Ko je bio Slobodan Praljak: Elvedin Nezirović o "posljednjoj predstavi' u sudnici u Hagu

U Čapljini na groblju sv. Leopolda Mandića otkriven je spomenik bivšem zapovjedniku HVO-a Slobodanu Praljku. Spomenik je i blagoslovljen. Blagosiljanje je nakon svete mise na Dušni dan predvodio fra Bonifacije Barbarić. Praljak je prema presudi Tribunala u Hagu jedan od najvećih ratnih zločinaca 20 stoljeća.

Tim povodom, na portalu Tacno.net, objavljen je arhivski tekst čiji je autor Elvedin Nezirović, a objavljen je 29. novembra 2024. Dijelove ove kolumne i mi objavljujemo danas, 3. novembra: 

Otrov

"Srijeda je, 29. novembar, 2017.

U haškoj sudnici u toku je izricanje presude Apelacionog vijeća Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u predmetu 'Prlić i ostali'. Šestorica optuženih, koje je četiri godine ranije Pretresno vijeće Suda proglasilo krivima, teško uspijevaju sakriti izraze razočaranja na svojim naizgled mirnim licima.

Sudija Carmel Agius saopštava Jadranku Prliću, a potom i Bruni Stojiću da Apelaciono vijeće u potpunosti odbacuje njihove žalbe, te im potvrđuje prvostepene kazne zatvora u trajanju od dvadeset pet (Prlić), odnosno dvadeset godina (Stojić).

Nakon toga, sudac čita ime Slobodana Praljka, koji ustaje. 'Apelaciono vijeće potvrđuje kaznu u trajanju od dvadeset godina zatvora', kaže sudac i zaključuje: 'S time da se uračuna vrijeme u skladu s pravilom 101 C pravilnika za period koji je do sada proveo u pritvoru. Gospodine Praljak možete sjesti.'

U tom trenutku, začuje se Praljak. Režiser prijenosa ga fokusira, ali s obzirom na to da mu je mikrofon isključen, u prijenosu se ne može čuti šta govori. (Tek kada snimak bude repriziran, ovaj put s odgovarajućom zvučnom podlogom, čut će se Praljkove vrlo određene i nedvosmislene riječi upućene sudu: 'Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.')

Pogled mu na djelić sekunde sijevne u stranu, kao da se začas ponada da bi ga neko mogao spriječiti u njegovom naumu, i onda jednom automatizovanom gestom, kojoj je, ispostavit će se, obrnuo značenje: od hedonističke geste koju povezujemo sa slavljenjem života do geste koja slavi odlazak u smrt, u grlo sasipa sadržaj neke bočice. Sudija Agius zamoli ga da sjedne i onda pozove Milivoja Petkovića da ustane. U međuvremenu, Jadranko Prlić primjećuje da s Praljkom nešto nije u redu. Svi u sudnici, kao i oni koji prate televizijski prijenos, svjesni su da se događa nešto neobično.

Potom se čuje da Praljak kaže 'Popio sam otrov', nakon čega se suđenje prekida.

'Kažu, pa su čak i pisali o tome, da su komandanti koncentracionih logora slušali Bacha i Mozarta, voljeli su i razumijevali njihovu muziku, pustili bi i suzu slušajući Schuberta. Ja sve to ne vjerujem. Nikad nisam sreo krvnika koji je zaista volio i razumijevao umjetnost…'
Dmitri Shostakovich

Tuđman

Nezaobilazan izbor. Nedugo nakon što je postalo izvjesno da je Slobodan Praljak pokušao izvršiti samoubistvo – umro je u haškoj bolnici – jedno je pitanje odmah zaokupilo pažnju televizijskog auditorija: zašto bi sebi oduzeo život? Kakvo je značenje tog čina? Šta je njime želio postići? Međutim, pokazalo se da je od svih enigmi vezanih za ličnost Slobodana Praljka odluka da počini samoubistvo bila možda i ponajmanji: neki od članova njegovog advokatskog tima, pa čak i njegovi prijatelji, kasnije su isticali da su to očekivali, iako ne u izravnom prijenosu, tokom izricanja presude – za takvo što im je, ipak, nedostajao osjećaj za teatar, koji je Praljak nesumnjivo imao – što u određenom smislu znači da Praljak zapravo nije izabrao da umre od vlastite ruke, nego je takav izbor bio nezaobilazan; lunatik poput njega mogao je da skonča jedino na taj način.

