MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Kako je otišla naša mati

Psiha bosanskih ljudi je jednoznačna.

Piše: Semezdin Mehmedinović, za portal Radiosarajevo.ba

Kad Porta, u ono Otomansko doba pošalje Omer-Pašu Latasa da umiri pobunu u Bosni, on dođe, podigne šator na brdu iznad grada i pozove gradske prvake na razgovor.

Kad se pojave, glavnog među njima Latas zarobi, posadi naopačke na mršavu kljusinu i goni u Sarajevo.

Rulja ga uz cestu čeka i gađa kamenicama, zbog svojih bijesova skupljeih u životu, a ne zbog njega svezanog i posađenog unatraške na umornom konju, ništa im on nije nažao učinio. Ali ima jedan koji stoji sa strane i gleda; nema kamena u ruci. A zašto se on na tebe ne baca?

Naopaki jahač na magarcu kaže: "Njemu sam jedinom u životu naudio."
Rat kamenicama u koji je posmatrač gledao, nije više bio njegov rat.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

A šta je smrt?

Mati se plašila smrti. Govorila je o njoj kao da će svakog časa doći. Ovdje sam ostavila svoja dokumenta, ovo je ono o čemu trebate brinuti kad odem. Rano je počela praviti pripreme za odlazak.

"A šta je smrt?", kaže. "To je, sine, kao ovaj list koji otpadne s grane, jednostavno i čisto, i padne u travu. Ali ja se plašim onoga što me čeka gore, jer ne znam šta me čeka. Ne bih voljela da me se sahrani na groblju. Umorila sam se od ljudi. Više bih voljela da me se sahrani u dvorištu, samu, ispod oraha. Tako ću se manje odvojiti od onog što sam bila. Sahranite me ispod oraha."

Sama je u kući. Sjedi u svojoj fotelji i čeka svoju omiljenu televizijsku emisiju. U krilu ima tacnu s burečićima spremljenim za tu priliku. I tada umre. Bez bola, bez patnje, s jedva vidljivim smiješkom na licu.

Sve njene metafizičke nedoumice su se potvrdile: u trenutku smrti, sat je bio u njenoj lijevoj ruci i zaustavio se.

Narandžasti okrugli sat, jedan od onih kakvi su bili uobičajeni u bosanskim kućama, i koji smo zvali veker. U vrhu je imao mehaničko zvonce pod okruglom kupolicom.

Zašto ga je držala u ruci?, nije poznato.

U tom trenutku u satu se upalio alarm, zvonce je udaralo u rub kupolice. Kad smo je pronašli mrtvu, nije se dalo isključiti.

Na kraju smo umirili reski bat zvonca. Sat čuvamo u toj zaustavljenosti. Vekerica koja je izmjerila njen život.

Ursula K. Le Guin

Čitam tekst Ursule K. Le Guin iz 1986. (The Carrier Bag Theory of Fiction), gdje spisateljica brani svoj koncept romana, koji se ne bavi herojskim pričama. Muške "priče lova" su infantilne, a istinita priča zapravo počinje sa ženama koje ostaju kući i brinu se o ukupnom stanju porodice. To je meni vrlo blisko.

Umorna od ideje mita koji se temelji na pokretanju priče nekim falusoidnim objektom, ona se zalaže za neku vrstu obrnutog spolnog modela, na objekte, otvorene, u koje se smještaju erektirani pokretači mitova. Umorna je, i pomalo bijesna od svijeta u kojem žena služi kao odmor umornom ratniku. Umorna je od ideje nasilja kao permanentnog pokretača povijesti.

Mogu samo zamisliti koliko je njoj na nerve išao najpoznatiji američki pisac i stručnjak za mitove – Joseph Campbell.

U eseju, dakle, ona je prilično ironična prema ideji mita koji izlazi iz herojske priče. I tu se, recimo, obračunava s Arthurom C. Clarkom i njegovom 2001: A Space Odyssey (premda ni autora, niti film direktno ne spominje) s vizuelnom upotrebom kosti, pozivajući se na završnu scenu u filmu:"... velika, duga, tvrda stvar, kost, vjerujem, kojom je čovjek-majmun prvo udario nekoga u filmu, a zatim, stenjući od ekstaze što je prvi put ubio, bacio kost u nebo", potom nastavlja razlagati cijeli koncept kosmosa koji se kod Clarka pojavljuje kao svijet bez "ikakve maternice, ikakve matrice." Svijet muške nedodirljivosti. I kaže: "Ne znam. Nije me ni briga. Ne pričam tu priču."

U jednoj drugoj priči za sebe je rekla: "Ja sam muško!".

Jedini način da zaštiti svoja ženska prava. 

Osmijeh

"Ti si u onoj svojoj knjizi objavljenoj prije rata prorekao svoju budućnost kada si joj dao ime. Emigrant. Emigrant ili migrant?, pita Sula.

