Kako je Pariz naučio Ibrahimovića da 'dijeli'

Piše: Aleksandar Hemon

U Sarajevu, Bosni, gdje sam i sâm odrastao igrajući fudbala, narodni izraz 'mahalaš' odnosio se na 'drskog' igrača koji preferira finte, a ne pasove; na onog koji bi radije 'preveslao' drugog igrača nego pucao; na onog koji potpuno drugačije doživljava odbranu. Sve izgubljene lopte i svi saigrači, ignorisani u poziciji šuta, svi oni potpuno nestanu u sjeni svakog malog remek-djela: dribling kroz cjelokupnu odbranu suparničke ekipe, pogodak iz nevjerovatnog ugla uz maksimalno zbunjenog golmana.

U korijenu riječi 'mahalaš' jeste pojam 'mahala', starinska riječ za komšiluk ili, zapravo, geto – sugerišući da plemenita imena zahtijevaju ulicu čiji su stanovnici programirani literarnim jezikom: nadimak se stiče upravo u 'mahali' gdje se čudnovate vještine s loptom razvijaju uz igru na parkingu i u ćorsokaku. Krajnji cilj nije novac ili uspjeh – jer ti zapravo nikad nećeš ni napustiti mahalu – već stalno, kontinuirano poštovanje od strane saigrača i neprijatelja. Za mahalaša, nikad nije dovoljno samo dodati ilisamo pogoditi; svi u mahali, i izvan nje, moraju prepričavati storije o tome što se dogodilo.

Zlatan Ibrahimović, najveći švedski igrač koji je bosansko-hrvatskog porijekla, mogao bi biti najveći mahalaš svih vremena. Njegova karijera, kako je dokumentovana na Youtube stranici, sastoji se od spektakularnih poteza i golova, uglavnom naglašavajući njegovu neizmjernu i nedvojbeno zasluženu nadmenost. Nedavni, prijateljski meč između Švedske i Engleske, kada je Ibra postigao sva četiri pogotka za svoj nacionalni tim, stvorila je brojne priče-vrijedne situacije: savršena kontrola trka i štopanje prije drugog gola, drski slobodni udarac sa skoro 40 jardi (oko 36,5 metara) prije trećeg pogotka, neviđene makazice prije četvrtog, koji je već ocijenjen kao jedan od najvećih pogodaka ikada.

Ali, između tih situacija, lako su se mogli uočiti u mahali uzgojeni maniri: u jednom trenutku, Ibrahimović je imao loptu u blizini engleskog šesnaesterca, ali nije cijenio da je neki od njegovih saigrača dobro pozicioniran, tako da je zadržao loptu, čuvajući je, čekajući malo slobodnog prostora da pruži fenomenalan pas. No, trenutak nikad nije došao, i on je izgubio loptu od, poredeći s Ibrom, netalentiranog, ali vrijednog engleskog defanzivca koji je s njom otrčao u beskonačnost rutinskih poteza koji se ne pamte.



Mahalaška ideja primjerena je u slučaju Zlatana Ibrahimovića, jer njegov otac Šefik dolazi iz Bijeljine, bosanskog grada gdje je mahala u srcu urbane geografije. (Njegov prvi trener, u imigrantskom klubu FBK Balkan, također je bio Bosanac) Također, on je odrastao i počeo igrati u naselju Malmöa imena Rosengård—imigrantska mahala par excellance. Prema Ibrahimovićevoj autobiografiji Ja sam Zlatan Ibrahimović (tzv. 'runaway' ili brzopotezni bestseller u Švedskoj), Rosengård je bio pun „Somalaca, Turaka, Jugoslavena, Poljaka, svakakvih imigranata, i Šveda“ gdje su najvažnije stvari bile finte i dobri potezi...

Trebalo je impresionirati dame trikovima i potezima. „Kada nije krao bicikla (u čemu je bio jako dobar), vježbao je svoj maštoviti rad nogu – svi se Zlatanovi spektakularni potezi mogu pratiti do njegove mahale u Malmöu“. “Možete skloniti dječaka iz geta, ali nikada ne možete skloniti geto iz dječaka”, navodi on u svojoj knjizi, prisjećajući se sukoba s tadašnjim trenerom Barcelone Pepom Guardiolom, kojeg podrugljivo zove Filozof – onaj koji ne može biti dalje od rosengårdskog duha stopala-na-asfaltu.

