IN MEMORIAM | Predrag Koraksić Corax (1933-2026): "Srbija je Eldorado za ljude kao ja"

Otišao je Gogo. Tako sam ga (privilegovan) zvao, čuvši to davno od njegove supruge Branke. Prije nekoliko dana, najviše sedam, imali smo duži telefonski razgovor. Ja sam, veli, na oporavku u "stacionaru" Melior vita u Skopljanskoj 14 u Zemunu. Dobro mi je ovdje, paze me, ali nemam apetit i ne osjećam hranu. Jučer mi je bio Mijat (Lakićević, urednik Novog magazina) a ti dođi kad malo otopli. Ovaj stacionar ima lijepo dvorište pa ćeš da me izvedeš napolje. Mijat mi kaže da redovno pišeš za Sarajevo i da ti oštrica nije otupila. Samo udri... Nisam ni slutio da ću nepunu heftu kasnije da mu pišem nekrolog.

Piše: Dragan Banjac, za portal Radiosarajevo.ba

Za oproštaj od velikog umjetnika čije su karikature govorile više od svih novinskih napisa odlučio sam da s vama podijelim intervju koji smo radili krajem februara 2005. godine, a objavljen je pod naslovom "Za mene još uvek ima dosta posla" na 3. i 4. strani Glasa javnosti koji sam, u pokušaju da nadomjestimo Našu Borbu, uređivao zajedno sa Majom Vojnović.

Što je gore za državu, što je više političara koji zloupotrebljavaju svoj položaj, ili rđavo rade svoj posao, to je više posla za mene. Ova zemlja je pravi Eldorado za nekoga ko ljude i pojave gleda kao ja, stajalo je u podnaslovu.

Moje pamćenje doseže u neko predratno vreme, započinje svoju životnu priču Predrag Koraksić Koraks (Čačak, 1933). Pamtim, kaže, da smo se stalno selili, pošto su i otac i majka bili učitelji. Svake godine u drugo selo. Sjeća se sela Liješanj iznad Zvornika, gdje i danas osnovna školi nosi ime po njegovom ocu Stojanu, i posebno vremena pred Drugi svjetski rat, kada je iz Miokovaca svakodnevno pješačio pet kilometara do škole u Gornjoj Gorevnici kod Čačka, i često i zimi, običavao da izuje opanke, pregazi Čemernicu i na drugoj strani se obuje.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Jednu selidbu posebno pamti. Imao je dječje boginje i u vozu nisu mogli da mu obezbijede zamračen prostor, pa mu je djelimično trajno oštećen vid na lijevom oku. "Ceo život slikam samo na desno, a šta bih napravio da sam koristio oba", šalio se Koraks.

"NAPREDNA PORODICA": "Otac mi je, kako se to nekad govorilo, bio napredne, komunističke orijentacije. Bio je veoma talentovan muzički horovođa i osnivač hora u selu Katrga koji i danas postoji. Majka je iz jedne bosanske porodice iz Fojnice, a upoznali su se službujući po bosanskim selima. Inače, otac je bio najbolji drug Ratka Mitrovića i poslije prve ofanzive preplivao je Moravu i dobio upalu pluća. Jedno vrijeme bio je komesar bolnice, koju su četnici posle pregovora Tito - Draža opkolili i sve ih odveli u Brajiće na Ravnu goru. Bila je jesen 1940. godine i on je jedini preživeo strijeljanje, ali nije imao sreće. Dopuzao je ranjen do potoka, tu ga otkrije žena iz četničke familije, 'otkuca' četnicima, koji se vrate i ubiju ga.

CIJELA FAMILIJA OSUĐENA NA SMRT: Poslije smo niz Trsinu pobegli do Čačka, sklonili se kod kumova, pa nekako stigli do ujne u Beograd. Mati ilegalno odlazi u Zemun, gdje je bila njemačka vlast. Inače, deda sa majčine strane je Splićanin, veoma dobro se razumijevao u finansije i prije rata bio je šef poreske uprave Grada Beograda. Šestog aprila 1941. godine i njegova familija dolazi u Zemun, a ujna je iskamčila ausvajs i za mene i mog brata Ljubišu.

Morao sam imati drugo ime i pričali su mi da su me pisali kao Franjo Božić, što je bilo majčino djevojačko prezime. Nisu nas dirali dok četnici nisu Gestapou rekli za majku i odveli je u Glavnjaču. Nijemci su je držali deset dana i, pošto se četnik koji je trebalo da je prepozna iz ko zna kog razloga nije pojavljivao, oni je puste. Drugi deda po ocu, Budimir, prešao je Albaniju, bio na Krfu i umro o osamdeset i nekoj, 1947. godine.