"Emigrant", kažem.

"I nakon toga skitao si svijetom."

"To je problem poezije, jer u njoj neprestavno praviš projekciju u budućnost, a da toga u vrijeme pisanja nisi svjestan. Za razliku od proze koju sjedneš i pišeš, s poezijom je drukčije, moraš čekari da se ona sama pojavi. Ona donosi svoje odgovore." 

"Evo, proguglao sam na ChatGPT, ima nekoliko citata. Kaže John Cage: Kad shvatimo da ništa više nemamo, tu počinje poezija."

"Gledao sam jedan dokumentarac o njemu, govori sabrano, ozbiljne stvari i u isto vrijeme se smije. Kao da ima punu svijest o mjestu na kojem boravi. Neprestano prisustvo u stvarnosti. On je bio taj osmijeh. A pretpostavljam da je taj osmijeh nešto s čime se rađaš. To nije nešto što možeš naučiti."

"Da li je suština umjetničkog pristupa svijetu gledati ga sretnim pogledom?" 

Umjetnici

Gledam ove pisce, gradske intelektualce, većina je blizu politike. Za sitnu korist, služe im i štite ih. Ili naprosto ne žele da se zamjeraju moćnima.

Pričam o tome Suli, prijatelju koji mi sada dosipa so na ranu:

"Ali to je opšti fenomen", kaže on. "Intelektualci su kupljiva roba. Nije to samo naš problem, tako je svuda u svijetu. Umjetnici se nude. Neki uzimaju kao paradigmaski primjer Leonarda da Vincija. Umjetnik traži mecenu, a to je uvijek osoba iz politike, čovjek moći. Služili su im da bi se mogli baviti svojim artom. Zauzvrat da Vinci se nudio: ja ću vam napraviti dobra oružja da vi tamo vodite svoje ratove. Nakon toga, on bi se, materijalno zbrinut, u miru bavio svojim stvarima. To ti je oduvijek tako. To je prirodno." 

Logika stvari

Izišao sam na kafu. Dvoje sredovječnih ljudi, supružnici pretpostavljam, dolaze mi u susret. Svađaju se, jedno drugome uskaču u riječ. Žena je na rubu sloma živaca. Dok prolaze pored mene, muškarac kaže:

"...Ali to nema logike!"

Pomislim:

"Logika se mora pobrinuti o sebi."

To je prva rečenica u knjizi Notebooks, 1914-1916. Ludwiga Wittgensteina koju nikome ne bih preporučio, zato što mislim da bi se od nje moglo poludjeti. Rečenice je zapisivao u blatnim rovovima Prvog svjetskog rata.

U kafiću se srećem sa Sulom koji mi kaže:

"Cijelo jutro sam spremao knjige na policama, kretao sam se od ćoška do ćoška sobe i pitao se: koji oblik prostorije je pogodniji za živjeti u njemu: kocka ili lopta? I zaključio sam da je to kocka... Kocka nas drži stabilnim u prostoru. U lopti, i protiv svoje volje, kao da lebdimo. Zbog gravitacije."

Tako počinje moja večer. 

Andrej Tarkovsky

Zadnjih dana često se sjetim Tarkovkog. U Solarisu na kraju njegov junak, Kelvin, vraća se kući, on je u izmaštanom svijetu, ali se u njemu ponaša kao da je u pitanju jedina njegova realnost. Traži oprost od oca, koji je također umjetni oblik, a da to i ne zna, trenutak u kojem artificijelno postaje realno.

Tako se osjećam u svome svijetu, a to je u stvari stalno stanje egzila. Vratio sam se kući koja je u vremenu transformirana u artificijelnu i navikavam se na nju kao da je stvarna. Problem egzila je, razumije se, jezik. Ma koliko svladali tuđi jezik, on nam ostaje nedostižan i u njega upisujemo više od onoga što kolektiv koji se njime služi zaista predstavlja. U pravu je bio Andrić koji je jednom rekao:

"...čovek treba da putuje, da otkriva i druge svetove, druge kulture, jer onaj koji to nije dostigao nije potpun čovek, a onaj koji ostade u tuđini izgubljen je čovek."

Tarkovsky u Parizu umire. Njemu egzil nije prijao. Trebao je ostati u Rusiji. Leži u postelji, a u dlan mu slijeće vrabac. Vrapčić pandžicama grebe tkaninu njegove košulje na grudima. Tren religijske nježnosti.

A govoreći o religijskom isustvu, u jednom od posljednjih intervjua odgovara:

Intervjuer: Vjerujete li da je kada čovjek umre svemu kraj, ili da se nastavlja neka druga vrsta života?

Tarkovski: Uvjeren sam da je život samo početak. Znam da to ne mogu dokazati, ali instinktivno osjećamo da smo besmrtni. Teško mi je objasniti jer je vrlo složeno. Znam samo da je čovjek koji ignorira smrt loš čovjek.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.