Jasna Diklić: Romske priče

U svijetlu onoga što nas okružuje i što danas živimo, nekad mi nešto daje za pravo da svoju profesiju proglasim privilegovanom.

Mi, umjetnici, možemo se skloniti, sakriti, naći utjehu u umjetnosti i kreativnosti, jer ona nudi posvećenost i smiraj. Kako izdržati u navali beščašća, latentnih šizofrenija, ego manijaka, primitivaca i neznalica.

Kultura je s jedne strane rasplitanje egzistecijalnih niti koje usmjeravaju pojedinca da dosegne neki osnovni identitet, lični, društveni, porodični i profesionalni.

Nedavno sam bila učesnik promocije knjige Rromane Paramiča - Romske priče, Zbirka 1 i 2 čiji je autor Rade Uhlik (1899-1991).

Autor je godinama sakupljao autentične priče Roma i prikazao ih u zbirkama. Urednica i ponajviše zaslužna za njihov izlazak u javnost je Dr. Hedina Tahirović koja je sa svojim saradnicima uobličila ove tekstove u dvije izuzetno zanimljive i vrijedne knjige. Izdavači su Fond Otvoreno društvo i Zemaljski muzej BiH.

Prisjetila sam se scena iz djetinjstva, a to mi se sve češće dešava, valjda godine vraćaju rana sjećanja. Dok sa bila dijete družili smo se sa romskom porodicom koja je živjela u suterenskom stanu preko puta naše kuće. To su bili Romi koji su prestali da budu čergari i stekli su pravo građanstva, a zvali su se „Pokućari“.

Moj brat je bio vršnjak Ibre, dječaka iz te porodice, i mi smo se rado s njim družili. Bio je lijep i blag dječak. Generacije su se mjenjale u njihovom skromnom stanu. A onda su se morali iseliti, cijela kuća zajedno sa njihovim stanom je pripala nekom drugom. Veze sa njima su se pogubile.

Vrlo rado sam prije desetak godina prihvatila da igram Romkinju u jednom filmu. Zahtjevna i zanimljiva uloga, ali sam morala govoriti na romskom jeziku. Imala sam osjećaj da učim neki vanzemaljski jezik, nisam ga mogla porediti sa bilo kojim drugim jezikom. Nisam imala nikakvu asocijaciju koja bi mi pomogla. Pomagala mi je Romkinja, prevodilac i lektor, koja je morala uložiti mnogo truda da mi taj jedinstveni jezik približi. Uspjela sam  ga naučiti,ni danas ne znam kako.

A onda ponovo, prije nekoliko mjeseci, dobijem ponudu da igram bosansku Romkinju. Jedini moj uslov je bio da govorim na bosanskom jeziku. Pristali su. Igrati ovakve uloge koje imaju drugi kulturološki okvir, za mene je uvijek zanimljiv i inspirativan zadatak.

Na snimanju sam upoznala mnoge Rome. I opet sam se s njima družila. I bilo mi je prijatno. A onda mi je jedno jutro prišla mala Romkinja i pitala: Jesi li ti ona iz Vize? Jesam - odgovorila sam. "Jel de, da si ostarila"... "Jesam", odgovorila sam i nasmijala se.

Možda se Romi i ne žele asimilirati u ovakvo licemjerno društvo. Sloboda je njihov izbor.

Na neki način im  zavidim.

PRIČA O TUGI (iz knjige Romske priče)

„Bio je neki Rom koji je izgubio svoju tugu i digao se po zemljama da je traži. Otišao je on takve slomljene duše, a podigao je i kotlić na rame. Gdje god, u koju zemlju dođe, on udara u kotlić i doziva“Da l' je neko našao moju tugu?“

Niko se nije odazvao da je njegovu tugu našao. Ali bilo je mnogo ljudi koji su svoju tugu izgubili i tako su i oni na kraju potegli put za njim, da je traže. Na kraju su se oni sreli i sprijateljili s njim.

Lutali su na sve strane i tako su se svi pomalo pretvorili u naše Rome.“