KOD ANTE PAVELIĆA U BATAJNICI: Odazite u Batajnicu kod čovjeka problematičnog imena i prezimena, Ante Pavelića? E, ali to nije onaj Pavelić, nego dr Ante Pavelić, batajnička legedna. Onda smo otišli u Ugrinovce, a poslije rata vratili smo se u Zemun, u jednu "švapsku" kuću u Crnogorskoj ulici, odakle sam krenuo u Zemunsku gimnaziju.

PRVA KARIKATURA: U sedmom razredu objavio sam prvu karikaturu, a likovno mi je predavao Milan Besarabović, inače vajar koji je pravio figurine od keramike, terakote. Nacrtao sam (bilo je vrijeme Informbiroa, kada su se kritikovale ličnosti, ali ne i pojave) čovjeka u samici, sa potpisom: ministar postavljen na novi položaj. Aluzija na hapšenje jednog bugarskog ministra. Kasnije sam objavljivao u Ježu, a studirao sam (tri godine) arhitekturu. Shvatio sam da to nije posao za mene i zaposlio sam se u listu Rad, odakle me Slobodan Glumac odvodi u Večernje novosti gdje sam ostao dvadeset pet godina.

KOŠTALA TE JE OSMA SJEDNICA: Svakako. Ipak, kada su svu vlast u zemlji preuzeli Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj za mene, moje karikature, više nije bilo mjesta. Rade Brajović mi nije objavljivao radove, pa sam normu ispunjavao preko sportske i kulturne rubrike. Zapravo, iznuđivao sam otkaz, s kojim su nešto otezali, iako sam objavljivao u tadašnjoj Borbi koju je uređivao pokojni Staša Marinković.

NAKON BORBE, SLIJEDE DEMOKRATIJA, NAŠA BORBA, VREME, DANAS: U jednom trenutku, mislim da je to bila ideja Mirka Klarina, Naša Borba je htjela da sa još dvojicom kolega radim svakodnevno karikaturu u tom listu. Rekao sam da mogu sam i nastavio sam, sve dok list nije ugasila vlada, oktobra 1998. godine. Bio sam član redakcije nedjeljnika Vreme, gdje sam se i penzionisao. Ali i dalje radim svakog dana, za Danas, Ekonomist i mnogobrojne strane listove.

POSLA UVIJEK NAPRETEK: Uvjeren sam da će posla za mene uvijek biti. Ljudska glupost je vječita kategorija. Što je gore za državu, što je više političara koji zloupotrebljavaju svoj položaj, ili rđavo rade svoj posao, to je više posla za mene. Ova zemlja je pravi Eldorado za nekoga ko ljude i pojave gleda kao ja. Izborio sam se za status i objavljujem samo ono što mislim da treba i to radim veoma odgovorno. Volim da se podsmjehnem, ali nikako i da uvrijedim. Ovo što crtam je moj lični pogled, stav prema svemu što se dešava na političkoj i društvenoj sceni u zemlji. Urednici skoro nikad ne znaju šta će sutra biti objavljeno, a nije se desilo da ono što ponudim ne bude objavljeno.

BRAČNI PAR MILOŠEVIĆ – MARKOVIĆ ČESTA TEMA: Kad sada o tome razmišljam, nije mi baš najjasnije zašto sam bio pošteđen od Miloševića. Čuo sam da je on moje karikature pokazivao ljudima izvan zemlje kako bi se prikazao demokratom, ali stradanje ne mora da se svodi samo na batinanje ili zatvaranje. Za njegove vladavine nisam mogao da izlažem. Bio je jedan pokušaj, u "Sebastijanu" (15. marta 1995.) i pred samu izložbu (već se svijet skupio) bilo je izvađeno pola karikatura. Tuda je prolazio Nikola Šainović i jadni kustos se uplašio pa skinuo nepoželjne radove (likove), a ja se naljutim i povadim sve redom. Dođu ljudi pred prazne zidove. "Izložbu" su snimile dvije strane televizije.

Godine 1997. godine izlagao sam u galeriji Haos. Bilo je to vreme protestnih šetnji, išli su šetači i klicali mi, a policijski kordon u blizini. To je bilo sve za Njegovog vremena.

BILO JE I TUŽAKANJA: Iz kabineta Dobrice Ćosića tužili su me zbog karikature - scene trule kobile, na kojoj su Slobodan Milošević, Dobrica Ćosić i Momir Bulatović, pogureni, sa nosevima u zadnjicama. Vreme se tada štampalo u novosadskom Forumu i pokrajinski tužilac je smatrao da se radi o "nedoličnom položaju". Suđenje je iznenada prekinuto, pošto je tužilac odustao.