U moru spekulacija koje su se navodile kao mogući razlozi zbog kojih je bivši zapovjednik glavnog stožera Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) digao ruku na sebe, odmah je bilo moguće prepoznati onaj najbesmisleniji, jer niti je Praljak, poput Sokrata, tim činom branio vlastitu čast, kako su od prvoga trenutka tvrdili hrvatski nacionalisti, niti je to uopće bilo moguće: on je bolje od drugih znao da je čast izgubio čineći zlodjela za koja je osuđen; ono što je, pak, bilo moguće jeste da je branio ideju te časti, usprkos tome ili možda baš zbog toga što je znao da je nema, ali je bio itekako svjestan da u nju vjeruje veliki dio hrvatske javnosti; čak šta više, bio je svjestan da ju je, u sadejstvu s njim, ista ta javnost i stvorila.

Odnos prema Tuđmanu. U februaru 1990. godine, u vrijeme kada se Franjo Tuđman i Alija Izetbegović prvi puta susreću i kada još ništa ne nagovještava ovako dramatičan rasplet okolnosti, Slobodan Praljak uživa status slobodnog filmskog umjetnika: samo nekoliko mjeseci ranije, završio je sa snimanjem svog jedinog dugometražnog igranog filma Povratak Katarine Kožul, prema scenariju koji je radio zajedno s Abdulahom Sidranom (film je, na neki način, prorekao rediteljevu sudbinu, to jest njeno veliko, haško finale, s obzirom na vrlo naglašen motiv samoubistva). Kao i tokom osamdesetih, i dalje je živio vrlo burnim, boemskim životom; no, stvari su se počele mijenjati: uskoro će biti održani prvi demokratski izbori, najprije u Hrvatskoj, gdje će HDZ odnijeti uvjerljivu pobjedu, a potom i u Bosni i Hercegovini, gdje će pobijediti nacionalisti, SDA, HDZ i SDS; Tuđman i Izetbegović postat će prvi predsjednici budućih nezavisnih država vjerovatno u najvažnijem trenutku u njihovoj modernoj historiji – Hrvatska je na svoj put u otcijepljenje od SFR Jugoslavije krenula 19. maja 1991., a Bosna i Hercegovina 29. februara, odnosno 1. marta 1992. – dok će Slobodan Praljak, nakon što režira prilično nezapažene dokumentarne filmove Sandžak (1990.) i Duhan (1990.), otpočeti svoju vrlo kratku i neuspješnu političku karijeru: nakon raskola između Tuđmana i Marka Veselice, priključit će se Hrvatskoj demokratskoj stranci, te će na izborima biti predsjednički protivkandidat Franji Tuđmanu u Dubravi.

Kako Praljak u početku nije bio tuđmanovac, s vremenom je to postao i premda je teško reći šta ga je tačno potaklo na odanost Tuđmanu – da li 'povijesna ideja' stvaranja nove Banovine Hrvatske ili moć ili teško breme očeve agenture u Zapadnoj Hercegovini, koje mora da ga je snažno pritiskalo tih godina ili pak to što mu je jedan od najbližih Tuđmanovih saradnika, Gojko Šušak, bio blizak prijatelj još iz vremena dok su išli u širokobriješku Gimnaziju, a najvjerovatnije sve to zajedno – činjenica je da mu je ostao vjeran i poslije smrti, pa čak i tokom haškog suđenja, možda i zato jer je shvatio da ostajući dosljedan Tuđmanu ostaje dosljedan samome sebi ili tačnije: da ostaje dosljedan slici samoga sebe kakvu je cijelo vrijeme gradio u javnosti, slici patriote koji je između ratišta i pozorišta izabrao ratište i koji je između duga prema samome sebi i duga prema domovini uvijek birao ovo drugo, čak i onda kada je to značilo vucarati se po sudnicama i scheveningenskim ćelijama, bez ikakve šanse da se dočepa slobode. No, istina je bila puno dublja od tog patetičnog autoportreta prekrivenog žrtveničkom patinom prepunog rupa, dubokih protivrječja i pitanja bez odgovora, kojeg je kompulzivno nudio razočaranim veteranima, okorjelim desničarima, vjerskim fanaticima i nepismenoj hrvatskoj sirotinji – riječju: masama koje nije zanimala istina sama po sebi, već istina kojom se njome gospodari; masama koje će biti u stanju da njegovo samoubistvo dožive kao kolektivnu tragediju, mnogi od njih ni ne shvatajući da oplakuju nešto što uopće ne postoji – s namjerom da stvori lažnu projekciju sebe kao mitskog ratnika i besmrtnog heroja, glumeći vlastiti lik u drami života.

