Mile Stojić: Huligani su u strukturama vlasti

Prisustvujemo sveopćoj mortifikaciji pojmova, rekao bi Krleža.

Pobuni koja je na ulicama gradova u Bosni i Hercegovini ovih dana počela  ne naziru se još jasne političke konture, ali je već sad razvidno da se ona prije svega realizira kao krik mladih ljudi, koji u klimaksu socijalnog nezadovoljstva, ruše i pale zgrade državnih institucija.

Piše: Mile Stojić za BHR1

Sociolozi i politički komentatori objašnjavaju nam simboličku razinu ovog fenomena: to je pobuna protiv kriminalne vlasti, a neki od najspornijih subjekata te vlasti licemjerno ustaju u obranu prosvjednika, računajući na nove glasove u tekućoj izbornoj godini.

Branitelji statusa quo već su ovu, mahom mladu, populaciju nazvali “huliganima”. Ne, nisu to huligani! Generacija onih što su rođeni u ratu, siromaštvu i beznađu, a odrastali u ambijentu šovinizma, mržnje, ksenofobije i sveopće materijalne i duhovne bijede, skreće nam na ovaj horror-način pažnju na svoju prisutnost, jer drugog načina oni nemaju. To rušilaštvo izraz je dubokog, dubokog očaja. U  jednom društvu bez morala i jednoj državi bez nade, oni poručuju da dalje neće moći ovako.

Trijumf zločina u ratu, a potom pljačkaška privatizacija, koja se odvijala u sjenci tobožnje borbe za dostojanstvo nacije, divljanje šovinizma i klerikalne hipokrizije na javnoj sceni, destruiranje i obezvređivanje školstva, manifestacije neoliberalizma kao novog ropstva, podjela društva na šačicu gavana i masu prosjaka - oduzeli su toj mladoj generaciji svaku perspektivu.

Postojeće političke snage na društvenoj pozornici, bilo da su na vlasti ili u opoziciji, izgubile su svoj kredibilitet, jer u svojoj gramzivosti nisu ni primjećivale stotine tisuća nezaposlenih, djecu u ratu obogaljenih i u poraću opljačkanih očeva, armiju mladih koji gube dane po zadimljenim kafićima, prepušteni akoholu i drogi, ne nalazeći svoje mjesto u društvu. Nisu ni obraćale pažnju na revolt izgubljene genaracije.

Godinama nagomilano nezadovoljstvo i trajna frustracija i tjeskoba eskalirali su paljevinom zgrade državnog Predsjedništva, kao simboličke bastilje te korumpirane vlasti. Sarajevo je opet gorjelo, ali ovaj put vatra nije ispaljena s neprijateljskih položaja, već se plamen razbuktao iz unutrašnje socijalne implozije. Mnogima je to u prvi mah izgledalo kao déjà vu, jer slike iz devedesetih pritišću kao mora.

Zarobljena u dejtonskom državnom labirintu, ova generacija, nikla u okružju oskudice i mraka, traži izlaz, traži vrata prema jednom boljem i perspektivnijem svijetu. Hoće li ga naći, u ovom času ne zavisi samo od njih, ali oni nam svima nedvosmisleno poručuju: nisu huligani na ulicama, huligani sjede u strukturama.

Stavovi izneseni u rubrici Ja mislim nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba