Hemon: Očaj ljudi u BiH transformira se u mržnju i bijes
Radiosarajevo.ba
Razgovarao: Azer Slanjankić
Deutsche Welle: Porede te s Nabokovim. Osim što je i Nabokov pisao engleskim jezikom, koji nije njegov maternji, ima li paralela između vaših djela?
Aleksandar Hemon: Ne. Nabokov se držao podalje od bilo kojeg vida politike. Lolita je divna, to je jedna od mojih omiljenih knjiga. Ima izvjesna doza apstrakcije u tom djelu. Ono nema nikakvih referenci u odnosu na ono što se odvija u Americi u tom trenutku. Nije ti jasno šta se u tom trenutku dešava, šta je bilo tada na naslovnim stranama novina. U mojoj knjizi to je prisutno na više načina. Moj život je takav, i to nije netipično za ljude iz BiH, da postoje historijske snage koje su nas odredile na način koji je potpuno suprotan onome što smo mi željeli. Jednostavno je nemoguće se izmaknuti historiji, ja ne znam kako da to uradim. U svim svojim djelima, koja su nastala poslije nastanka Sovjetskog Saveza, Nabokov ni u jednom trenutku nije pisao o Sovjetskom Savezu. Ono što je meni fascinantno je da se držao podalje od svega toga i da je zahtijevalo izvijestan napor da se izbrišu te dodirne tačke. U mom slučaju, ja to ne samo da ne želim, nego i ne mogu. Ne znam kako da ne pišem o BiH, o Sarajevu, o ratu...Niti znam kako da ne pišem o Americi i svemu onome što se ovdje dešavalo u proteklih osam godina, pa i prije toga. Čovjek ne može da se izmakne čekiću historije.
Deutsche Welle: U svom djelu "Lazarus Project" govoriš i o Americi s početka ovog stoljeća, o progonu anarhista, o ubistvu jednog mladića emigranta, koji je u Ameriku pobjegao pred pogromom Jevreja u Evropi. Kako objašnjavaš to da je takva knjiga, koja ovu zemlju ne predstavlja u najljepšem svjetlu, ipak našla put do čitalaca u samim SAD?
Aleksandar Hemon: Ja se nadam da je to jednostavno zato što je knjiga dobra. Ne mislim da tu ima neka formula, ja sigurno nisam svjestan te formule. Možda je jedno od objašnjenja da je idealizacija američke prošlosti, koja je išla ruku pod ruku s američkim patriotizmom, čista fantazija. Možda su ljudi kojima se to smučilo prepoznali svoju mučninu u mojoj. Ali sumnjam da je to doprinijelo konačnom uspjehu. Niko ne čita knjigu zbog mučnine.
Deutsche Welle: Chicago je grad u kojem danas živiš. To je baza iz koje je Barack Obama krenuo u osvajanje Bijele kuće. Svjedoci smo velikih promjena u SAD. Kolike su šanse da se nakon euforije sami Amerikanci razočaraju i možda probude iz sna o zemlji neograničenih mogućnosti, neograničene slobode mišljenja.
Aleksandar Hemon: Ta sloboda nije neograničena, ali je značajna. Mogućnosti su isto tako velike, mada trenutno, u vrijeme ove privredne krize, i one izledaju manje nego inače. Mene su ohrabrili na više načina rezultati proteklih izbora. Ne samo zato što je Obama ozbiljan predsjednik, a nije budala, nego zato što je njegova kandidatura mobilisala snage u Americi s kojima ja mogu da se identifikujem. Dakle, one kojima se smučilo zadnjih 8 godina Bushove vladavine i sav taj besmisleni patriotizam i laži vezane za Irak. U Chicagu, gradu u u kojem ja živim, na skupu za Obamu je bilo 150.000 duša, dok je u Arizoni gdje je bio McCainov izborni štab bilo svega 2000 bljedolikih ljudi. Amerika se mijenja na više načina, Amerika nikad nije ono što čini da jeste. Uvijek postoje alternative. Ovdje nije lako jer postoji niz sukoba i meni nije potrebno da idealizujem ovo kao najbolju zemlju na svijetu. Ipak, ovo je kontekst u kojem ja mogu da operišem i mogu da izražavam svoje mišljenje. I to je za mene dovoljno dobro.
Deutsche Welle: Rekao si da je Obama ozbiljan političar. Hoće li on ispuniti obećanja?
Aleksandar Hemon: Velika je rupa u koju smo upali. Ali, mislim da je važno da je na izborima izražena jasna politička volja brojnih Amerikanaca, ne svih, jer ovo nikada nije bila monolitna zemlja. Jedna od stvari koje je Obama prepoznao je upravo odsustvo monolitnost. Ta nemonolitna Amerika je izabrala Obamu. U dijelu Chicaga u kojem ja živim se govori 120 jezika, uključujući i bosanski. Takvu Ameriku Obama mnogo bolje predstavlja nego republikanci. U toku je očigledna politička borba onih koji, kao ja, navijaju za drugačiju Ameriku, koja ima mnogo razlilčitih lica, koja se ne može svesti na jednog vođu. Takva Amerika sada ima inicijativu, i zanimljivo je pratiti šta će se desiti. U svakom slučaju Obama je sposoban političar koji umije da organizuje razne snage u koaliciju. On je kompetentan i inteligentan političar. S druge strane su Bush i cijela njegova administracija bili ne samo zločinci i ideološki ultradesničari, nego su bili i nesposobni. I ono što su htjeli da urade, nisu uspjeli. Ne zbog svoje ideologije, nego zato što su bili nesposobni.
