Kako je prof. Zdravko Grebo govorio 1992. godine: "Nastavi li se ovo..."

Profesor Zdravko Grebo, antifašista, čovjek koji se borio za Bosnu i Hercegovinu, vrhunski pravnik koji je bio jedan od najboljih studenata u historiji sarajevskog Pravnog fakulteta, preminuo je prije sedam godina, 29. januara 2019. godine.

O tome ko je zaista bio, savršeno je sažeto svojevremeno u Gracijinom tekstu, gdje se navodi:

"Sredinom 80. godina prošlog stoljeća, kao Fulbrightov stipendista, predavao je na uglednom čikaškom Univerzitetu Loyola. Na kraju školske godine, rektor univerziteta pozvao ga je da mu saopći odluku: smatra važnim da Grebo ostane profesor i nudi mu primamljive uslove kakve može ponuditi samo jedan od najbogatijih američkih univerziteta. No, ponudu kakvu sanjaju desetine hiljada akademaca širom svijeta, sarajevski profesor učtivo odbija. Ne zna se čime je rektor više zbunjen: da li odbijanjem unosne ponude ili obrazloženjem – naime, Grebo mu objašnjava da u Sarajevu ima roditelje o kojima treba brinuti…"

Na ovu tužnu godišnjicu, prisjećamo se i teksta koji je danas objavio Infobiro. Riječ je o tekstu koji je objavljen u Ratnim Danima 1. decembra 1992, pod naslovom "KAD SI ZDUŠIO?".

"Taman kad se po gradu polako razlijevala priča da je, eto, i on zbrisao iz Sarajeva, pojavio se u najskupljoj kafani u gradu u trenutku, dok je redakcija BH Dana završavala pripremu ovog broja. Čitav Klub novinara gledao je Zdravka Grebu kao utvaru, ne vjerujući da se vratio. Većina prisutnih je, naime, znala daje dobio lični poziv od Maraka Guldinga i Tadeuša Mazovjeckog da o njihovom trošku radi nešto po bijelom svijetu vezano za Bosnu. Kad je došao u Zagreb, Grebo je Mazovjeckog prvo pitao kada se može vratiti u Sarajevo, a ovaj je mislio da se Grebo šali. Sjeo je za sto za kojim je sjedila redakcija BH Dana i počeo pričati. Slušali smo, a vi čitate...

Ja jesam bio načisto sa samim sobom, ali sam bio svjestan da tu ne mogu dugo ostati. Ovako: kad vidite u izlogu kobasice, narandže. banane... prvi osjećaj je gađenje! Ja sam sa sobom to nisam mogao podnijeti, i čak sam želio odmah kući da se vratim, ali i uz sve moje molbe i urgencije, ipak sam morao ostati pet dana. Moram reći da u Zagrebu nisam sreo previše Bosanaca. U nekakvoj oficijelnoj ulozi nisam sreo nijednog, jednostavno zato što sam u Zagreb, kao usputnu stanicu za Ženevu, došao u ličnom svojstvu, jer sam poziv dobio na ime i prezime, tako da u tom pogledu i nisam imao nikakvih obaveza. S druge strane, pravo da vam kažem, kao i većina ljudi koja dostojanstveno živi u Sarajevu ovih osam mjeseci, nisam tu imao baš preveliku želju da sretnem nekog od 'ovih naših'.

Zagrebački i ljubljanski susreti

Bilo mi je mnogo značajnije da sretnem ljude do kojih mi te i prije ovog rata bilo jako stalo. Zanimalo me da li je onaj svijet do čijeg smo moralnog i intelektualnog stava prije rata držali ostao isti. Moram reći da me nijedan od tih ljudi koje sam sreo nije iznevjerio, za razliku od ljudi čiji je službeni zadatak da se bore i brane interese Bosne i Hercegovine. Susreo sam se na nekakvim 'privatnim audijencijma' u stanu Nadežde i Žarka Puhovskog, kod kojih sam odsjeo u Zagrebu, s puno ljudi: od Ivana Zvonimira Čička, Milorada Pupovca, Pere Ladevića, Dubravke Ugrešić, Jelene Lovrić, Mladena Maloče, Srđana Dvornika, Alije Hodžića...

