Imer Pezo: Priča iz jedne sarajevske mahale

 Za svaki slučaj vratim se još jednom da provjerim klapne, da li čvrsto stoje i mogu li podnijeti teret izazova i iskušenja.

Piše: Imer Pezo za rubriku Ja mislim

Pogrešna procjena može da te odvede u sopstveni debakl, iako znam da je sve ono što imam u kući premalo za „kleptomanske“ apetite i ambicije.

Koračajući ulicom u kojoj sam proveo čitav život, prisjetih se ne tako davnog, a na moju veliku žalost zaboravljenog vremena, življenja u radničkom naselju s dobroćudnim komšijama. Obična brava na ulaznim vratima s jednim ključem, a svi smo u mahali znali gdje ga tko ostavlja, k'o fol „krije“.

Imer Pezo: Da se ne zaboravi vrijeme u kome je nepravda urlikala

Na pamet nam nije padalo da ulazimo u tuđe dvorište niti da uzmemo ključ, otključamo ili ne daj ti Bože, uđemo u komšijsku kuću. Izuzetak je bio jedino kad nam lopta padne, tada bi najodvažniji ispoljili hrabrost da zakorače u tuđe dvorište. Slanjem radno sposobnih na „čekanje“, izraz koji smo prvi put čuli od komšije Šahina koji je radio kao varilac, praveći teretne željezničke vagone u poduzeću Vaso Miskin, iščeznula je navika ostavljanja ključa ispod saksija.

U to vrijeme, ispred svake kuće bilo je zasađeno cvijeće, svi su se utrkivali da imaju što više raznobojnih vrsta. Moj otac ruže je naručivao iz Novog Sada i stalno je stražario da mu slučajno koja travka ne bi izrasla i umanjila njihovu ljepotu. U jesen bi ih pažljivo zagrtao, kako bi govorio „ušuškao“ i s prvim mrazem pokrivao najlonom.

Ako te mater pošalje u kupovinu u najbliži granapčić, nakon obavljene kupovine i povratka kući nije pitala: "Da li si kupio što sam ti rekla?'', već "Koga si sreo iz komšiluka? Da li si ga pozdravio?''.

Dešavalo mi se da dnevno više puta sretnem i pozdravim iste komšije, a sve zbog straha prilijepljenog za vrat koji mi je stvarao osjećaj da mi je mater iza leđa i da me gleda. Očevi su radili, a majke djecu dočekivale na kućnom pragu pa blagošću propitivale o dešavanjima u školi, dok se miris ukusnog jela širio iz kuhinje.

Danas to čine očevi sa zamrznutim jelom, u najboljem slučaju spremljenom jučer, jer majke rade. Teško mi je kada susretnem njihove preumorne i ogorčene poglede.

S prvim prolaznikom uključujem „antivirusnu zaštitu“. „Taze“ svježa, tek izašla, otporna na bilo koji oblik fakinluka da me vješto štiti od šokova i psihološkog pritiska, bolje od Apaurina ili Persena.

Komšija, profesor Sarajevskog univerziteta, nove boje kose i s kolegicom - studenticom u susret mi dolazi. Naš susret doživljava promjenljivog raspoloženja, ispoljavajući zabrinutost za novonastali dunjalučki poredak ili vješto krije svoju zabrinutost što znam da djevojku mlađu tridesetak i više godina ne vodi kući da je navuče na nauke ili zbog znanja koje će joj nesebično prenijeti.

Predstavlja je kao buduću asistenticu. Ona mi pruži mlitavu ruku, spuštenog pogleda tiho izgovori svoje ime. I da je glasnija bila, ime ne bih upamtio, jer prilikom upoznavanja samo svoje ime zapamtim. Prema njenim dugim lakiranim noktima ne bih rekao da kod matere koristi krpu ili peglu, pa će profesoru, svom budućem šefu, pospremiti stan ili ispeglati košulje. Krajičak usana profesora izdaje, vidim da bi se rado zadovoljno nasmijao ponosan na svoje novo „grlo“, svoju tvorevinu koja mu hrani već odavno poljuljani ego. Odmaknem se i poželim im ugodan ostatak dana, a ruku kojom sam se rukovao najradije bih u kreč stavio. To me ne sprečava da i dalje tumaram ulicom u kojoj sam rođen, a koja se danas pretvori u polje grijeha.

Na autobuskoj stanici stoje dvojica „kabadahija“, dočekuju me urezanom neimaštinom oholih, bez osmijeha. Raja „čapri“ da su ga izgubili kada su se osunetili. Jedan je sin mahalskog silnika, što je kao i otac mu nakvasao ratnim lažima, tegovima, proteinima i paricama sumnjivog porijekla. Sin gazi tatinim stopama, uz podršku i blagoslov mamice. Kockaste glave izbacili, pogurili se u ramenima stvarajući si osjećaj vlastite veličine. Ružno ih je vidjeti tako nakostriješene, očima škilje kao da dobro ne vide ili žele da me u startu ponize, dajući mi do znanja da me ne poštuju.

Takvi su mi najdraži, idem pravo prema njima, u njihove prazne glave gledam. Izmiču se. Psihološku igru prekine mi zvuk poruke s mobitela, stigla mi poruka da se aktivirao alarm u kući. Okrenem se i trkom vratih nazad.

Ulica pusta, nigdje nikoga, klapne na ulaznim vratima vise. U kući nema nikoga, isključim alarm, izađem pred vrata i pokušam se „davranisati“, kad komšijin mali iza čoška viri. Ne znam mu ime iako dugo živi tu. Ne znam ni koliko godina ima jer me njegovi roditelji nikad nisu pozvali na njegov rođendan.

,,Dođi. Ne boj se.'' – rekoh.

Šunja se hinjski svjestan da ja njega trebam, a ne on mene.

,,Da li si vidio tko je bio?'' – upitam ga. Razmišlja, shvatih da poznaje klošara.

Dvoumi se, ne zna da li bi mi rekao, pa ipak ponudi informaciju o izvršiocu za mizernu novčanu naknadu. Gledam ga, mjerim njegov jad kojim se ponosno okitio. Ne dam. Nije mi do novca, ali ga ne dam „fićfiriću“ kojem pravednost nije u srcu.

,,Hajde, furaj!'' – pozdravim ga.

Danas je petak, 13. Nisam praznovjeran, ali današnji dan ostat ću u kući, popraviti klapnu, ponovo se „plaknuti“ i pokušati zaboraviti dešavanja.

Pratite forum portala Radiosarajevo.ba - registrirajte se, komentirajte, predlažite teme!