Ni Petog oktobra 2000. godine nisam stao. Bila je to za mene samo nova vlast, novi ljudi koji su nastavili da prave gluposti. Bilo je samo pitanje koliko koga ošinuti. U početku je bilo teško, kasnije su se sami nametali.

KAFA KOD MILANA MILUTINOVIĆA: Pretposljednji predsednik Srbije Milan Milutinović čak me je pozvao na kafu. Zvao me je i otišao sam. Kad može Koštunica kod Miloševića... Ispostavilo se da on sakuplja moje radove, naročito one na kojima je on. Na mojim karikaturama Milutinović nije bio glavna ličnost, često sam ga vidio kao malog od kužine, predstavljao ga kao fikus, ili ribu u akvarijumu... Pitam ga zašto ih sakuplja, a on kaže da to radi - za sina. Tokom razgovora sa Milutinovićem zaključio sam da mnogi nisu razumjeli kako je ko nacrtan i podmetali su jedan drugom. Pričao mi je da je Milošević imao primjedbu zašto Miru crtam onako debelu, zašto sa cvijetom. Zbunilo me je da se on Miloševića plašio čak i u vrijeme dok je Sloba bio u kućnom pritvoru. "Ne pominjite ovo za Miloševića nikome, molim Vas!" Zašto, pitao sam ga. "Mnogo je opasno, nemojte ni za živu glavu", molio je Milutinović prateći me do vrata.

VLADAN BATIĆ: Čest lik, otišao je korak dalje, pa je napravio izložbu karikatura na kojima je on? Bilo je to prošle godine, kada je Batić već bio u opoziciji. Izloženo je bilo preko 200 radova na kojima je nacrtan i nije se uopšte miješao u moj izbor.

SUPETAR I BRAČ: Osamdesetih godina supruga Branka naslijedila je neke kuće na Voždovcu i u Novom Sadu. Htjeli smo kupiti kuću, ali smo zbog visokih poreskih dažbina odlučili izgraditi "kuću za odmor". Gradili smo je deset godina i kada je bila pri kraju - desilo se ovo. Posljednji put, pred raspad Jugoslavije, bilo smo u njoj maja 1991. godine. U međuvremenu je opljačkana (mada bez naročito vrijednih stvari) i u njoj je sedam godina boravio policajac. Sredinom 1999. godine poručimo mu da dolazimo i da spremi - jednu sobu. Tako je bilo i naredne godine, a već 2000. smo bili sami.

JOZO I JOSIP: Mještani su krasni ljudi, primili su me bolje nego svog. Sa Jozom (Pučo) sam igrao šah, radio je u katastru i on mi je sredio plac. Drugi, Josip Dubravčić mi je gradio kuću. Tri mjeseca i sve gotovo, grubi radovi. Taj moj Jozo tvorac je "bračke gramatike". Kada sam ga isplaćivao, bile su novčanice sa Titovim likom, a brojao je ovako: Jedan Tito, dva Titota, tri Titota, četiri Titota, pet Titotih... Danas izgleda neshvatljivo da se i tamo i kod nas mnogo stvari izmijenilo.

Često sam išao na Vidovu goru, diveći se manastiru prosto prilijepljen uz stijenu, gdje voda curi iz kamena. Volio sam da odem u Nerežišće, gde su se ljudi bavili stokom i gdje i danas postoje divlji konji koje mještani uzmu kada nešto rade i opet ih puste da žive sami. Iznad Nerežišća su nekad pravljene tri brane, kaskando, iz kojih se crpila voda. Danas se pije voda koja dolazi sa Cetine, a tri jezerca (Dunav, Sava i Morava, tako su ih zvali) vjerovatno krštena novim imenima i služe više poljoprivredi. U najvećem, Dunavu, mogao se okrenuti trajekt "Ero".

IZLOŽBE: Izlagao sam u Njujorku, Parizu, Berlinu, Oslu, Švajcarskoj (dvaput), Zagrebu, Sarajevu, Novom Sadu (dvaput), Somboru, Zrenjaninu, Smederevskoj Palanci, Čačku (dvaput), Gornjem Milanovcu, Leskovcu, Paraćinu, Zaječaru, Užicu, Valjevu... U Leskovcu sam bio za vrijeme Miloševićevog mitinga u hali Limes pa smo, zbog angažovanja policije za bezbjednost putnika, za Beograd lako prenijeli materijal za Otpor.

