Kemal Kurspahić: Izgubljena decenija

Piše: Kemal Kurspahić, Slobodna Evropa

Ovih dana, u uobičajenim osvrtima na godinu iza nas, većina profesionalnih analitičara slaže se kako je 2009. za Bosnu i Hercegovinu - izgubljena godina. A kako se s dočekom nove 2010. navršava i cijela decenija otkako smo nekako euforično dočekivali 2000. kao početak novog stoljeća i čak novog milenijuma, malo je reći kako je izgubljena samo ta jedna godina: izgubljena je i cijela decenija.

Uz tu novu 2000. godinu sam - radeći na istraživanju za svoju knjigu o balkanskim medijima u ratu i miru - zamolio trojicu bosanskih intelektualaca (dra Zdravka Grebu u Sarajevu, dra Zdravka Zlokapu u Banjaluci i dra Slavu Kukića u Mostaru) da zajedno pogledamo novogodišnje TV dnevnike koji su emitovani u tim gradovima i usput prodiskutujemo ideje s kojima se tamo dočekivala ta simbolična 2000.

U Sarajevu smo primijetili kako je tradicionalnu novogodišnju poruku uputio predstavnik Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini Amerikanac Žak Klajn (Jacques Klein), a ne neko od domaćih političkih prvaka, što je bila realna slika države potpuno zavisne od međunarodnog prisustva i nadzora a zapazili smo i kako je domaća televizija - emitujući u novogodišnjem dnevniku snimak susreta američke spisateljice Susan Sontag s tadašnjim federalnim premijerom Edhemom Bičakčićem - krivotvorila i samu svrhu i suštinu njene odluke da 2000. godinu od svih mjesta u svijetu za koja je vezana dočeka baš u Sarajevu: Sontagova, koja je u opkoljenom ratnom Sarajevu režirala "Čekajući Godoa", nije naime došla da podrži bilo kakvu lokalnu vlast nego da prije svega sa sarajevskim prijateljima provjeri i podijeli zabrinutost zbog narastajućih znakova poratnog iznevjeravanja ideala multietničkog grada i države. Nije mogla promaći ni ironična najava "dobre vijesti za penzionere" o isplati avgustovskih penzija posljednjeg dana decembra ni osvježavajuća pojava u najavi i odjavi sarajevskog TV Dnevnika pjevačice Doris Dragović kao voditeljice koja će Bosancima i Hercegovcima poželjeti sretnu Novu godinu.

Gledanje novogodišnjih dnevnika prikazanih u Republici Srpskoj i na teritorijama nesuđene "Hrvatske Republike Herceg-Bosna" izazvale su neodoljiv utisak održavanja u poratnoj Bosni i Hercegovini "nešto civilizovanijeg ratom uspostavljenog aparthejda".

Banjalučka TV prenijela je novogodišnje poruke četvorice srpskih političara, uključujući i predsjednika susjedne Srbije Slobodana Miloševića - koji će te godine u svojevrsnoj demokratskoj pobuni biti uklonjen s vlasti - i čak i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića i u svim novogodišnjim zdravicama teški naglasak je stavljan na vlastiti entitet i bez spominjanja Bosne i Hercegovine koju će spomenuti samo tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch najavljujući 2000. kao "odlučujuću godinu". Profesor Zlokapa iznio je tada zapažanje koje je jednako aktuelno i danas deset godina kasnije: “Moj je utisak, gledajući medije Republike Srpske, da se cijela ideja o Bosni kao državi potiskuje u stranu, kao nešto što treba da bude zaboravljeno. Stvara se predstava o jednom duboko podijeljenom društvu. Nema ozbiljnih nastojanja da se to promijeni. Za neke ljude, zaseban entitet znači zaštitu monopola kojih se neće lako odreći. Oni računaju da, čak i u našoj ekonomskoj bijedi, grupa privilegovanih može prosperirati na račun većine i oni ne žele da se to promijeni. To je, naravno, štetno za oba entiteta".

Taj utisak, zemlje duboko podijeljene u tri etničke teritorije bez ikakvih međusobnih veza, ojačan je i gledanjem novogodišnjeg Žurnala Herceg-Bosne na Erotelu - televiziji bosanskih Hrvata u Zapadnoj Hercegovini. Njihov novogodišnji dnevnik sav je bio posvećen predstojećim izborima 3. januara u susjednoj Hrvatskoj s otvorenim agitovanjem među bosanskim Hrvatima da glasuju za one koji će "najbolje prepoznati i predstavljati interese hrvatskog naroda" (Zna se: HDZ). Dr Kukić mi je nakon tih izbora rekao kako je po službenoj partijskoj statistici nekih 90.000 Hrvata iz BiH glasalo na hrvatskim izborima, od toga 89.000 za HDZ.

Za tih deset godina u susjedstvu se mnogo toga promijenilo. U Hrvatskoj se u znatnoj mjeri potvrđuje izjava bivšeg američkog ambasadora u toj zemlji Petera Galbraitha koji je povodom Tuđmanove smrti izjavio kako je on bio "čovjek koji je imao dva sna, nezavisnu i evropsku Hrvatsku: prvi san je ostvario a drugi se može početi ostvarivati tek njegovim odlaskom". U Srbiji je moralo proteći još dosta vode pa da počne oslobađanje od MIloševićevog nasljeđa, da se uhapsi i izruči Karadžić i sada je još samo jatakovanje s Mladićem dijeli od izvjesnih evropskih perspektiva.

Bosna i Hercegovina je uoči nove 2010. godine otprilike tamo gdje je bila uoči nove 2000: podjele se učvršćuju; približava se još jedan izborni ciklus a da ni na horizontu nema integrativnih partija, ličnosti ili ideja s bilo kakvim realnim uticajem i domašajem; na sceni su najupadljiviji nosioci dokazano propalih projekata bez ijednog relevantnog partnera koji bi podržao ili priznao njihovo provođenje; a BiH - koja je prije deset godina još imala više međunarodne naklonosti nego susjedi suodgovorni za njeno stradanje - ostaje beznadno dalje od Evrope nego što su danas ne samo Hrvatska ili Srbija već i Crna Gora koja 2000. još i nije bila samostalna država.

slobodna-evropa.org/radiosarajevo.ba