Dragan Bursać: Kako je lijepo danas biti Bosanac i Hercegovac!

"Na koncu, svi oni koji se busaju u srpska prsa, koji svakodnevno crtaju granice tamo gdje ih nema, koji izmišljaju podjele po nalogu Dodika, gledali su sinoć svog idola Novaka Đokovića, najboljeg tenisera svijeta, kako skače, navija za BiH i grli svoje domaćine u Zenici. Neka im to bude putokaz. I pouka. Jer ako Đoković može biti čovjek ovog trenutka, ako može slaviti ono što JESTE sport, zajedništvo i emocija, šta onda sprječava bilo koga drugog? Malo li je?!"

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Kako je lijepo bilo jutros se probuditi sa saznanjem da idemo na Mundijal. Ne, nije prvoaprilska šala! Odista, jedna mala Bosna i Hercegovina savladala je četverostrukog prvaka svijeta Italiju-nogometnog Tiatana i odlazi, ili bolje reći – odlazimo na Mundijal u Sjedinjene Američke Države, Meksiko i Kanadu.

I nije to samo pobjeda. Nije to ni samo sportski rezultat. To je ono kad vam srce radi brže nego razum, kad vam se ruke, pod naletom adrenalina, tresu dok držite daljinski, kad gledate TV ekran, ali zapravo gledate u sebe i u sve ono što ste godinama nosili, gutali i preživljavali, kad gledate u svoju projekciju sutrašnjeg (ne)sretnog dana.

Karta za Mundijal i sjeme heroja

Moj prijatelj, novinar Almir Panjeta, nakon žrijeba za baraž rekao je u polušali, kad je vidio da nakon Velsa idemo na Italiju najvjerovatnije: "Ovo je, čovječe, kao polufinale i finale Lige nacija." I odista je tako bilo. Finale bez pehara, ali sa svime što pehar znači i još više. Karta za Mudijal.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Pogledajte samo taj herojski hod bh. momaka u posljednje dvije utakmice. Kad se lomilo sve. Kad nije bilo prostora za ljepotu, niti vremena za filozofiju. Niko nije igrao da bi se divili potezima. Igralo se da se preživi. Da se izdrži. Da se ne pukne. I u toj sirovosti, u toj ogoljenosti, u tom blatu Kardifa i Zenice dogodila se veličina. Baš tako. Dogodilo se ono što smo zaboravila. Da su ta djeca sjeme heroja ove zemlje.

Jer ovo nije samo reprezentacija koja je pobijedila Italiju. Ovo je reprezentacija koja je pobijedila sama sebe. Svoje strahove. Svoje sumnje. Sve one godine u kojima smo govorili "možda je trebalo" i "moglo je biti".

Sinoć nije bilo "možda".

Sinoć je bilo – sad ili nikad.

I bilo je sad i ovdje!

A mi, građani Bosne i Hercegovine, imamo razloga za ponos. Da, baš tako. Tamo u Amerikama, među Argentincima, Brazilcima, Nijemcima i Francuzima, biće i nas. Itekako! I ne sumnjajte ni jednog časa da ćemo biti najglasniji. Već sada se može reći, bez ikakve patetike, da ćemo biti priča Mundijala. Kao nekad Hrvatska. Kao onomad Kostarika. Kao Belgija u svojim najboljim danima. Kao Nizozemska koja je igrala za ideju, ne za medalju.

Ne sumnjajte u to!

Jer kad Bosna i Hercegovina dođe negdje, ona ne dolazi tiho.

Ona dolazi sa historijom, sa ranama, sa inatom, sa neobjašnjivom potrebom da pokaže da postoji.

I da vrijedi.

Banjalučka radost unutar zidova

A ja se budim u Banjaluci i znam šta sam sinoć čuo iz svog stana. Usklike sreće iz drugih stanova nakon pobjedničkog gola. Tiho, prigušeno, kao da se ljudi sa strahom raduju kroz zidove, ali opet – raduju se.

I to je možda najveća pobjeda Banjalučana.

Ne rezultat.

Ne plasman.

Nego taj trenutak kad ljudi, uprkos svemu, pronađu zajednički razlog za radost.

Banjaluka se radovala u sebi. Uplašena da tu radost pokaže na ulici. Uplašena da bude viđena. Ali i to je nešto. I to je znak. Pokazatelj da ono normalno, ono iskonsko među ljudima nije nestalo.

Koliko god ga gušili.

Koliko god ga zatrpavali.

Koliko god ga pokušavali ubiti.

Ne ide.

Jer emocija i ljubav ne poznaje entitete i izmišljene granice.

Radost ne zna za podjele.

Gol Bajraktarevića u mreži Italije nije pitao ko se kako zove, kako se krsti ili gdje ide na izbore.

Gol je bio gol.

I bio je naš.

Na koncu, svi oni koji se busaju u srpska prsa, koji svakodnevno crtaju granice tamo gdje ih nema, koji izmišljaju podjele po nalogu Dodika, gledali su sinoć svog idola Novaka Đokovića, najboljeg tenisera svijeta, kako skače, navija i grli svoje domaćine u Zenici.

Neka im to bude putokaz.

I pouka.

Jer ako Đoković može biti čovjek tog trenutka, ako može slaviti ono što jeste sport, zajedništvo i emocija, šta onda sprječava bilo koga drugog? Malo li je?!

Ništa.

Osim vlastitog straha.

I vlastite zatvorenosti.

Ova pobjeda nije došla slučajno. Nije pala s neba. Ona je rezultat jedne generacije koja je odlučila da ne sluša priče o malima i velikima. Koja nije pristala na ulogu statistike.

Neplanska pobjeda?

Jer Italija nije samo protivnik.

Italija je institucija.

Italija je historija.

Italija je sistem.

A sinoć je pala pred nečim što nema sistem.

Pred nečim što nema kontinuitet.

Pred nečim što nema podršku kakvu bi trebalo imati. Daleko od toga!

Pred Bosnom i Hercegovinom.

I zato je ova pobjeda veća.

Jer nije logična.

Jer nije očekivana.

Jer nije "po planu".

A sve što nije po planu, u ovoj zemlji ima posebnu težinu.

Jer mi ne živimo po planu.

Mi preživljavamo uprkos planovima.

I zato ova pobjeda nije samo sportska.

Ona je egzistencijalna.

Ona je dokaz da se može.

Da se može i kad nema uslova.

Da se može i kad nema sistema.

Da se može i kad svi sumnjaju.

Jer neko mora prvi probiti taj zid.

Sinoć su to uradili momci u dresu Bosne i Hercegovine.

I zato danas nije običan dan.

Danas je dan kad je lijepo biti Bosanac i Hercegovac.

Bez obzira gdje si.

Bez obzira kako se zoveš.

Bez obzira šta si.

Jer danas si dio nečega većeg.

Dio priče koja se ne može objasniti brojkama.

Dio trenutka koji će se prepričavati.

Dio radosti koja ne traži dozvolu.

I neka traje.

Neka traje koliko može.

Jer ovakvi dani ne dolaze često.

Ali kad dođu, pokažu sve ono što jesmo.

I sve ono što možemo biti.

Kako je lijepo danas biti Bosanac i Hercegovac. Radujte se!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.