U knjizi, koju je ispričao švedskom novinaru Davidu Lagercrantzu, Ibrahimović je učinio važnima svoju odanost mahali i imigrantskom porijeklu. Prisjetio se i utakmice koju je igrao kao dijete, za FBK Balkan protiv „hrpe snobova iz Vellingea, bila su to tamna djeca protiv dotjerane“ - nakon što je ušao s klupe, postigao je osam golova. Kada je startao karijeru u Malmö FF, nije imao osjećaj pripadnosti: “oni zaista nisu htjeli tamnoputu djecu ili 'usijane glave' koje vole brazilske poteze... svi drugi [igrači] imali su plavu kosu i imali su primjereno ponašanje, te imena poput Bosse Larsson”.  

Za Ibrahimovića, zapanjujući rad nogu i smioni golovi postali su zastave Rosengårda koje je posadio u neprijateljsku polovinu terena. Neko, negdje, mora da je napisao doktorsku disertaciju o fenomenu Zlatana kao simptomu brzorastućeg švedskog društva u transformaciji. Površna pretraga interneta brzo otkrije web-stranice gdje „bijeli supremacisti“, ljubitelji fudbala, 'lome glave' oko toga kojeg je Zlatan identiteta (Musliman? Jevrej? Bijeli musliman?), najčešće zamišljajući kako je prikladno bijel.

U zrelom dobu od trideset i jedne godine, Ibrahimović je mnogo više od ne-arijevskog oličenja mahalaša - on ima pravo na zasluženo mjesto u Pantheonu fudbala, prepunom tamnopute djece. Vjerovatno najveći prirodni talenat modernog evropskog fudbala, on je neko ko posjeduje izvanredne vještine s loptom u kombinaciji sa nevjerovatno brzim razmišljanjem te samopouzdanjem i pobjedničkim pokretačem. Najskuplji igrač u historiji kombinovanih transfera (oko 240 miliona američkih dolara), igrao je i davao golove za šest različitih klubova u Ligi šampiona (Ajax, Juventus, Inter, Barcelona, Milan, PSG).

Igrao je za neke od najboljih trenera, sa najviše postignuća: Capello, Mancini, Mourinho, Guardiola i, trenutno u Paris St Germainu, Ancelotti. Osvojio je osam nacionalnih liga u svim klubovima za koje je igrao (osim za PSG, što bi se tek moglo desiti). Osvojio je, tokom svog ne tako srećnog perioda u Barceloni, UEFA Superkup i FIFA Svjetski kup klubova. Međutim, trofej Lige prvaka, sveti gral evropskog profesionalnog fudbala, dosad nije uspio osvojiti. Baš kao ni naslove najboljih igrača – nikada nije proglašen za UEFA ili FIFA igrača godine.

Zlatanov problem, ako se može tako nazvati, jeste to što on mora biti najveći u svom timu; on mora biti prvi i jedini u mahali. Najbolji je kad njegov tim u potpunosti ovisi o njegovoj izvedbi, kao što se vidjelo u utakmici protiv Engleske, kada je ostatak švedske ekipe izgledao kao glasna grupa likovnih studenata koji asistiraju maestru: oni su uzimali lopte kako bi Ibrahimović napravio besmrtne 'makazice'.

Do sada, Ibrahimović je igrao za klubove koji su bili preveliki za njega, bez suviše volje da se reorganiziraju kako bi se prilagodili njegovom komandnom talentu. Nije se uspio ni u jednom klubu ili mestu osjećati 'kao kod kuće' nakon što je, kao tinejdžer, napustio Rosengård. I zato bi Paris Saint-Germaine mogao biti savršeno mjesto za njega. Pariški klub valjao se u mediokritetu sve do prošle godine, kada ga je preuzela manikirana ruka katarskog suverenskog fonda, praktično donoseći neograničene iznose novca. Zlatan je osovina PSG ambicije da postane evropska i globalna supersila. On, čini se, uživa u odgovornosti, ne samo zato što mu klub plaća 18 miliona dolara nakon pretjeranih (75 posto) francuskih poreza.

U PSG-u, on postiže više i darežljiviji je u pasovima nego ikada ranije (sjetimo se četiri briljantne asistencije u nedavnom meču Lige šampiona i uništenja zagrebačkog Dinama), ostavljajući tragove u novinskim naslovima – 'Ibra uništava'. Postao je najveći dječak pariških mahala i okolnih banlieuesa. Park prinčeva, stadion PSG-a, ima, u prosjeku, najveću posjećenost u League 1, gdje su trenutno prvi. PSG, također, predvodi svoju grupu Lige prvaka, gdje su se već kvalifikovali za narednu fazu. Ibra je, neosporno, vođa tima i, ukoliko njihove krajnje ambicije o osvajanju Lige prvaka budu ispunjene, Ibra će ostati vječno upamćen u svim mahalama svijeta gdje djeca, svih boja, 'gule' svoja koljena vježbajući makazice.

Originalni tekst možete čitati na ovom LINKU.

Prevela i prilagodila: Lana Ramljak, Radiosarajevo.ba