Vojnik, ne političar. Praljkovi pokušaji da se približi Tuđmanu nisu tekli glatko, barem ne u početku, a pravu priliku za ulazak u krug njemu bliskih ljudi dobio je nedugo nakon pobune Srba u Kninskoj krajini i izbijanja rata u Hrvatskoj, u ljeto, 1991. godine. Prethodno je političku karijeru već bio zamijenio vojnom: tu važnu odluku donio je tokom jedne šetnje trgom Bana Jelačića u Zagrebu, kada je sasvim slučajno sreo policajca Žarka Pešu; ispostavilo se da je Peša prikupljao dobrovoljce za rat i unatoč tome što nije imao nikakvo vojno obrazovanje, Praljak je odlučio da prihvati njegov poziv, te je tako već 3. septembra 1991. sa svojom Umjetničkom satnijom, u kojoj su bili i glumac Sven Lasta i režiser Miroslav Međimorec, stigao u skoro potpuno opkoljenu Sunju. Da historijski događaji, čija se nasumičnost i haotičnost opiru bilo kakvom književnom ustrojstvu, ponekad mogu da poprime romaneskne simetrije – a po svojoj historijskoj i psihološkoj strukturi, Praljak jeste romaneskan lik – potvrđuju okolnosti s početka njegove ratne biografije: historija hrvatskog Domovinskog rata upamtila ga je kao prvog zapovjednika odbrane ovoga malog mjesta na obali Save, udaljenog ni dvadeset kilometara od Siska, grada u kojem se njegov otac, Mirko, 1938. godine, priključio jugoslovenskim komunistima.

UZP

Početak Udruženog zločinačkog poduhvata. U međuvremenu, Tuđmanov odnos prema Bosni i Hercegovini već je bio ušao u drugu fazu: do proljeća 1991. on je vjerovao da za njenu podjelu, ipak nije bilo sazrelo vrijeme, ali je nakon sastanka s Miloševićem u Karađorđevu, a potom i u Tikvešu, promijenio mišljenje. Tako je nešto više od tri mjeseca prije referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine u Grudama osnovana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZ HB), a nakon toga, 9. januara 1992., formirana je i Srpska republika Bosna i Hercegovina: da bi s Tuđmanom usaglasila donošenje ove odluke, samo dan ranije delegacija Srpske demokratske stranke, predvođena Nikolom Koljevićem, posjetila je Zagreb, čime su uspostavljene dvije temeljne pretpostavke za teritorijalnu dezintegraciju BiH, onako kako su je zamišljali Tuđman i Milošević. Osnivanje HZ HB4, koje označava početak realizacije projekta stvaranja velike države Hrvatske ili nove Banovine Hrvatske ili početak realizacije Udruženog zločinačkog poduhvata – u razgovoru s američkim novinarom Royem Gutmanom, Praljak je u jesen 1993., hrvatsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu opisao njemačkim terminom Lebensraum (životni prostor) koji je svojevremeno poslužio nacistima kao načelo za osvajanje istočne Evrope – Tuđman je najavio na sastancima s delegacijom HDZ-a BiH u Zagrebu, 13. i 20. juna 1991., da bi na sastanku održanom 27. decembra, također u Zagrebu, definirao svoje ciljeve u pogledu Bosne i Hercegovine: 'Vrijeme je da iskoristimo priliku da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama', istakao je i dodao da Bosna i Hercegovina, zapravo, onemogućava ostvarenje istinski nezavisne hrvatske države.

