Lukomir: Putovanje kroz vrijeme

Većina nas cijelu godinu čeka "ljetni godišnji odmor". Sedmicu ili dvije daleko od svega i svakoga, po mogućnosti na plaži, s mnogo sunca, dobre hrane i zabave. Ipak, dok čekamo da dođe godišnji s velikim "G" (koji često ne ispuni naša očekivanja i s kojeg se baš uvijek ne vratimo odmorni i spremni za nove poduhvate kako smo očekivali, zar ne možemo uživati u "mini odmorima" svakog ljetnog vikenda. Najbolji način da se pripremite za odmor je da idete na odmor, jesam li u pravu, darlings?

Tekst objavljen u našoj rubrici Ja mislim preuzimamo sa bloga darlingitswunderbar.com

Taj "mini odmor" možete provesti na vlastitom balkonu s dobrom knjigom ili pak na istoj lokaciji, no s nekoliko prijatelja i čašom vina. Isto tako možete "putovati" i iza ugla vašeg doma opet doživjeti i upoznati nove stvari. Za mene ova "pripremna faza" dobro funkcionira, zato što nakon nekoliko kratkih pauza odlazim na "veliki odmor" mnogo opuštenija i s manje očekivanja, što je uvijek dobra stvar.

Imajući to u vidu, prije nekoliko sedmica muž i ja odlučili smo pobjeći od vreline grada i posjetiti Lukomir – tradicionalno, planinsko, bosansko selo na Bjelašnici. Već smo dugo razmišljali i razgovarali o tome, no svi kojima smo iznijeli ovaj plan su nam rekli da je bolje da odustanemo jer je put do tamo "zaista, zaista grozan". Naredna mogućnost koju smo razmatrali bila je da se priključimo nekoj od tura za Lukomir koje organiziraju lokalne turističke agencije, ali od te ideje smo, iskreno rečeno, brzo odustali zbog nerealno visokih cijena koje su potpuno neproporcionalne količini truda koji vam je potreban da biste posjetili ovaj mali ruralni dragulj.

Prva stvar koju morate imati ne umu ako se odlučite za odlazak u Lukomir je da vam ne treba terensko ili slično vozilo. Mi ga nemamo. Jednostavno zaboravite na te priče! Umjesto toga, trebat će vam sigurno određena količina strpljenja. :-) Ipak vjerujte mi, darlings, Bjelašnica će vas nagraditi s očaravajućim pejzažom, čistim i mirisnim zrakom i jedinstvenim doživljajem.

Put do Bjelašnice je jasan i neproblematičan. Kada stignete u Babin do i do hotela Maršal, od Lukomira vas dijeli još sat vremena vožnje. Ne, nije toliko daleko, ali činjenica je da cesta diktira stil vožnje. Nakon hotela vozite u pravcu sela Šabići. Pratite cestu (koja je relativno dobra) i nekoliko kilometara prije Šabića primijetit ćete na desnoj strani ceste (improvizirani znak, koji će vas uputiti da skrenete na cestu koja vodi desno i uz brdo u pravcu sela Kramari, Milišići i Lukomir). E sada počinje avantura. Budite oprezni u vožnji jer je put uzak i strm, ali još uvijek asfaltiran. Ipak, naše iskustvo je bilo odlično, naime svi vozači koji su nam dolazili u susret bili su također oprezni i susretljivi prilikom mimoilaženja. Znači bez iskustva tipa "stil vožnje u centru Sarajeva".

Nakon što prođete Milišiće počinje 13 km neasfaltirane ceste. Za vožnju po makadamu od te tačke do Lukomira trebat će vam nekih 45 min.

Jednostavna matematika, jer je teško da ćete se moći kretati brzinom većom od 20 km/h. Nemojte se nervirati! Pejzaž je opčinjavajući i priroda je najbolji fotomodel. Spustite prozorska stakla automobila, udahnite svježi zrak, napravite pauzu i uberite malo ljekovitog bilja, napravite nekoliko fotografija… jednostavno uživajte i prepustite se WUNDERBAR osjećaju. Ne zaboravite, vi ste na "mini vikend odmoru".

Možete biti sigurni da ste gotovo stigli na odredište i da je Lukomir iza ugla kada stignete do predjela koji izgleda kao ulaz u Auenland (svi koji su ludi za Gospodarom prstenova znati će tačno o čemu govorim. I onda kao iz ničega pred vama će se ukazati seoce od 30‒35 kamenih kuća s metalnim krovovima. Šačica ljudi koja obrađuje bašte, nane koje pletu vunene čarape i… pa… nazovimo ga specijalni muški zimski donji veš (ako ne znate šta je u pitanju – izgooglajte, nekoliko turista koji su došli automobilom kao mi, drugi koji su došli biciklima… i tišina… Taj mir nikada ne možete doživjeti u gradu! I onda se mi svi pitamo zašto smo nervozni. Pa od konstantne zvučne zavjese kojoj smo izloženi!

Imala sam potrebu da jasno i naglašeno svim mještanima koje smo sreli kažem "dobar dan", što je mog muža vrlo zabavljalo, jer je primijetio da u našoj zgradi živi nekoliko komšija koje konsekventno ne pozdravljam (moja politika ‒ ko konstantno ostavlja i baca smeće u haustoru ne zaslužuje učtivost). No u Lukomiru se osjećate kao da ste zakoračili duboko u dom i privatnost njegovih mještana samim činom prolaska kroz selo, jer je sve tako blizu i malo. Na drugu temu, moj darling je doživio razočarenje što selo ima električnu energiju.

Što se tiče utiska koji smo mi ostavili na lokalno stanovništvo, jedna mještanka u bosanskoj narodnoj nošnji prošla je pored nas klimnuvši glavom, ne prestajući plesti u hodu i vjerovatno se okrenula za nama i vidjela moj mali ruksak. Grohotom se nasmijala i prokomentirala da mi je torba premala za "jeeeelo" ako hoću u planinu.

Nakon obilaska sela sjeli smo u (ponovo čini mi se) improvizirani restorančić. Popili smo po čašu domaćeg soka od višnje (jer je zova "od neki dan malo prokisla" kako nam je rečeno i uživali u piti i palenti sa sirom i kajmakom.

Pri povratku kući vidjeli smo jednostavno fantastičnu scenu koju moram podijeliti s vama, darlings. Znači… pas ovčar koji leži na gomili…pa nazovimo ga "organskog đubriva" i bori se protiv muha koje ga konstantno napadaju, ali i pored toga odgovorno bdije nad ovčicama sa svojim malim drugarom.

Zato, darlings, posjetite Lukomir ako ste u potrazi za malim odmorom, mrvom avanture i uvijek ste željeli putovati kroz vrijeme.