Hrvatski mediji: Sankcije su pale, ali glava je na panju. Šta je Dodik dao zauzvrat?

Opet čistim meso za kobaje, ovog puta kozje, dok se na režimskim kanalima odvijaju istovremeno dva tužna događaja koji bi po svom vrijednosnom, političkom predznaku trebali da budu suprotstavljeni ali, gle čuda, nisu jer dolaze iz iste, Acine kuhinje. S jedne strane dolazak i ispraćaj Srba sa Kosova koji su stigli u Beograd i nastavljaju za Novi Sad, a s druge strane vanredno ozakonjenje, podanička predaja neprocjenjivog placa u srcu prijestolnice Trumpovoj dinastiji.

Piše: Momčilo Đurđić za Index.hr.

Mislim tu na Lex specialis što se, pravo niotkud, našao na dnevnom redu srbijanskog parlamenta, kojim se Zetu i Sinu obećava kompleks zgrada NATO projektilima rušenog Generalštaba, u režiji zapadne vojne alijanse.

Šizofrena politika neutralnosti

Do prije neki mjesec "simbol stradanja u agresiji kojom nam je oteto i iz grudi isčupano Kosovo" iz istih usta postaje "ruglo u centru grada koje što prije treba srušiti", u orkestriranom medijskom jednoglasju prijevremeno penzionisanih visokih oficira i generala koji su rat i Pokrajinu izgubili, kao i srpskih funkcionera i to upravo s Kosova?!

Treba podsjetiti da arhitektonsko remek-djelo Nikole Dobrovića već punih dvadeset godina ima status "spomenika kulture od velikog značaja".

Opisana šizofrenija takozvane neutralnosti, što znači da nikako ne može biti održiva kao strategija, već je po svojoj definiciji bolest, teška bolest. Očigledno je da je Dodikovo preuzimanje inicijative od Beograda i politički luping sa Washingtonom zatekao Gazdu "spuštenih gaća", pa se potrudio da Lex specialisom brže-bolje u Parlamentu upakuje dugo spremani poklon za porodicu u Bijeloj kući.

Šokantna Vučićeva šutnja

Šokantno je što Vučić, za razliku od njegovog alter-ega Aleksandra Vulina, nije osudio politički "salto mortale" Banje Luke, već je ćutke stao u red, iza Dodika.

Muštuluk-efendija koji je u posljednjih 13 godina komentarisao sve živo i neživo 24/7/365, o jednom od najdramatičnijih preokreta američke spoljne politike na Balkanu, pa još u vezi sa srpskim pitanjem, zanijemio je. Ne da je izostala osuda Dodikove "izdaje" nego je potrčao da i on Oranž Neronu snishodljivo nešto položi na oltar.

Ne zna se da li je Dodikovo svrstavanje pod visoku zaštitu Washingtonu donijelo više strepnje Beogradu ili Sarajevu, da Moskvu za sada ostavimo po strani. Činjenica da ukidanje velikog seta takozvanih "separatističkih zakona" nije izazvalo oduševljenje među Bošnjacima, što je bilo logično očekivati, samo širi oboli misterije i pojačava nemir i jezu političkog Sarajeva da tu postoji još neka "kvaka".

To što se bošnjački političari polako opraštaju od visokog predstavnika Schmidta, koga američki ambasador u UN tokom rasprave o redovnom izveštaju o BiH po prvi put nije ni pomenuo, samo je jedan od putokaza u kom smjeru bi se stvari mogle kretati, piše Index.hr.

Cijena amnestije

Ta strepnja dalje naleže na ono ključno pitanje koje lebdi u vazduhu: šta je, pored "bacanja niz rijeku" svoje ukupne višegodišnje politike suprotstavljanja, samo tokom jednog skupštinskog popodneva, crni Milorad još obećao Trumpovoj administraciji?

Svima nama koji smo nakon devedesetih jako dobro osjetili na svojoj koži i naučili koliko je sporo i mukotrpno skidanje američkih sankcija, po krugovima, potpuno je jasno da ovo ekspresno amnestiranje političkog vrha RS, kao i njihovih porodičnih biznisa, mora imati dramatične posljedice i visoku cijenu. Sankcije jesu skinute, ali je "glava na panju".