Za to je vrijeme Slobodan Praljak radio na organizaciji i uređenju odbrane Sunje: kao svršeni student zagrebačkog Elektrotehničkog fakulteta, profesor filozofije i sociologije, te diplomant Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, koristio je svoje vrlo široko opće znanje kako bi kompenzirao nedostatak vojničkog iskustva: utvrđivao je pozicije, gradio rovove i bunkere, mobilizirao ljudstvo, vodio logistiku i radio na poboljšanju uslova života; koliko je u tome bio uspješan najbolje govori podatak da je tokom komandovanja odbranom Sunje dvaput unaprjeđivan: najprije u brigadira, a potom i u general-bojnika Hrvatske vojske. Bilo je to više nego dovoljno da se nametne Tuđmanu, tim prije jer je od septembra 1991. Ministar odbrane u Tuđmanovoj vladi bio već spomenuti Gojko Šušak; osim školskih uspomena, njih dvojicu vezalo je još nešto, mnogo dublje i mnogo teže raskidivo: početkom šezdesetih godina dvadesetog vijeka, Praljkov je otac spasio Šuška od optužbi da je bio član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP), a samim tim vjerovatno i od dugogodišnje robije.

Šušak, koji je od 1968. godine živio u emigraciji – najprije u Austriji, potom u Kanadi – nije to zaboravio: vraćajući možda i davni dug njegovom ocu ili pak znajući koliko je njegovom starom prijatelju važno da se distancira od očevog udbaškog naslijeđa, pomagao je Praljku koliko je god mogao u građenju njegove vojne karijere: najprije ga je imenovao svojim pomoćnikom i postavio ga na mjesto načelnika Uprave za informativno-psihološku djelatnost, a poslije je po Šuškovom nalogu Praljak obavljao i mnoge druge poslove: između ostalog, bio je glasnogovornik Ministarstva odbrane Republike Hrvatske i Glavnog stožera HVO-a, zatim jedan od četrnaest članova Vijeća nacionalne odbrane Republike Hrvatske, te član komisije za vojnu saradnju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Međutim, Praljak mu je zadavao samo glavobolje, pogotovo u vrijeme dok je bio zapovjednik Glavnog stožera HVO-a: zahvaljujući nepoznavanju vojne materije, urođenoj svojeglavosti i egu koji ga je gurao mimo granica razuma, u prilično kratkom vremenu srozao je svoj ugled kod drugih oficira, ali što je bilo važnije i kod samog Tuđmana, tako da mu nije preostalo ništa drugo nego da se 1995. godine prijevremeno penzioniše i posveti privatnom biznisu. No, najkontroverznije pitanje u vezi s tim do danas je ostalo bez odgovora: kako je bilo moguće da u obilju vojnog kadra koji je mogao obavljati tako odgovornu funkciju, Šušak i Tuđman pribjegnu supstituciji bez ikakvog vojnog iskustva?

Milom ili silom. Nepunih mjesec dana prije Praljkovog dolaska u Čapljinu, u februaru 1992. godine, tajnik HZ HB i HDZ-a BiH, te budući član predsjedništva ove stranke i operativnog zapovjedništva HVO-a u Srednjoj Bosni s činom pukovnika, Ignac Koštroman, jedne je hladne zimske noći izašao pred mnoštvo članova i simpatizera svoje stranke na skupu u Busovači. Koštroman je u to vrijeme bio krupan čovjek, pomalo obješenjačkog izgleda, u bijelom, fino popunjenom mantilu i s uredno potkresanim brkovima, koji će godinu-dvije dana kasnije prerasti u bradicu. Glas mu je čvrst, odrješit; dok govori, desnom rukom pridržava mikrofon: 'Dragi građani države Hrvatske', započinje svoj dugi, improvizirajući monolog. U jednome trenutku, kada ga u potpunosti zahvati govornička groznica, potaknuta povremenim skandiranjem prisutnih, 'Hrvatska, Hrvatska', 'Dolje izdajnici' i 'Živjela NDH', Koštroman kaže: 'I samo bih još nekoliko stvari rekao. Sada mi postavljamo pitanje gdje smo mi sa teritorija Herceg-Bosne. Ja vjerujem i tvrdim da smo mi sastavni dio države Hrvatske. I bit ćemo sastavni dio naše drage države Hrvatske milom ili silom!'

