Savez kolumnista | Prof. dr. Nedžad Bašić: Hladni rat i strah od nuklearne katastrofe (I)

Samo prije 50 godina buktao je "hladni rat" izmedju Zapada i Istoka (između USA i Sovjetskog Saveza) koji je svakog momenta prijetio da preraste u nuklearnu katastrofu koja je mogla vrati čovječanstvo u kameno doba.

Piše: Prof. dr. Nedžad Bašić, za portal Radiosarajevo.ba

U to vrijeme diktatori su vladali u brojnim siromašnim zemljama vodeći krvave medjuplemenske ratove u kojima su nepovratno razarane brojne ekonomije i institucije društva, ubijani su na najmonstruozniji način milioni i milioni nesrećnih i gladnih ljudi. U to doba Afrika se još uvijek suočavala sa bijelim rasizmom gdje je Nelson Mandela, kao ikona antirasizma, čamio u zatvoru. U Centralnoj Americi buktali su gradjanski ratovi, dok je curenje otrovnog plina nakon eksplozije hemijske fabrike u Bopalu u Indiji upozoravalo na tragičnu sudbinu nerazvijenih zemalja koje su upale u makaze interesa bezkrupuloznih transnacionalnih korporacija.

Ubistvo Indire Gandi i masovna egzekucija pripadnika plemena Sika, koji su osumnjičeni za to ubistvo, dramatično je nagovještavala težak položaj manjinskih grupa u multietničkim zajednicama, kao što je Indija. Širom islamskog svijeta željeznom rukom vladali su osioni i brutalni vladari, vojni diktatori i vlasnici naftnih polja, dok su se prava i slobode čovjeka tretirala kao pitanja najnižeg reda. Brazilom je  upravljala vojna hunta na čijem su se tragu nizali najmonsturozniji zločini protiv čovjeka. Opća slika svijet, koji se je tad nalazio na rubu  ekonomske i političke katastrofe, bila je više nego tragična i pesimistična, bez ikakve nade da bi se  čovječanstvo moglo naći na novim tračnicama sopstvenog oporavka.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Procvat liberalne demokracije

Pa ipak nakon samo 20 godina slika svijeta će se dramatično promjeniti. Svijet će se naći u procvatu liberalnog demokratskog razvoja. U brojnim zemljama Afrike, Azije i Latinske Amerike, umjesto diktatorskih režima, uspostavljeni su održivi izborni demokratski sistemi. Raspad Sovjetskog Saveza, mirna reintegracija Njemačke, koja danas predvodi novu EU, političke promjene u Kini, Indiji, Brazilu i Africi, stvarali su novu globalnu političku klimu u kojoj je bila otvarena nova nada za čovječanstvo. Stotine miliona ljudi u Aziji, Africi i Latinskoj Americi izlaze iz zone ekstremnog siromaštva za nepunih deset godina. Životni vijek čovjeka i u najsiromašnijim regijama dramatično je produžen. Svako drugo dijete koje je bilo osudjeno na umiranje prije navršene 5 godine života sad preživljava. U svijetu je dramatično povećan procenat ljudi koji imaju pristup pitkoj vodi, električnoj energiji, kao i broj djece u svijetu koja pohadjaju školu. Sve je manje ratnih sukoba i ubijanja i razaranja. Ekonomski rast, eksplozija trgovine, uvodjenje interneta a docnije i pametnog telefona u domaćinstva i u najsiromašnijim zemljama, stvara novu globalnu političku kulturu sa manje tenzija, manje sukoba i više tolerancije medju ljudima i više povjerenja u čovjeka i više nade u bolji život. Ekspanzija demokracije i ljudskih prava osjećala se u svakom kutku svijeta. Većina ljudi osjeća snažno pulsiranje demokratskih sistemima sa slobodnim izborima i zaštitom građanska prava. Ljudi su počeli vjerovati u djelotvornost demokratije kao sistema upravljanja. Postajali su sve svijesniji da je život u demokraciji postao izuzetno važan. Svijet je tad u fazi tehnološkog i ekonomskog razvoja u kojem dominira liberalna ekonomija.