U Ljubljani sam sreo Božu i Svetlanu Slapšak, Rastka Močnika i njegovu 'menažeriju' meni dragih ljudi... Moram vam reći da sav ovaj pobrojani svijet iskreno brine o BiH, za razliku od, opet ih pominjem, ovih 'naših' koji su brigu pretvorili u profesiju. Ovi prvi se brinu na nekakav fini način, znaju kako je nama teško, bez nekakvog humanističkog foliranja i prenemaganja, niti izvještačenog pacifizma. I to bez izuzetka svi pobrojani ljudi. Da dopunim, u Mariboru sam sreo i Obrada Savića i Milorada Zupanca, ljude iz beogradskog kruga, koji spadaju u taj svijet koji nema dilema o 'tri zaraćene strane', o tome 'ko puca', o ratnim zločinima i nemaju dilema o tome da je situacija u BiH, ustvari, paradigma evropske tragedije i da je ovaj užas ovdje ogromna sramota koju će buduća vremena teško sprati sa savjesti ljudi.

Vjerovatno vas najviše zanima kakva je recepcija BiH? Ja moram reći da je oficijelna vrlo loša. Vjerovatno je jedan od razloga tome spominjani nekompetentni, komotni, sebični sloj ljudi koji bi trebalo da porade na tome. Dakle, mislim na naše silne diplomatske, kulturne, privrede, novinarske, pa i privatne predstavnike koji su sebi uzeli u zadatak da nešto rade. Čini mi se daje njihov rad nedovoljan, da ne upotrijebim neku težu riječ. S druge strane, ja znam da su ovo teška vremena i da čovjek mora vagati svaku riječ. Ovo je moja slika Zagreba iz dva dana i Ljubljane iz jednog. Da ne pravim ogradu sebi, pa da sada govorim da sam siguran da je recepcija Bosne u Beogradu šest puta gora, ali... čini mi se da hrvatski mediji imaju veoma sebičan pristup problemu BiH i da ono što mi osjećamo samo dijelom jeste promicanje ili osiguravanje hrvatskih interesa. I kao imperijalne pretenzije, koje su ipak manje, o čemu govori hrvatska desnica i 'nova desnica'. Uzgred, kad je već pominjem, ne znam da li je do vas doprla informacija da bivši ministar pravosuđa Bosiljko Mišetić formira 'novu desnicu', desnu koaliciju, kao pravu fašističku stranku, što on i ne krije i za koju su 'ustaše centar'. 'Moramo učiti ljude da treba i ubiti za Hrvatsku' njegov je moto.

Dok desnica radi ono što radi, ja sam se dijelom uvjerio u ono što kod nas dolazi kao glasine. Recimo, Tanja Torbarina uredno piše antimuslimanske tekstove u svojoj kolumni u Globusu. Ona piše o prijetećim pismima koja je dobijala još dok je radila u Danasu, ali joj sada umjesto Srba i komunista pišu muslimani, kojima ona odgovara na vrlo potcjenjivački i nizan način. Zanimljivo je da su me ljudi koji su se predstavljali kao humanisti, ekolozi, pacifisti, alternativci... ubjedivali da ako odnosi između Muslimana i Hrvata u Bosni pređu kritičnu granicu, onda će se to nužno veoma loše odraziti i na odnose u Hrvatskoj, a prvenstveno na odnos Hrvatske prema izbjeglicama iz BiH. Oni jedino benevolentno rješenje u tom slučaju vide u smještanju muslimana na otoke. Dakle, da bi se izbjegao fizički kontakt svi muslimani bi morali biti preseljeni na otoke. No, ne može se zaista zanemariti da hrvatska Vlada, i pored ogromnih organizacijskih i materijalnih problema, puno čini na zbrinjavanju naših izbjeglica.

Međutim, pored jednog lako primjetljivog ksenofobičnog stava 'purgerskog sloja' prema izbjeglicama, nazire se i politika sa izbjeglicama u svrhu pritiska na BiH. Sve ovo, naravno, ako trodnevni boravak i čitanje novina ovlašćuje na takav zaključak, a meni se čini da je to tako. Naravno, to je sve tragedija izbjeglica koje to ničim nisu zaslužile, a i ta srednjeslojska ksenofobija je sasvim objašnjiva i ne predstavlja hrvatski, već novi evropski fenomen.

Izbjeglice u nekoliko klasa

Nešto mnogo ilustrativnije i ono što me duboko potreslo je moje iskustvo iz Ljubljane, gdje sam boravio jedno poslijepodne i jedno jutro. Zamolio sam prijatelje da me povedu da vidim nešto za šta sam mislio da je jednostavno nemoguće. Mislio sam, naime, da Slovenija može sebi dozvoliti jedan civilizirani odnos prema našim nesrećnicima. Odlučio sam da odem u Sloveniju i mislio sam da naš pasoš koji sam dobio na vrat-na nos i na koji sam bio jako ponosan, rješava tu stvar. Međutim, ispostavilo se da nije tako. Zbog toga sam ja okrenuo par brojeva u Ljubljani i za nekoliko sati u slovenačku ambasadu u Zagrebu stiglo je nekoliko faksova slovenačkog PEN-a, Društva za sociologiju i filozofiju, Udruženja novinara, Radio Studenta u kojima je stajalo da ja kao treba da držim nekakva predavanja po pozivu, čime sam stekao formalno pokriće za ulaz u Sloveniju.