Vrijeme je pokazalo da Koštromanova prijetnja niti je bila besmislena, niti bezazlena; naprotiv, ona je bila sasvim u duhu razgovora s Tuđmanom, vođenih u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu, 27. decembra, u kojima je i sam učestvovao; podjela Bosne i Hercegovine je već tada referentna tačka mnogim HDZ-ovim političarima u Bosni i Hercegovini, pa i samom Tuđmanu, koji je uoči nove, 1992. godine, u Sarajevu, tokom pregovora sa srpskom stranom o sklapanju primirja u Hrvatskoj, bez mnogo uzbuđenja izjavio da je hrvatsko-srpski sukob moguće riješiti jedino ako se ostvare i srpski i hrvatski nacionalni ciljevi, odnosno ako se Hrvatskoj i Srbiji priključe dijelovi Bosne i Hercegovine.

U skladu s tim, nešto više od mjesec dana nakon referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine i istoga dana (8. aprila 1992.) kada je u svrhu odbrane zemlje od srpske agresije Predsjedništvo Bosne i Hercegovine usvojilo odluku o osnivanju Štaba Teritorijalne odbrane (TO) RBiH, Predsjedništvo HZ HB, na vanrednoj sjednici održanoj u Mostaru, formiralo je HVO, kao 'vrhovno tijelo odbrane hrvatskog naroda u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosna'; već dva dana poslije, 10. aprila, Mate Boban, koji je istovremeno bio i predsjednik HZ HB i predsjednik HVO-a, uputio je općinskim stožerima HVO-a uredbu u kojoj se kaže da HZ HB ne prihvata TO RBiH kao svoju vojnu strukturu.

Za Načelnika glavnog stožera HVO-a, Boban je 14. aprila imenovao generala Milivoja Petkovića, kojemu je osam dana ranije istekla služba u Hrvatskoj vojsci (HV); nešto ranije, Slobodan Praljak, koji je tada još uvijek bio general-bojnik HV-a s aktivnom službom u Ministarstvu odbrane Republike Hrvatske, stavio se na raspolaganje Odjelu odbrane HZ HB, odnosno Glavnom stožeru HVO-a, u Grudama.

Skica za roman. Ne mogu a da ne primijetim da je simbolika Praljkovog povratka u Hercegovinu, u februaru 1992. godine, također literarna tema. U osnovi, romanesknost Praljkovog lika, onako kako je ja vidim, zasniva se na brojnim paradoksima koji predstavljaju njegovu temeljnu vezu s vlastitom sudbinom; oni se ispoljavaju u odnosu prema najbitnijim temama njegovog života: Tuđmanu i hrvatstvu (iako je sa žarom govorio o tome, pitanje je da li je njegov kameleonski karakter ikada do kraja prihvatio tu ideju), prema ocu i vojsci, prema muslimanima (bio je oženjen muslimankom), pa i prema zločinima koje je počinio i za koje je osuđen (svojim je naređenjima u grob otjerao na hiljade ljudi, a da do samog kraja nije uspio da stvori bilo kakav pojam o njihovoj smrti), itd. Igrajući se tom odbojnom idejom – pisati roman o Praljku u izvjesnom smislu značilo bi osloboditi se antagonizma koji gajim prema njemu, a već prema samoj toj misli osjećam snažan, nesavladiv otpor – zamišljao bih ga na stražnjem sjedištu terenca koji siječe krivine na putu od Imotskog do Gruda, besprijekorno utegnutog, uredno potkresane brade i podvojenog držanja: izvana oficirski ozbiljan, iznutra zamišljen, s raspoloženjem blago podgrijanim čašicom viskija; posljednji put u rodnom kraju bio je dvije ili tri godine ranije, kada je u okolici Širokog Brijega snimao Povratak Katarine Kožul, ali okolnosti su sada bile bitno drukčije, zbog čega je morao osjećati izvjesno uzbuđenje, vjerovatno i ponos.

