesretnom zemljom.

Na dan kad je u Sarajevu ubijen nesuđeni car na bečkom Prateru održavale su se konjske trke i nikome na vijest o smrti nije padalo na pamet da prekine ili utiša muziku. Vesela bečka apokalipsa (Fröhliche Apokalypse, izraz je Brochov) bližila se svome kraju. Ostarjeli imperator Franjo Josip muku je mučio s novim nacionalnim pokretima što su razlamali krhko tkivo jedinog multinacionalnog carstva u Evropi. Evo kako o toj situaciji zbori poslanik Carskog državnog vijeća Chojnicki u romanu Radetzkymarsch Josepha Rotha:

“Car je jedan ishlapjeli starac, a vlada jedna banda glupaka. Državno vijeće je skup dobrodušnih i patetičnih idiota. Državne vlasti su korumpirane, a činovnici su svi odreda kukavice i lijenčine. Njemački Austrijanci znaju samo plesati valcer i urlati kad se napiju Heurige (jednogodišnjeg vina, op. ur.). Mađari smrde, Česi su rođeni čistači cipela. Ukrajinci prijetvorni i prikriveni Rusi, Hrvati i Slovenci ili, kako je govorio ‘Krovoti i Šlavineri’, obični su četkari i prodavci pečenog kestenja, a Poljaci, kojima je i sam pripadao, udvarači i ulizice, frizeri i modni fotografi. Ovo carstvo mora propasti. Čim naš car sklopi oči, raspast ćemo se u stotinu dijelova…”

Vladavinu posljednjih Habsburgovaca bečki socijaldemokrat Victor Adler definirao je kao Absolutismus durch Schlamperei. Paradoksalno, ali upravo je ta šlampavost omogućavala razvoj modernih intelektualnih strujanja, te je tako Beč na kraju devetnaestog stoljeća postao jedan od najznačajnijih svjetskih centara znanosti i kulture, a carevina poprište novih i progresivnih ideja. Ne zaboravimo da je ta „mrska Carevina“ dopustila nacionalne pokrete, utemeljila parlamentarni život, izgradila strukturu modernog urbaniteta, cestovne i prometne komunikacije, otvorila svjetovne škole, uvela elementarnu emancipaciju žene i principe sekularnog društva. Filmski reditelj Emir Kusturica nedavno je, na valu novog srpskog antievropejstva, izjavio da je Beč  na Balkanu gradio samo vojničke karaule. Istina je, međutim, da je Austrougarska za svega nekoliko decenija vladavine u Bosni i Hercegovini izgradila više nego Turska za pet stoljeća.

Pokušavala je Kakanija, na neki način, pokazati da ipak mogu funkcionirati multinacionalne države i u tom smislu bila svojevrstan preteča Evropske unije. Tvrd zakon, tvrda valuta i tvrd drum – tako je naš narod doživljavao formulu austrougarske moći. Međutim, nacionalni pokreti koji su u Evropi narastali sredinom devetnaestog stoljeća, te preraspored glavnih osovina moći na linijama Francuska, Rusija, Velika Britanija i Njemačka dosudio je smrtnu kaznu nesretnoj carevini. No, vratimo se Gavrilu Principu i njegovim sarajevskim pucnjima.

Heroj ili terorist? Jugoslaven ili Velikosrbin? Pitanja koje se i danas postavljaju u vezi s ulogom ovog mladog nesretnog Bosanca u historijskim događajima preuveličavaju njegovu ulogu u svjetskom procesu. Austrougarska bi se, naime, i bez njega, raspala, kao što će se, uostalom, raspasti i Jugoslavija, koja je nikla na njezinim temeljima. Južnoslavenska multinacionalna država, rođena iz želje da se porobljeni narodi otrgnu od diktature Franje Josipa, nedugo nakon svoga utemeljenja potpala je pod diktaturu Karađorđevića, što je završilo njezinim krvavim slomom u Drugom svjetskom ratu. Srpska je, naime, elita htjela biti hegemon u toj lomnoj tvorevini, a da za to nije imala ni ekonomskih niti intelektualnih kapaciteta.

Šlampavost diktature

Neki su zlobni publicisti Maršala Tita nazivali posljednjim Habzburgovcem, aludirajući na njegovo tobož plavokrvno porijeklo, ni ne sluteći koliko su, zapravo, u pravu kad je u pitanju njegova vladavina. S tom razlikom što je Titov Absolutismus durch Schlamperei bio utemeljen na klasnoj, a ne nacionalnoj osnovi. Ta država mekog socijalizma, upravo zbog „šlampavosti“ diktature, postigla je sjajne uspjehe u industrijalizaciji, prosvjet i kulturi, te djelimično i u nacionalnoj emancipaciji, a raspala se netom je dugogodišnji apsolutni vladar, ostarjeli „socijalistički car“, sklopio oči. Kad je popustila „proleterska diktatura“ na scenu je ponovo stupio srpski hegemonizam na čelu s Miloševićem, i koncem tisućljeća u sramoti i krvi raskomadao krhku i kompliciranu državu Južnih Slavena. Istodobno, dok je umirala posljednja multinacionalna federacija u Evropi, sama se Europa konstituirala kao multinacionalna Evropska Unija.

Srbija, koja je početkom stoljeća ratovala protiv Evrope, sad se svim silama upinje da dostigne članstvo u Evropskoj Uniji. Beograd je danas, u nekom smislu, najviše sličan Beču – ogromna glava bez tijela i udova, koja sanja o prošlim vremenima slave i moći, što se nikada neće ponoviti.

(Tekst preuzimamo iz časopisa “Svjetlo riječi”)