Posljedice razvoja demokracije

Samo jednu deceniju unazad malo je ko vjerovao da će neke siromašne afričke zemlje imati  razvijeniji on-line sistem školovanja od onih najbogatijih zemalja svijeta. Teško je ko mogao predvidjeti da će Kina tehnološki i ekonomski nadmašiti brojne najrazvijenije  zemlje Zapada, a da pri tom nema kontrolu nad vodećom svjetskom valutom. Ko je mogao pretpostaviti da će Indija biti prva zemlja u svijetu koja će biti sposobna lansirati niskobudžetsku svemirsku sondu u orbitu oko Marsa, što je otvorilo vrata niskobudžetskoj utrci u istraživanju svemira. Teško je neko mogao znati da će potrošnja srednje klase u Aziji nadmašiti zajedničku potrošnju američke i evropske srednje klase. Niko nije mogao ni zamisliti da će žene u 21 milenija raspolagati s više bogatstva od dominantne muške loze. Ko je mogao očekivati da će svijet imati više robota nego fabričkih radnika. Ko je mogao očekivati da će se u gradovima koji zauzimaju samo 1 % zemljene površine naći više od 55%  svjetske populacije koja troši više od 80% svjetske energije ispuštajući 80 % ugljen-dioksida, što će učiniti urbanističko  pitanje prvorazrednim socijalnim, ekološkim, sigurnosnim  i razvojnim fokusom u ovom milenijumu. Niko nije mogao predvidjeti da će tehnološke promjene umnogome pomaknuti centar potrošnje od "bogatog" Zapada ka "siromašnom" Istoku, kako to navodi Mauro F. Guillen u svojoj knjizi "2030”.  Ko je tad mogao  zamisliti  nacionalnu državu kao "digitalnu republiku" čija je vlada virtualna, koja pomoću povezanih čipova i senzora  prati potrebe i interese svog stanovništva stvarajući novi  koncept suvereniteta države koji je podržan sistemom elektronskih transakcija (blockchain).  Da li neko tad mogao  zamisliti da će po pitanju nacionalnih i globalnih financijskih i deviznih transakcija, valutnih politika, vrijednosti novca.., odluke donositi  kompjuterski algoritami, a ne nacionalni ministri za financije i bordovi guvernera državnih banaka najbogatijih zemalja.

Tehnološko dizajniranje svijeta

Novi tehnološki procesi koji su utemeljeni na razvoju novih tehnologija,  biotehnologije, nanotehnologije, novih materijala,  IT tehnologije, vještačke inteligencije (AI), algoritama mašinskog učenja..., proizvesti će novu dramatičnu sposobnost dizajniranja novih promjena u proizvodnji, do stvaranja nove globalne proizvodne strukture s novim faktorima proizvodnje i novim kulturnim, društvenim i političkim globalnim standardima. Te tehnološke promjene dovest će do promjena kako u ponašanju države i moćnih globalnih participanata, tako i u ponašanju pojedinca i grupe. 

Nove tehnologije kroz poticanje sposobnosti za bržu obradu podataka i prijenos informacija stvorit će nove odnose izmedju države, društva i tržišta, što će stubokom mijenjati odnose izmedju države i pojedinca, čije će preživljavanje sve više dolaziti u sam fokus budućnosti čovječanstva. Svi ti procesi sasvim sigurno će utjecati na modifikaciju kriznih efekata što će čovječanstvo uvoditi u novu strukturu globalnih odnosa. Ovi procesi dovode u pitanje tradicionalne poglede na međunarodne odnose, multilateralizam i sigurnost. Kako će se fokus međunarodnih odnosa sve više preusmjeravati od geopolitičkog prostora ka sajber prostoru i na pitanje novih tehnologija i nove uloge države, to će zasigureno voditi promjeni strukture globalne moći i strukture medjunarodnog sistema u 21 stoljeću. U toj novoj globalnoj strukturi moći, stabilnost medjunarodnog sistema ne znači više samo fizičku sigurnost države. Novi koncept medjunarodne sigurnosti sve više dobija značenje razvoja novih tehnologija, sigurnosti okoliša, kvaliteta zraka, pristup pitkoj vodi, zaštita biološke raznolikosti, poštivanje planeta i ljudske vrste, što ima značenje  i ekonomske i socijalne sigurnosti. To je zahtijevalo novo okruženje za ulaganja u tehnologiju i trgovinu, kako na nacionalnim tako i na globalnim tržištima.

Slobodno i otvoreno globalno tržište bez  protekcionizma sa uskladjenim tehnološkim standardima i mikroprocesorima činili su digitalnu suverenost država medjuovisnim, što je izrastalo u jedan od ključnih aspekata digitalne transformacije medjunarodnog sistema. Što je usklađenosti standarda više rasla to je i fluktuacija znanja, kapitala, robe i ljudi bila veća, što je imalo značenje boljeg i bržeg osiguranja opskrbe čovječanstva kritičnim resursima.  Stabilnost medjunarodnog sistema značila je efektnije upravljanje globalnim migracijama uz poštivanje ljudskog dostojanstva, zaštite podataka, zaštite privatnost, uzdržavanja od  govora mržnje, što je svakako tražilo promoviranje univerzalnih standarda u  korišćenju interneta. Te promjene dovest će do stvaranja nove doktrine medjunarodnih odnosa koja bi mogla ponuditi novu viziju čovječanstva u ovom milenijumu.

Dramatičan sunovrat

Međutim, neće proći ni  20 godina općeg demokratskog i ekonomskog prosperiteta čovječanstva, kada će autoritarna populistička demagogija početi stvarati novi impuls konzervativnog nacionalizma i krajnje sumnjivog patriotizma, odmičući  čovječanstvo sve dalje od modela "liberalne demokracije" ka modelu "izborne autoritarne demokracije" koja se sve više primiče ka modelu "personalne diktature" autoritarnih populističkih lidera. 