Nije nemoguće da je u jednom od onih naleta samoljublja kakvima je bio sklon čitavog života, pažnju iznenada usmjerio na svoju uniformu. Pogled kojim je odmjerio sebe, bio je pun lažne svijesti: možda je čak dodirnuo dršku pištolja kojeg je nosio za pasom i pomislio kako je sve što je do tada radio zapravo jedna velika besmislica u odnosu na činjenicu da mu je ta uniforma, baš kao i porijeklo, suđena rođenjem, te da mu je bez obzira na nedostajuću kompetentnost, suđeno da hrvatskom narodu s ove strane granice donese slobodu. Da li je bio svjestan figure koju je u tom trenutku oblikovala sudbina: ko je, samo nekoliko godina ranije, uopće mogao pretpostaviti da će stvaranje nove hrvatske države pasti na pleća sina bivšeg 'jugopolicajca, oznaša i hrvatoždera', koji je najbolji dio svoga života potrošio na progon Pavelićevih sljedbenika i simpatizera u Zapadnoj Hercegovini?

Niko, vjerovatno ni on sam, iako je možda od prvoga dana u Sunji o tome razmišljao. Ljudske su sudbine prepune romanesknih kauzalnosti, a historija ponekad nije ništa drugo nego način da ih se učini vidljivima.

UDBA

(...)

Sin udbaša. Za devetnaest godina službovanja u Ozni, kasnije Udbi (1945. – 1966.), smatra se da je Mirko Praljak bio odgovoran za mnoge smrti i progone civila, zbog čega je, u strahu od osvete, 1990. godine, bio prisiljen preseliti u Zagreb. Unatoč tome što je i na suđenju o ocu govorio odmjereno, na momente čak i biranim riječima, Praljka mlađeg jedva da je za njega vezalo išta osim krvnog srodstva i stigme kojom ga je obilježio; gotovo sve drugo ih je razdvajalo: od životnih interesa do političkih stajališta. U svojoj autobiografskoj knjizi, 'Otkup sirove kože', Abdulah Sidran za Praljka kaže da je 'mrzio socijalističku Jugoslaviju kao tvorevinu srpskoga hegemonizma', za šta je svojim zagrebačkim prijateljima često znao podastirati dokaze iz svih oblasti društvenog života. Pa ipak, koristio je povlastice jugoslovenskog sistema kada god je to mogao: živio je kao slobodni umjetnik i snimao filmove o trošku države. Otud se Slobodanu rat ukazao i kao izbavljenje i kao izazov: u jednu ruku, osjećao je kako mu se napokon pružila prilika da izađe iz očeve sjene i pokaže da između njihovih stavova o Hrvatima i hrvatstvu postoje ogromne razlike, a u drugu, bio je svjestan da mora činiti i one stvari koje u normalnim okolnostima možda nikada ne bi kako bi uspio ostati dio povlaštene elite i u novom, demokratskom poretku. Ako u tome ima i zrno istine, onda je možda postojao još jedan razlog Praljkovoj smrti, intimniji od navedenih i iako odveć predvidiv, banalan i nerastezljiv do krutosti, nesumnjivo ipak važan, jer je ujedno bio i njegovim razlogom za život: breme Mirkovih zlodjela; možda je u jednome trenutku zaista povjerovao da samo njegova smrt – a ne smrti hiljada drugih ljudi, kojima je na ovaj ili onaj način kumovao – može podmiriti očev dug prema narodu i domovini.

To je, u biti, još jedno moguće tumačenje njegovog samoubistva, koje sadrži i lični odgovor na nikada utihle prigovore da je sin udbaša, 'Mirkov mali', da je komunistički skorojević i šarlatan bez talenta, ali i čina koji ujedno obuhvata i odbranu Tuđmanove velikohrvatske politike, što kod ljudi kakav je Slobodan Praljak, kod kojih se lično i političko tako gusto ispreplelo da više nije bilo moguće razdvojiti jedno od drugog, ujedno znači i odbranu njegove ličnosti, odnosno njegove 'herojske' uloge u ratu. Često sam se pitao da li je tokom dugih, zatvorskih noći u Scheweningenu uspio da shvati da je ona figura koju je oblikovala sudbina, dovevši ga 1992. godine u Hercegovinu, s vremenom dobila i drugi dio svoga značenja: u želji da potvrdi pripadnost svom etničkom porijeklu i ideološkoj matrici, te na taj način zauvijek raskrsti s ocem i očevim naslijeđem, bio je spreman da počini najgore moguće zločine ni ne sluteći da ga je sve što je činio samo dodatno približavalo onome od koga je tako bezglavo bježao.

