Mersid Ramičević: Monika Leskovar u Sarajevu

Uz koncert Monike Leskovar, čelistikinje i predavačice na Hanns Eisler akademiji u Berlinu

PIše: Mersid Ramičević

Da je sarajevska publika već uznjegovala prilično nepovjerenje spram ovdašnje koncertantne sezone sjećanja i plakanja – pa, taman i po cijenu autodestrukcije - očigledno je bilo neku večer na koncertu u Domu OS BiH (ili vam, Domu armije).

Pred tridesetak odraslih osoba i dvadesetoro djece iz srednje muzičke škole nastupila je violončelistkinja Monika Leskovar, instrumentalistkinja svjetskoga renomea uz klavirsku pratnju „razgovorljive“ Ivane Švarc-Grenda.

No, da su razmjere neinformisanosti i nemara u sarajevskoj čaršiji stravične ponajbolje je ilustrovao prizor bulumente pomenutih školaraca koji će usred Šostakovičeva trećega Largo stava (Sonate za violončelo i klavir u d-molu) napustiti koncert, ne hajući ni za rijetke prisutne pedagoge. Osim toga, niti jedna TV kamera koncert neće zabilježiti a istovremeno u obližnjoj osnovnoj muzičkoj školi dešavaće se puno bitniji interni čas, gdje roditelji, obično, uz malograđansku hornost bodre svoje bebe.

Gostovanje Monike Leskovar u Sarajevu, dogovarano godinama unazad, koncert je kojim, između ostalih, sarajevska koncertna agencija Sarajevo Art, obilježava šezdeset godina postojanja.

Nakon ovoga, u danima pred nama, slijedi i koncert Stefana Milenkovića, gdje će mnogi, sigurno, iskulirati svoj klasični touch i sklonost romantičarskoj mitologiji čudesne djece - genija, bez kojih ništa ne biva, pa ni naša pažnja.

A da je Monika (rođ. 1981), zaista ekskluzivna pojava (o čemu tek treba poslušati hvale vremešne kompozitorice Sofie Gubaiduline), jasno je već po tome da gdje god da se pojavi popuni koncertne sale. Jednako tako, bilo je i unatrag petnaestak dana na Zagrebačkome međunarodnome festivalu komorne glazbe koji, usput budi rečeno, ne zaostaje previše za dubrovačkim Julian Rachlin & Friends. Tih je dana madam Leskovar, u dvorani Hrvatskoga glazbenoga zavoda, višestruko nastupila, mjestimično u sadejstvu sa svojim životnim saputnikom kompozitorom i čelistom Giovanni Sollimom te drugima.

Na sarajevskom repertoaru će ujedno izvesti i jednu njegovu kompoziciju, nazvanu Alone. Iako nije u pitanju neki superiorni komad, Monikino violončelo pod njenim hvatovima i potezima gudala ga takvim čini. Time je i ovo skromno djelo stalo u red sa Beethovenim, Šostakovičevim, de Fallinim, objedinjeno dinamikom muzikalnosti, sadržajnošću i pipavošću tona, cjelovitošću i lakoćom izvođačke invencije.

Da je kojim slučajem drug Staljin slušao Šostakoviča u interpretaciji nalik ovoj možda bi se veliki vođa u startu smilovao nad kompozitorom koji je kvario kanone epigonalne umjetnosti i ustanovljivih „umjetničkih“ procedura. Ovako, Šostakovič je platio cijenu, a sarajevska publika poraženo očajava.

Nadalje, nije čak ni da je Manuel de Falla, naširoko slušljiv kompozitor, zvučao zasito, kako to zna biti. U izvođenju njegove Španjolske svite, ovom prilikom je od ključnog značaja doslovna istina - ono što daje presudnu crtu kompozitorovom delanju jest upravo interpretirajuće stvaranje.

Podsjetimo li još na Beethovena sa početka koncerta (Bei Männern, welche Liebe fühlen), koji je zvučao kao tvaran, pun, jasan, uvjeren, preostaje još i spomen Piazzolle kojim je koncert okončao. Artizirani tango (konkretno, u ovom slučaju, La Grand Tango) nije nikada zaslužio status zvanične umjetnosti, ali jeste dijelom standardnih koncerata i resitala. Ovoga puta on nije bio od nesagledivoga 'tehničkoga' interesa (kao Šostakovič, naprimjer) ali jeste bio dijelom programske cjeline koja, iako, naizgled heterogena, sigurno je objedinjena intenzitetom muziciranja.