Otišao sam do slovenačke ambasade koja se nalazi u istoj zgradi u kojoj se nalazi i bosanska, u Savskoj ulici. Postojeću recepciju na ulazu u zgradu dijele naša i slovenačka ambasada. Ja sam pošao u slovenačku ambasadu i kao jedini dokument koji sam imao ostavio sam pasoš. Bio sam jedini čovjek na slovenačkom šalteru, dok se par metara od mene tiskala ogromna gomila svijeta kojeg smo navikli da gledamo kao najpotresnije slike ovoga rata to je gomila onog srednjobosanskog svijeta kojem na licu vidiš da ga život nije baš mazio. Ono što me je zaista potreslo je očaj tog svijeta koji u toj ambasadi vidi zadnju nadu za nekakav papir koji će im omogućiti nastavak putovanja u potrazi za boljim.

Baš zato me je prenerazio krajnje brutalan odnos i arogancija nekakvih ambasadinih službenika, koji pokušavaju fizički guranjem, laktanjem, udaranjem uvesti nekakav red, kao da je medu očajnicima uopšte moguće uvesti red. Čini mi se da kada već stvari i ovdje idu dosta loše, (ipak smo ovdje svoji na svome i sramota je samo naša) da bi bilo neophodno da ako ne pametniji, a ono bar pošteniji svijet ode u Zagreb i zaista pomogne tom našem svijetu, koji, bojim se da se ne varam, takvim odnosom ne bude podstaknut na očajnički korak da nikad više u ovu zemlju ne dođe. Bojim se da ovaj rat ne bude tragičan i po tome što su u svim drugim ratovima muslimani iz istočne Bosne pred nožem bježali u centralnu Bosnu, a sada moraju bježati i van granica Bosne. Nastavi li se ovo bojim se da ćemo i kad se probudimo jednom u mirnom ili primirenom Sarajevu moći samo da konstatujemo daje Bosna izgubila svoju supstancu, svoj narod.

Pričao mi je Ivan Zvonimir Čičak. Kaže: 'Dobro, ovo jeste tragedija, ovi fašisti i taj mudrac iz Trgovišća (tako Čičak zove Tuđmana) koji nema ni srca ni osjećaja... Ali, ima i ovih vaših... Kad sam ljetos bio sa svoje petoro djece na ljetovanju, na plaži sam sretao ove vaše koji se sunčaju i viču: 'Pa kaj je ovo, pa nam niko ne djeli humanitarnu pomoć.:.' Postoji i grupa izbjeglica, srednja viša klasa, koji su ovdje imali i javne funkcije. Ti silni glumci, pisci, profesori, privrednici pri susretu upotrebljavam leksiku koja otkriva, nečistu savjest. Dakle, ako se čujete ili sretnete sa njima, svi odreda upotrebljavaju upitni eufemizam, misleći da sam se i ja pridružio jatu. Dakle, pitanje glasi: 'Kada si li izišao?', kao da te pitaju kad si izišao na šetnju u Miskinovu, kao da se iz Sarajeva može najnormalnije izići.

Moj odgovor je uvijek bio: 'Kod nas se to pita: 'Kada si zdušio?'

'Iznevjerena očekivanja'

Većina njih je stekla domovnicu, i da ne bi bilo zabune ja se ni na koga ne ljutim, ali ono što strašno kod njih smeta i nervira je jedna velika mjera neukusa, koja zaista jeste za osudu. Neprimjerena je jedna ogromna briga, 'očajanje', za ono što se ovdje događa. Ja mislim da je to znak lošeg vaspitanja i manira, jer ako su već odabrali da odu, onda elementarna pristojnost nalaže da na takav način ne brinu.

Većina njih govori kako su od nekih ovdašnjih patriota dobili uvjeravanja da se u Sarajevo više "nikada neće ni moći vratiti, jer je Sarajevo prestalo biti onaj grad koji su oni znali, te da je izgubio sve što ga je krasilo (kako visoko mišljenje o sebi i četnicima.), te da je to 'grad primitivaca i budala'... te da je to njihov razlog za nekakvu vječnu tugu, zbog koje se oni više nikada neće moći vratiti ovdje. Naravno da je to zlikovački đdnos, između ostalog što Sarajevo sve i kada bi postalo tako ima da zahvali onim desetinama hiljada njegovih stanovnika što su iz njega pobjegli. U stvari, od svega je najbezobraznija njihova ljutnja što je Sarajevo iz koga su 'izišli' — iznevjerilo njihova očekivanja...