Na otvaranju nije bilo publike, a jedan od organizatora, koji je valjda govor pisao unaprijed, rekao je "Drago mi je da smo okupili u ovako velikom broju", iako nas je bilo samo devetoro. Prije pet godina dobio sam nagradu likovne sekcije SANU "Ivan Tabaković", što mi daje pravo da u roku dvije godine imam besplatnu izložbu u galeriji SANU. Do danas ništa. Sredinom prošle godine dobio sam visoko francusko priznanje - Orden legije časti.

NEČUJAM: "Za vrijeme gradnje kuće na Jadranu pođem trajektom u Split radi lajsni za parket. Krenem natrag s tovarom i u luci sretnem drugara iz zemunske gimnazije Igora Vidana, čiji je otac bio oficir, a koji je i studirao u Beogradu. Pričamo tako, uz pokoju lozovaču, kad zazvoni trajekt. Uđem, smjestim se, stavim lajsne pod glavu i računam da sam za najmanje jedan sat u Supetru, gdje su već gosti na ručku. U neko doba vidim brdo i čini mi se da idemo prema Šolti, pored Čiova. Pitam barbu do mene kako se zove ovo misto, on kaže: Nečujam. Ponovim glasnije, pa se izderem misleći da je gluv, a drugi do njega mi kaže da barba dobro čuje, ali se misto tako zove - Nečujam. Vratim se u Split, sjednem u drugi trajekt i, umjesto na ručak, stignem na večeru.

DLAČICE ZEČJIH UŠIJU: Svi Koraksićevi radovi, galerija bezbroj likova, nastali su potezom četkice od dlačica iz zečjih ušiju. "Možda su zato moje karikature nježne", kaže.

SLAVILI DUPLE SLAVE I "BROJEVE": Koraksić navodi kao zanimljivost da su u jednom periodu u istoj kući živjele četiri generacije. Deda, po majci (103 godine namirio), baba, njegova majka, on, brat Ljubiša, supruga Branka i njegova deca Uroš i Tanja. Sve vrijeme su se, najviše zahvaljujući babi, slavili svi praznici, državni i crkveni. Oba Božića, jer mi smo se po ocu osjećali pravoslavcima i to je baba poštovala, ali je govorila: "Slavićemo i ove brojeve", misleći na 1. maj i 29. novembar.

Trenutno sa Nadom Korać spremam knjigu koja će biti svojevrsna hronika, sa objašnjenjima. Svaka karikatura će imati objašnjenje (u fusnoti) kako je nastala. Inače, svakog dana crtam karikaturu. I čitam Ubilačke identitete Amina Malufa.

Ovde se završila naša ćaska 2005. godine. Ali je raznolika, neobavezna, susjedska trajala do njegovog fizičkog trajanja. Dok je bio "na nogama" redovno je u podne dolazio na u "Galeriju" Dragana Kapičića, gdje su se, u "kriznoj grupi" kako je on imenovao klapu, družili ljudi njegove "šolje čaja". Svratio bi iznenada kod nas, gotivio je moju suprugu, zvao je "generacija" jer su rođeni istog dana i mjeseca. Otvorili bismo četvrtastu srču "šetača" i cugali iako nismo od te fele. Kod njih u komšiluku takođe. Pred zadnje izbore zove i moli da ga odvezem do mjesne zajednice. Možeš li u auto, pitam. Ne, veli, da me odguraš kolicima. Prevalio sam tih dvjesta metara i krenuli smo. Rekao sam nadležnima da treba da ga "odvezem" u kabinu. Kao stari (Borbin) pokvarenjak vidio sam šta je zaokružio. U povratku me je pitao za koga sam glasao. Isto kao i ti, rekoh i slagah "kao pas".

Pred jedan moj planirani odlazak u Zagreb odvojio je nekoliko karikatura za Stipu Mesića i potpisao ih. Put je tada odložen, ali odnijet ću ih, obećao sam."Preselio se u bolji svet veliki čovjek, do posljednjeg daha borac za normalan život. Nama samo ostaje da tugujemo", poručio mi je bivši šef deska u Borbi i Našoj Borbi Zvonimir Filipović. A Minja Radonjić (takođe iz Borbe) "Ode nam veliki i genijalni Koraks! Znam da je bio u ozbiljnim godinama, ali bio je dobrog zdravlja. Neka počiva u miru dok čeka sledeću inkarnaciju!" Velimir Ilić Petrov, takođe bivši borbaš s knedlom u grlu je upitao: Je li još išta ostalo, Petričić...?

Završiću porukom poznate beogradske okulistkinje (S. Đ) koja kaže da su mu karikature bile "kao kiseonik, s njima smo preživljavali".

Ne, Gogo, ti nisi otišao, ti si vječan!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.