(...)

Ratko Mladić

Mladić i Praljak. Nije mi poznato gdje, kada i kako su se prvi puta sreli Ratko Mladić i Slobodan Praljak, ali mi je poznato da su se povremeno viđali pred sami početak i tokom hrvatske agresije na Hercegovinu i Srednju Bosnu kada se Praljak, nakon kratke epizode u Ministarstvu odbrane, u Zagrebu, ponovo vratio u HVO; tokom sastanka u Pečuju, u Mađarskoj, 5. oktobra 1992., nekoliko dana prije pada bosanske Posavine, Praljak je navodno rekao Mladiću: 'Naš cilj je Banovina iz 1939., ako to ne postignemo, nastavljamo rat'. Banovina iz 1939. Tuđmanova je stara želja i srpsko rukovodstvo je to, naravno, znalo: Praljak je na tom sastanku uvjeravao Mladića da je sporazum hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića samo formalan, donesen na insistiranje Sjedinjenih Američkih Država, ,,kako bi se dodvorili islamskom svetu”, te da je stvarno savezništvo, zapravo, savezništvo između Tuđmana i Miloševića, uspostavljeno u Karađorđevu, 1991.

Na drugom sastanku, koji se desio poslije pada Posavine, 26. oktobra 1992. – prije se radilo o političkom dogovoru o razmjeni teritorija između Tuđmana i Miloševića, odnosno Bobana i Karadžića, kojeg je na licu mjesta nadgledao lično Slobodan Praljak – Praljak je Mladiću kazao ili je barem Mladić u dnevnik zapisao da mu je Praljak kazao: ,,Na dobrom smo putu da prisilimo Aliju da podijeli Bosnu. Mi ćemo natjerati Aliju da sjedne za sto sa Matom i Radovanom. Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje da se odsele”. Na kakvu vrstu prisile je mislio Praljak, bilo je jasno dva dana ranije: pošto su slomile otpor slabo naoružanih jedinica Armije RBiH, jedinice HV-a i HVO-a okupirale su grad Prozor; već 2. novembra, Praljak je uspio ispregovarati primirje s čelnicima Armije R BiH, što će Glavnom stožeru HVO-a i zapovjedništvu Jugositočnog vojišta HV-a, kojim je komandovao general Janko Bobetko, dati dovoljno vremena za pripremu napada na Gornji Vakuf, sredinom januara 1993. godine. Iz tog perioda ostalo je zabilježeno da je, kako bi podigao moral razbijenoj vojsci, znao izaći iz svog privremenog štaba u Prozoru, popeti se na tenk i teatralnim gestama pozivati hrvatske vojnike da ga slijede u njegovim pohodima na ovaj gradić u Srednjoj Bosni. Tada je već bio jedna od ključnih figura u Glavnom stožeru HVO-a u Grudama, a po nalogu Ministarstva obrane Republike Hrvatske, istovremeno je obavljao zadatke i u Vijeću obrane i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske (VONS).

Nije nikakva tajna da je za saradnju sa Vojskom Republike Srpske (VRS), Praljak od samog početka imao Tuđmanov blagoslov, kao uostalom i svi drugi čelnici u civilnim i vojnim strukturama HVO-a; tako na sastanku održanom 15. septembra 1993. godine u Zagrebu, Praljak ističe da bi mirovni sporazum koji su dan ranije u Ženevi sklopili Tuđman i Izetbegović mogao zakomplicirati dobar odnos između HVO-a i VRS-a. 'I druga stvar', kaže Praljak Tuđmanu, 'uznapredovali odnosi između Hrvata i Srba, posebice na vojnom planu jer nama cijele postrojbe ovise o suradnji sa Srbima, u Bosni i Hercegovini, ovaj će sporazum sada to dosta spriječiti. Prema tome, Žepče, Kiseljak, a time onda i Vitez, Bataljun ispod Konjica, Vareš, biti će sada u situaciji da ćemo mi to teško snabdjevati.

Kompletan tekst možete pročitati OVDJE