Ulazak u parlament omogućiće autoritarnim populistima da svoje  programe unesu u sve institucije sistema pripremajući legitimni prostor za inauguraciju čvrstog i odlučnog "vodje" koji će navodno znati i moći zaštititi  interese države i naroda koji  su se našla u zoni njihovih utjecaja. Kroz demokratsko inauguriranje "demokratski izabranog autoritarnog režima", koji sve više izrasta u personalnu diktaturu autoritarnih političkih lidera, eliminira se demokratska legitimnost otpora protiv njihove "personalne diktature" sa čime se otvora  put rastakanju konstitucionalizma i demokracije u eri globalnih strukturalnih promjena što će činiti najveću prijetnju razvoju demokracije u 21 stoljeću.

Kako autoritarni populistički režimi najbolje funkcioniraju u homogenim nacionalnim i vjerskim zajednicama to redovito vodi delegitimziranju političkih opozicionih stranaka, protjerivanju ili egzekuciji manjinskih grupa. Tada autokratski populistički režimi predstavljaju opštu volju naroda što im daje  "demokratski izborni legitimitet"  iz kojeg vuku  legitimno pravo da ukinu svaku mogućnost javne kritike koja se po običaju kvalificira  kao politički otpor opozicije, ili kao neprijateljske  provokacije "pete kolone"  ili kao zavjera nacionalnih ili vjerskih manjina ili migrantskih grupa. Populistička prijetnja demokraciji dolazi upravo iz sfere legitimnosti demokratskog izbora populističkog autoritarnog režima (vodje) koji je na temelju tog "demokratskog izbornog legitimiteta" ovlašćen da vrše dalje političke i ekonomske promjene bez ikakvog političkog nadzora javnosti.

Pripreme za uvodjenje autoritarne diktature populističkih lidera traju dugo sa puno zaglušujuće galame pune mržnje i netrpeljivosti prema manjinskim nacionalnim, jezičkim i rodnim  grupama, političkim neistomišljenicima,  nastojeći stvoriti privid masovnosti i opće podrške naroda.  Pojačan s invazijom corona virusa, autoritarni populizam eksplozivno će stvarati sve vidljiviji porast socijalne napetosti i nepravde, potstičući zločine iz rasističke i nacionalističke mržnje, stvarajući ksenofobiju i sve izraženiju institucionalizaciju nacionalizma, rasizma, korupcije, nepotizma i kriminala. Stvara se institucionalna nejednakost, mržnja i odvratnost koja ima tendenciju manjinske grupe i političku opoziciju  proglasiti kao opasnost za opstanak naroda. Stvara  se "kultura straha i nepovjerenja”, u kojoj se otvaraju novi naboji mržnje i netrpeljivosti.  Stvaraju se nove podjele i sukobi. Stvaraju se novi oblici nejednakosti i siromaštva. To je put prerastanja autoritarnih režima u personalnu diktaturu populističkog vodje, što danas izrasta u prepoznatljiv politički fenomen i što predstavlja razlog za veliku uzbunu i zabrinutost  čovječanstva.

Narastanje autoritarnog populizma i velika pandemija coronavirusa, vojna invazija Rusije na Ukrajinu, genocid Izraela počinjen u Gazi, agresija USA i Izraela na Iran, uvela je čovječanstvo u duboku krizu s puno neizvjesnosti, straha i siromaštva, što je otvorilo vrata velikoj ekonomskoj, financijskoj, političkoj i moralnoj krizi na samom početku 21 stoljeća. Stvaraju se novi imaginarni i nestvarni savezi izmedju predatora i žrtve kako bi su obezbjedio opstanak autoritarnh vodja na vlasti.

Izlaz iz ove multiplikovane krize teško je odrediti i predvidjeti u kojem će se pravcu kretati čovječanstvo do kraja ovog milenijuma. Sasvim sigurno niti će države, niti će pojedinci djelovati na isti način, niti će sva tržišta reagirati uniformno na različite mjere i akcije države i drugih institucija u medjunarodnoj zajednici. Ono što je sasvim izvjesno je to da još ne postoje jedinstveni kriteriji niti jedinstven model koji bi se mogao predočiti za izlazak iz ovog neizvjesnog i zamršenog perioda razvoja čovječanstva.

(Sutra: Kriza povjerenja i solidarnosti)

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

* O autoru

Prof. dr. Nedžad Bašić profesor je međunarodnog javnog prava, međunarodnih odnosa, evropskih studija i sigurnosnih studija na Pravnom fakultetu Univerziteta u Bihaću. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu, magistrirao međunarodno javno pravo i međunarodne odnose, a doktorirao na Univerzitetu u Sarajevu. Kao Fulbrightov stipendista i gostujući istraživač boravio je na univerzitetima u SAD-u i Kanadi, uključujući Columbia University i George Washington University. Predavao je i na univerzitetima u Kanadi, Pakistanu i Italiji. Autor je i koautor brojnih naučnih radova, monografija i univerzitetskih udžbenika iz oblasti međunarodnog prava, globalne sigurnosti, međunarodnih odnosa, evropskih integracija i rješavanja konflikata. Njegova istraživanja podržale su brojne međunarodne institucije i fondacije.