Jozef K. iz sarajevske autopraonice

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Ispričat ću vam istinitu priču o čovjeku nad čijom bi se sudbinom zaibretio i Kafka da je kojim slučajem živ. Čovjek sam i beskompromisno pošten, a protiv njega svi država, stranke a, Boga mi, i vjerske oligarhije jer je on čovjek koji se drznuo da drugačije misli. I nije „naš“.

Netipični student filozofije

M. P. je došao u Sarajevo prije petnaestak godina da studira filozofiju i u potpunosti se posvetio studiju. Od početka sasvim netipičan. Nije odgovarao urbanom stereotipu o došlji koji psuje, pljuje i baca smeće kroz prozor niti je odgovarao stereotipu kakav to treba da bude tzv. urbani student filozofije. Bio je onako svoj. I filozofijin. Cijelim se bićem posvetio izučavanju te čarolije, strogo odlučivši da nikada neće biti nečiji (u političkom smislu) i kako će se svojim ponašanjem prije svega, a ne jeftinim parolama boriti protiv nepravde oko njega. I tu počinje njegov sunovrat.

Pažljivo je tkao svoje biće tekstovima koje je čitao i koji su postajali dio njega a on njih. Bio je dobar student i sve završio u roku. Iako je puno učio naravno nije bio najbolji student. Bilo je tu puno sinova i kćeri lokalnih genijalaca koji su zaslužili desetku više nego on. Ipak, profesori su ga upamtili kao mladića iz čijih su refleksija ponešto i sami mogli naučiti.

Gdje je sada taj M. P?

Nakon što je završio fakultet konkurisao je na bezbroj radnih mjesta, najviše u osnovnim i srednjim školama. U srednjim su ta mjesta odavno pokupovana a u osnovnim, budući da je sa studijem filozofije i sociologije mogao predavati kojekakve demokratije ili pak (ne)kulture religija je dva puta dobio mjesto. Po dva časa, na godinu dana a onda bi ga odatle brzo smijenio(la) nadobudni(a) direktor(ica) dovodeći tu nekog svog ko je ipak, završio kurs civitasa pa je pozvaniji da djeci priča o poštenju, demokratskim tekovinama i vjeri... U međuvremenu je dobio blizance i njegova supruga je bila nezaposlena sve dok je nije zaposlio strašni sotona, E. K., profesor na jednom fakultetu, čuveni zlikovac i mrzitelj opet ''naše'' nacije. Međutim, nije ni M.P. sjedio skrštenih ruku.

Student filozofije u autopraonici

Zaposlio se u jednoj autopraonici u sarajevskom prigradskom naselju Hotonj i tamo radi, evo već nekoliko godina. Šuti i radi. Nije htio nikome platiti da dobije posao, nije ni intelektualno potkupljiv. Radit će teški fizički posao, ali će ostati svoj. A i nikome ne treba radnik koji će biti pošten, više neki koji zabušava. Jer, ako dođe neko ko zaista radi svi će morati početi da rade. Srušit će sistem zabušavanja na kom je izgrađeno ovo društvo i šta onda? Dolaze mu gore i njegovi i brojni drugi profesori i on im pere auta. Sve redom dušebrižnici koji pričaju priče o nužnosti opstanka ''naše'' nacije i borbi protiv bijele kuge. A M. P. strpljivo hrani djecu novcem iz autopraonice i sanja da bi ga jednom neko mogao barem saslušati.

Jednom je i bio na pragu da se zaposli. Ponudila mu je posao jedna turska organizacija, čak su mu i kabinet pokazali. Ali su onda saznali strašno kompromitirajuću činjenicu. Naš M.P. je radio u Katoličkom školskom centru godinu dana i posato im je sumnjiv. Ko zna, možda je momak špijun?

Poslije toga se vratio svom poslu u autopraonici. Svakodnevno pere ćilime i auta i govori kako je tamo naučio ontologije i etike barem koliko na fakultetu jer mu dolaze zaista razni profili ljudi. I svako od njih mu ispriča svoju životnu priču onako kako to samo znaju ovdašnji ljudi. I sažaljivo ga tapšu po ramenu. A nadobudni moralni dušebrižnici mu počnu pričati kako je to sve samo iskušenje i kako će i to proći. A oni, ogrezli u iluziji skromnosti svojoj djeci otvaraju privatne radnje da ih  malo maknu s ulice, teška su vremena.

Zašto si radio na crno?

I tu naša priča dobija kafkijanski zaplet. Čovjek vs. Sistem. Jednog dana u autopraonicu je došla inspekcija. Napravili su strašan prekršaj, nisu okačili na ulaz radno vrijeme. Kakvi kriminalci!

I naš veliki inspektor, kantonalni je lično napisao rješenje da to tako neće moći. Mislim, jesu tajkuni oprali novac, milijarde od humanitarne pomoći, jeste da nam kokain u državu ulazi pod povoljnijim uslovima nego osnovne životne potrepštine, jeste da svaki dan ima ubistava i da je ulazak u tramvaj rizičan skoro pa jednako kao u ratu jer te neko može ubiti ako ga krivo pogledaš,  ali taj M. P. je stvarno okorjeli kriminalac. Prvo, radio je na crno. Otkud mu pravo? Zna li on šta radi? Kad ti država ne obezbjedi posao onda se spremiš pa ideš da prosiš da ti neko nahrani djecu, a ne ovako drsko i na svoju ruku.

Onda, kada ga je gazda htio prijaviti kao vođu poslova (jer samo tako može formalno, a on bi i dalje prao ćilime i auta) rekli su mu da je i to kršenje zakona jer on nije ekonomista već filozof! A kada je otišao u kantonalni sud da uzme uvjerenje da nije kažnjavan otkrio je još najkriminalniji dio sebe, a sve je počelo 29.01.2010. godine. M.P. je pošao u autopraonicu na posao. Potrčao je prema autobusu i prešao ulicu mimo semafora, policija ga je zaustavila i legitimisala. Uredno se odazvao i danas je saznao kako mora platiti 60 KM kazne za saobraćajni prekršaj kako bi dobio papir iz suda.

Bojim se da će zato ova država propasti. Previše je ovakvih okorjelih kriminalaca, kakav je i M. P. na ulicama!

Ah, da ako nekome i treba ovakav okorjeli kršitelj zakona za posao neka ga potraži na Hotonju između auta i ćilima.