Jasmin Agić: Dan kada je umro Meša Selimović, dan kada je ubijena Srebrenica

"Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena..."
("Derviš i smrt")

U svojoj obimnoj memoarskoj prozi akademik Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), bivši predsjednik SR Jugoslavije i srpski pisac Dobrica Ćosić u nekoliko je navrata pisao o Meši Selimoviću. Bila su to nepouzdana, iskrivljena i inscenirana sjećanja sa jasnom svrhom da Mešu što dublje odvoji od njegove rodne Bosne. Ali u tom gigantskom projektu stvaranja lažne historije provuklo se nekoliko zanimljivih i tačnih činjenica, koje oslikavaju život najvećeg bosanskog proznog pisca.

Piše: Jasmin Agić, za portal Radiosarajevo.ba

Nakon neslaganja s partijskim i državnim rukovodstvom socijalističke Bosne i Hercegovine, a pritisnut teškim zdravstvenim problemima, Meša Selimović promijenio je mjesto boravka. Napustio je Sarajevo i trajno se nastanio u Beogradu, a ako je vjerovati uspomenama Dobrice Ćosića tamo je najviše drugovao sa krugom srpskih nacionalističkih intelektualaca, poznatih u kulturi kao "Simovci".

Posljednje godine svog života Meša Selimović proveo je paraliziran i nepokretan, a u takvo stanje pao je nakon drugog, snažnog, moždanog udara, od kojega se, kako će se ispostaviti, nikada neće oporaviti. Kako piše Dobrica Ćosić pisac romana Derviš i smrt i Tvrđava umro je u kasno poslijepodne 11. jula, a njegova porodica smrt je dočekala kao olakšanje. Po Ćosićevom svjedočenju, u trenutku smrti, Meša je bio mršav i bijel, ispijen od dugotrajne agonije, gotovo neprepoznatljiv. Jedino što je ostalo jasno da se vidi na njegovom mrtvačkom licu bio je izraz uznositosti i gordosti jer i mrtav Meša Selimović je prkosio vremenu, društvu i mediokritetskoj sredini.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

60 godina romana Derviš i smrt

Meša Selimović je imao težak i komplikovan život, bio je to zaključak mnogih koji su ga poznavali, a sam je pisac, za života, kao najveću nepravdu smatrao dugogodišnje osporavanje njegovog literarnog talenta. Romane Tišine i Magla i mjesečina kritika je smatrala osrednjim, a Mešinu ambiciju i vlastito uvjerenje u posjedovanje literarne veličine obje čaršije, sarajevska i beogradska, ismijavali su do mjere nipodaštavanja.

Ali, kada je, nakon pet mukotrpnih godina pisanja, 1966. objavio roman Derviš i smrt sve se u Mešinom životu promijenilo. Postao je, doslovce, preko noći, slavan pisac, a roman Derviš i smrt najpopularnija knjiga epohe. Pisac kojega su sistematski osporavali i kojemu su nijekali umjetnički dar iznikao je iz svojih ličnih neuspjeha poput feniksa dovoljno snažan da nakon "Derviša i smrti", samo nekoliko godina kasnije, napiše još jedno književno remek djelo Tvrđava.

Priča o romanu "Derviš i smrt" najbolje ilustruje Mešinu književnu putanju. Iz piščevog svjedočenja znamo da je roman počeo pisati u životnoj dobi od pedest i jedne godine a završio sa pedeset i šest, pa je jasno da je književnu slavu stekao kao zreo, može se reći, čak i čovjek u poznim životnim godinama. Roman je pisao svakog dana od 22 sata uveče do dva sata iza ponoći, jer je samo to vrijeme, u gustom radnom danu, bilo moguće izdvojiti za pisanje umjetnosti. Originalni naziv romana Četiri zlatne ptice urednik romana je odbacio sugerišući da bi za knjigu, sada uviđamo ispravno, bolje bilo da nosi manje simboličan i jasniji naslov. "Četiri zlatne ptice" postale su "Derviš i smrt", a nemalo iza objavljivanja Meša Selimović postao je najčitaniji i najhvaljeniji jugoslovenski pisac.

Iako prepune potvora, vjerovatno i izmišljotina, Ćosićeve memoarske bilješke o Meši Selimoviću otkrivaju jednu tužnu istinu. Nesposoban, u svom ponosu i prkosu, da prepozna zlu namjeru kruga s kojim je u Beogradu, svakodnevno, intimisao Meša Selimović je pristao da bude žrtva jedne destruktivne ideologije. Ta će ideologija, grubo, progovoriti u njegovom testamentarnom pismu poslanom SANU gdje je pisao: "Potičem iz muslimanske porodice, iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome također pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika."

Ista će ideologija, na nesreću Mešine Bosne, jedno desetljeće nakon njegove smrti, orkestrirati agresiju na njegov zavičaj, a kada 11. jula 1995. godine snage ratnog zločinca Ratka Mladića zauzmu UN-ovu zaštićenu zonu Srebrenica otkočiće mehanizme destrukcije, koje će za posljedicu imati genocid počinjen nad bošnjačkim narodom srednjeg Podrinja. Ideologija koju je Dobrica Ćosić, kao politički program, oblikovao od kraja 60-tih godina 20. vijeka najbrutalniju konskeventnu dosegnuće u napadu Vojske Republike Srpske na Srebrenicu i organizovanim ubijanjem bošnjačkih muškaraca i dječaka. Ideje o velikoj Srbiji i potrebi da se konačno "obračuna sa Turcima i njihovim naslijeđem" poprimiće neviđene ubilačke razmjere, a u vremenu nakon masovnih pogubljenja genocid će ući u faze skrivanja, prikrivanja, negiranja i poricanja.

"Sve je moje iz Bosne"

Proces duhovnog obezglavljenja Bosne otimanjem njenih najvećih intelektualaca, kakav je Meša Selimović, dio je istog zločinačkog plana uništenja zemlje i njenog autohtonog življa.

U tom je procesu mjesto Dobrice Ćosića, kao intelektualnog generatora ideje o srpskoj supremaciji nad ovim prostorom, ključna, a historijska je koincidencija da je Meša Selimović umro 11. jula, na isti datum kada će snage Ratka Mladića 1995. godine zauzeti Srebrenicu. I baš kao što je, odmah nakon Mešine smrti Dobrica Ćosić, kao najveći ideolog velikosrpskog nacionalizma, počeo falsifikovati činjenice iz piščevog života tako su i njegovi duhovni i intelektualni učenici već 12. jula, u jeku počinjenja genocida, počeli ispisivati lažnu historiju onoga šta se dešava. Ali, uzaludno jer istina se ne može sakriti, još manje falsifikovati.

Neosporna je historijska, sudska i moralna istina da je ono što su u Srebrenici učinile Mladićeve snage genocid baš kao što je neosporna istina da je Meša Selimović bosanski pisac, od početka do kraja svog literarnog bića. U onom toliko često spominjanom Mešinom testamentarnom pismu SANU ima jedno mjesto od kojeg svaki pošten čovjek zasuzi od sreće. Samo jedna sintagma iz tog pisma, samo jedno malo, tanušno, gotovo nevidljivo, mjesto osvjedoči ko je zapravo bio Meša Selimović.

To je ono mjesto kad Meša više ne može izdržati pa iz njega provali rečenica: "Sve je moje iz Bosne". Zato se treba nadati da ćemo dočekati dan kada Srbija više neće slijepo slijediti Ćosićevu ideologiju i da će smoći snage da se suoči sa historijskim činjenicama i napokon prihvati istinu da je u Srebrenici počinjen genocid.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.