Deutsche Welle: U SAD dakle postoje nade da će biti drugačije. Što se BiH tiče, ona se godinama, čini se, vrti u začaranom krugu. Koliko, odavde sa distance, iz SAD, vidiš mogućnost za izlazak iz tog kruga?
Aleksandar Hemon: BiH je ratom razorena fizički i emotivno. Ne postoji nešto što bi moglo da omogući zemlji i ljudima da napreduju. Država je monstruozna i naopaka posljedica Dejtona. Meni se čini da je sve gore na različite načine. Nije obnovljena infrastruktura, ni privredna, ni društvena, ni emotivna. Oni koji vjeruju u Bosnu vrlo lako mogu da se razočaraju. Lako je vidjeti da ono što je izgledalo kao pozitivna mogućnost čak i nakon rata, na stranu ono što je bilo prije toga, da je ta mogućnost sve manja. BiH je sada bliža rascjepljenju nego što je bila 1996. I to rasturanje Bosne bi se moglo desiti i bez neke intervencije s bilo koje strane, da se jednostavno prihvate činjenice koje su de facto postojeće. To je vrlo obeshrabrujuće. Očaj koji ljudi u BiH osjećaju se transformiše u agresivnost i radikalnost, u mržnjiu i bijes. Energija koja u BiH postoji pretvara se u nešto drugo, ne upotrebljava se da se radi na nekoj ozbiljnoj promjeni. Ona se upotrebljava da bi se sve udaljilo od onih mogućnosti koje su ne tako davno postojale.
Deutsche Welle: BiH je država u kojoj većina mladih, sudeći prema anketama, želi da napusti tu zemlju. Koliko dijaspora, koja već godinama ima iskustvo života na zapadu, može da pomogne svojoj domovini?
Aleksandar Hemon: Mislim da je dijaspora najbolja nada BiH. Ovdje u Chicagu postoji nevjerovatno jaka dijaspora, postoje ljudi koji su uspješni u oblastima kojima se bave. Tu je i Bosansko-američka akademija znanosti i umjetnosti, koju smo osnovali pokušavajući da ujedinimo i organizujemo te ljude koji su dosta postigli u Americi i koji su ne samo zainteresovani, nego i odani ideji Bosne i Hercegovine. Mi pokušavamo da znanje koje smo ovdje akumulirali prebacimo u BiH, da se ta veza održi. Ne samo da mislim da je dijaspora najbolja šansa BiH, nego je ona već aktivna u tom pogledu. Ne samo ta akademija kao neka elitna ustanova, nego čitava dijaspora učestvuje u tome na različite načine. Posebno me fascinira ova mlađa generacija, djeca koja su sa 12-13 godina stigla u Ameriku, koja su onda prošla kroz američki sistem obrazovanja, ali se sjećaju Bosne. Mladi koji tamo imaju rodbinu, koji su u stanju da operišu u oba prostora na različite načine, koji imaju drugačije modele življenja, kojima demokratija nije nešto čemu se teži, nego im je to dnevna praksa koje su postali svjesni tokom ovih promjena ovdje u Americi. Oni su bili svjedoci ovih transformacija u SAD. Oni su u stanju da to znanje prebace u BiH. Ta generacija je najbolja šansa BiH, ti mladi ljudi koji imaju diplome sa američkih univerziteta, ali pričaju bosanski tečno i jasno im je šta se desilo i šta se dešava.
Deutsche Welle: Kolike su šanse da to znanje primi korijene u BiH?
Aleksandar Hemon: To će biti teško. Trenutna situacija u BiH i trajnost sadašnje vlasti zavisi od iluzije na osnovu koje izgleda da su oni jedini koji narod mogu spasiti nekog kijameta. Dakle, mora ovako, jer da nije ovako bilo bi još gore za nas, ko god da smo mi! Činjenica je da neko ko dolazi spolja, iz inostranstva, dolazi s uvjerenjem i znanjem da ne mora tako, da može drugačije. Da ne mora da bude Dejtonski ustroj BiH, da ne moraju da budu na vlasti nacionalne partije, da ne moraju da zavise od korupcije, da ne mora kriminalna elita da bude usko povezana s političkom. To njima smeta. S druge strane postoje u BiH ljudi kojima je stalo do znanja. Bilo da su doktori kojima je stalo do toga da pomognu svojim pacijentima, pa im pomoć kolega u Americi dobro dođe, bilo da su pisci s kojima sam ja u kontaktu ili razne institucije kulture. Postoji taj interes na, neću namjerno da kažem na nižem, nego na alternativnom nivou. Pošto je naša Akademija relativno mlada, onda mi nalazimo načina da sarađujemo s ljudima u Sarajevu, u BiH. Vjerovatno ćemo na tom putu ući u nekoliko ćorsokaka, ali ćemo naći i ljude s kojima ćemo biti u komunikaciji i stalnom kontaktu.
dw/radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.