Mi, djeca iz autopraonice

Piše: Nina Gavranić

Kada sam bila dijete, bila sam zaštićena kao mali bijeli medvjed, oko kojeg su skakutali, mazili ga i isupnjavali mu svaku želju.

Pišem upravo o tome jer nema svako dijete takvu sreću. Baš danas se neki devetogodišnjaci igraju, jer je raspust. A nekima s raspustom počinje posao.

Moj najveći problem je bio da li sam dobila smeđokosu ili plavokosu barbiku. Neka djeca se pitaju da li će dobiti dnevnicu.

Na razmišljanje me je potakao dječak koji živi blizu mjesta gdje radim. Prvi put sam ga vidjela na proljeće. Udarao je loptom o zid moje kancelarije, što me je nerviralo, pa sam ga stalno tjerala.

Jednog dana sam, nervozna, izašla sa namjerom da vičem na njega. Ali stala sam, jer sam ugledala prljave, poderane tene i ofucanu loptu. Prvi put sam ga gledala a da sam ga zaista vidjela. Taj dan sam mu kupila sladoled. I njemu i njegovom drugu. Od tad me pozdravlja.

Došlo je ljeto i ljetni raspust. Dječak je pred mojoj firmom kad i ja, u 8 ujutro. Čeka druga iz razreda. Gdje su pošla dva dječaka tako rano? Da se igraju? Da udaraju loptom o moj zid? Ne.

Dječaci idu na posao. Treći su razred osnovne. Rade od 8 do 5 u obližnjoj autopraonici. Dnevnica im je 3 KM kad ima manje posla, 5 KM kad ima više.

Pored autopraonice je luksuzni restoran. Svaki dan, u tom restoranu jedu funkcioneri iz jednog ministarstva. I ostavljaju svoje skupe aute da se peru u autopraonici.

U autopraonici, gdje od 8 do 5 za 3 KM rade nečija tuđa djeca, dok su njihova zaštićena kao bijeli medvjedi. I neka su zaštićena ta njihova djeca. Jer, to su samo djeca.

Odmah pored skupog restorana je skupa kuća jednog važnog funkcionera. Ispred kuće je uvijek jedno policijsko vozilo. I policija takođe pere auto u obližnjoj autopraonici. Onoj u kojoj djeca rade.

Kad sam ih pitala mogu li išta učiniti povodom ovog slučaja, s obzirom da je dječiji rad protuzakonit, odgovorili su mi da ne mogu. Jer njihov posao nije da čuvaju djecu, već da čuvaju kuću funkcionera.

Zašto bi radili nešto za šta nisu adekvatno plaćani? Ni regres ovog ljeta nisu primili. Pa su nezadovoljni. Na bočnom staklu od auta im je dugo pisalo „štrajk“.

Možda sam mogla da se obratim nekoj socijalnoj službi, ali sve i da uspijem natjerati gazdu da ih otpusti, ko sam ja da uzimam nekome hljeb iz ruku? Ko zna kakva im je situacija u porodici. Možda je i bolje da su čitav dan van kuće. Jer, u prljavim i razvaljenim tenama bi majka pustila dijete da izađe iz kuće samo u dva slučaja: ili da ne može da mu kupi druge, ili da je nije briga. Ulica odgaja djecu.

Međunarodna organizacija rada (ILO) procjenjuje da se više od 215 miliona djece širom svijeta koriste kao radnici.

Naša siromašna zemlja ima dovoljno sredstava da podijeli penzije prijevremeno penzionisanima, a veliki dio njih je radno sposoban.

Naša siromašna zemlja nije u stanju da dodijeli socijalnu pomoć dječacima i djevojčicama. Ova siromašna zemlja je duboko ogrezla u kapitalizam. Surovi kapitalizam, gdje svako vidi samo sebe. Ljude ne dira ništa što nije „ja“.

Ali niko od nas nije samo „ja“. Svi mi smo „mi“.

[Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba]