Izloženi predmeti ubijene sarajevske djece

Devetog maja, Arma Tanović-Branković i predstavnici Udruženja će položiti cvijeće na spomenik ubijenoj djeci, a u 19 sati, u Domu mladih bit će prikazan dokumentarni film A bili su samo djeca. Projekcija filma je otvorena za sve, a ulaz je besplatan

Da sjećanje na njih postane kolektivno, a ne sjećanje njihovih najbližih srodnika.

Mirzina slika s Pančevom

Glumački pedagog u SOS Kinderdorfu, Tanović-Branković, nakon što je i sama postala majka, (a preživjela je i sarajevsku opsadu, iz koje nosi potresna sjećanja, op. a), počinje razmišljati o roditeljima ubijene sarajevske djece. Kako se nose, 20 godina poslije sa užasom gubitka djeteta?

„Potom sam otišla u udruženje i s njima dogovorila projekat. Vjerujte, onog trena kad sam ušla u udruženje, moj posao je bio završen. U tom trenutku, pravi autori izložbe postali su i ostali roditelji.“

Uz prvi, sniježno bijeli kvadrat stoji bračni par. Na pijedestalu dva plastična pištolja, pet autića, brižljivo posloženi dječački fudbalski dresovi. Jedan od Crvene Zvezde. Drugi od FK Sarajeva. Ispred, crno-bijela fotografija dječaka u zagrljaju Darka Pančeva. A volio je i Prosinečkog...

Na prednjoj strani kutije, na bijelom papiru, običnim crnim fontom ispod dječačke fotografije piše: Mirza Imamović (1988-1993).

Njegov otac ne može progovoriti. Plačne mu oči izbjegavaju druge. Majka tiho citira poslovicu, po kojoj 'ono što se pravimo da ne postoji, kao da nije ni bilo', i zato su zahvalni na izložbi. Priča nam i kako je Mirza bio divan dječak koji je s ocem redovno išao na utakmice. Kad je poginuo bio je jedinac. Danas ima dvije sestre.


Majke ubijene sarajevske djece

Tanović-Branković dodaje: „Ja sam poražena činjenicom koliko malo društvo radi za ove ljude. Sva manifestacija obilježavanja, i sutrašnji film (9. maj, Dom mladih – ulaz BESPLATAN) , i polaganje cvijeća, sve je na plećima udruženja. To je ipak trebalo grad da organizuje. Tužno je koliko su oni utučeni zbog toga.“

Bolno tužni i uvrijeđeni

Nakon što posjetioci prođu potresni krug unutar kojeg su postavljeni izlošci, na posljednjem kvadratu uočit će nekoliko medvjedića i ispod sliku Sanele Hasković čiji je deveti rođendan bio 15 dana nakon pogibije od granate. Njena majka Saja stavlja jorgovan ispod slike: „Trebala bi da vodam unučad. Ja stavljam cvijeće na njenu sliku.“

Majka Sanele Hasković

Kaže nam da je u žalosti, u bolu, u tuzi. Onoj koja se nikad neće i ne može izliječiti.

„Mi smo bolno tužni. Uvrijeđeni. Ali borićemo se dok možemo, da se zna da su ovdje nevina djeca ubijana bez ikakvog razloga.“

Odmah iznad Sanelinih igračaka, svi koji posjete izložbu – a ne bi ju trebalo zaobići – vidjet će crveni kačket, rukom pravljenu praćku i naočale bez jednog stakla. Nekad ih je nosio Adnan Hodžić. Kako za naš portal govori njegova majka, Bahra, Adnan je imao 14 godina i tri mjeseca kada je ubijen.

Otac će mu poginuti u godini dana, nakon što je otišao majci po drva. A sve to nakon progona sa Ilidže, na koju se Bahra danas, sama, vratila. Zahvalna je organizatorima izložbe, jer zna da će nakon njene smrti, ti cijenjeni predmeti biti sačuvani.


Bahra Hodžić

Predsjednik Udruženja Fikret Grabovica za Radiosarajevo.ba kaže kako je izložba važna iz aspekta promovisanja istine. Emocije su mu pomiješane, uzbuđen je, ali i vidno potresen. Među izloženim predmetima – pismima, odjećom, malenom obućom, crtežima i rukotvorinama, klikerima, igračkama – nalaze se i oni koji su pripadali njegovoj jedanaestogodišnjoj kćerci Irmi (82-93).

Slučajno pronađene fotografije

Amra Tanović-Brković i Fikret Grabovica

Tu je i par njenih fotografija koje je slučajno pronašao njegov otac – bile su bačene nakon što su je porodica Grabovica izbjegla.

Autorica je za kraj podsjetila kako je u Sarajevu nezvanično, ubijeno više od 1,500 mališana.

„Udruženje raspolaže sa dokumentovanim podatkom od 534 ubijena djeteta. Sjećanje na njih jeste kolektivno i održati ga, to je naša odgovornost. Mladi ljudi, koji se ne sjećaju opsade, a ne žele danas živjeti tu – što ja razumijem u potpunosti - moraju znati šta se ovdje dogodilo, taj zločin koji je počinjen nad djecom tokom opsade Sarajeva.“

Istovremeno, nijedna optužnica nije podnesena protiv onih koji su izvršavali zločine. „Ne onih koji su naređivali, što znači da u svakom trenutku možemo sresti ljude koji su stajali iza snajpera, koji su namjenski ubijali djecu, koji su planski bacali granate na porodilišta, škole, na igrališta... (nijedna optužnica?) Kao građanin BiH, ja se pitam je li to društvo u kojem želimo odgajati našu djecu.“

Naši sutrašnji suci

Kako je ovom izložbom, čije su kustosice studentice magistarskog studija Historije umjetnosti Amina Hamzić i Elma Hadžić, završio Modul Memorije Internacionalnog teatarskog festivala MESS, istaknuto je kako je ovo bilo “najpotresnije svjedočanstvo realnom sjećanju unutar našeg društva“.

Uz poruku da se zločin počinjen nad sarajevskom djecom nikad ne ponovi, te podršku inicijativi pred Tužilaštvom da se pokrene istraga o (planski) ubijanoj sarajevskoj djeci, umjetnički direktor Modula memorije i direktor SARTR-a Nihad Kreševljaković kazao je: "Djeca, to su naši sutrašnji suci.“

Izložba je otvorena sedam dana, a nakon toga odlazi i u druge bh. gradove. Namjera je da se nakon toga dokumentuje, te i u toj formi ostane sačuvana, a da kao kolekcija i ostavština ode muzeju

Na izložbi se, između ostalog, nalaze zadaća Samira Ibrahimagića (1983-1992), u kojoj objašnjava kako ih je u školi posjetio Ademir Kenović koji ih je naučio šta je animirani, a šta igrani film, zahvalnica Karolini Basisti (1981-1992) za učešće na manifestaciji Djeca pjevaju hitove, drvene puške Amela Hodžića (1979-1995)...