Fra Ivo Marković: Harun Bišić - bosanska tragedija između sjećanja i pomirenja

Harun Bišić potječe iz Pojska, Rebrovaca kod Zenice, iz obitelji Bišić koja se spominje u vezi sa stradanjem obitelji Marković Grgić 1874. Po struci je ekonomist. Bivši je imam i nekadašnji direktor Instituta Abraham u Ljubljani.

Piše: Fra Ivo Marković, za portal Radiosarajevo.ba

Njegov istraživački rad usmjeren je na interdisciplinarna pitanja međureligijskog dijaloga, islamofobije, antisemitizma i kolektivne traume. Pohađao je poslijediplomski specijalistički studij na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, gdje je dodatno usavršavao znanja iz biblijske teologije, hermeneutike, latinskog jezika, filozofije religije i historije Katoličke crkve.

Spomenici našeg srama

Autor je niza radova koji tematiziraju islamsku duhovnost, kulturnu povijest Bosne i Hercegovine, ideologije nasilja te suvremena teološka i filozofska pitanja. Njegova istraživanja nastoje povezati humanističke i teološke pristupe u razumijevanju savremenih društvenih izazova, s posebnim naglaskom na etičke aspekte religijskog i kulturnog pamćenja.

Prije dvije godine Harun mi je predao svoju studiju Bosanska tragedija u topografiji boli: Hermeneutika pomirenja – Memoria, Iustitia, Reconciliatio s molbom da se objavi u znanstvenoj reviji Franjevačke teologije u Sarajevu Bosna francuscana, što je učinjeno u posljednjem broju revije 64/2026, str. 135-166. Nažalost, za vrijeme tog među-vremena Harun je tu studiju temeljito doradio, no nije bilo kontakta i objavljena prva verzija.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Harunova studija ima višestruku važnost koju je apostrofirao i književnik Ivan Lovrenović.^[1]

Prije svega studija se bavi s tim epohalnim zločinom ne iz perspektive žrtve, nego iz perspektive mjesta i društvene skupine u kojoj se dogodio zločin. Zločin stvara traumu ne samo u društvenoj skupini žrtve, nego i u društvenoj skupini ili u mjestu počinitelja zločina.

Radi se zapravo o najtežem koraku pomirenja da se između žrtve i agresora uspostavi dijalog. Bol žrtve je najčešće suviše snažan i fiksacija za zločinca premoćna je da bi se žrtva izvela iz te viktimizacijske pozicije i okrenula normalizaciji života.

Valja imati na umu da riječ oprostiti u našem jeziku ima konotaciju oslobođenja od neprijatelja – postati prost znači biti oslobođen. Poziciju žrtve otežava politička manipulacija žrtvom koja je drži u ponižavajućem položaju kako bi tako degradirana bila raspoloživa za političke potrebe, a zločinac i njegova društvena skupina rade na zaboravu i skrivanju optužujućih dokaza i ne vode računa o traumi zločina koji nose u svome pamćenju.

U dugoročnom liječenju traume i normalizaciji života najčešće je žrtva u prednosti, a zločinac ostaje u transgeneracijskom nemiru traume duže nego žrtva.

Budući da su zločin iz 1874. počinili muslimani nad katolicima, taj se zločin obrađivao i memorirao među katolicima u usmenoj i pismenoj predaji, a ambijent zločina u muslimanskoj zajednici nije se puno istraživao.

Sućut i krivnja

Harun je temeljito istražio povijesne tragove iz osmanskih dokumenata. Nažalost najvažniji dokument o tome zločinu zabilježen u arhivi Medrese u Pojsku uništila je komunistička vlast koja nije imala smisla za povijesnu dokumentaciju jer je i sama bila ideologija zaborava. Harun je time otvorio putokaz katoličkim povjesničarima da svoju povijesnu predaju dopune i kontekstualiziraju s osmanskim povijesnim dokumentima.

U studiji Harun zorno obrađuje traumu sućuti i krivnje koja je ostala i trajala u njegovu obiteljskom i seoskom muslimanskom okruženju u kojemu je odrastao.

Salih-beg Bišić, njegov pradjed, bio je u prijateljskom odnosu sa stradalom obitelji Marković-Grgić, što je svakako ostavilo u obitelji traumu osjećaja žaljenja, krivnje, stida i sućuti.

Korumpirana i degenerirana turska vlast toga doba u Bosni nije imala strukturnu moć da valorizira i osudi zločin, nego ga je integrirala u svoju dekadenciju i prepustila povijesnom usudu.

Harun povezuje zločin iz 1874. sa stradanjem sela Šušanj 1993. u sukobu Armije BiH s Hrvatskim vijećem obrane  (HVO) kada je u selu Šušanj ubijeno 17 ljudi, a sve selo prognano i naseljeno s muslimanskim izbjeglicama iz drugih dijelova Bosne.

Harun razgovara s jednim povratnikom i ulazi u njegovu traumu i sudbinu, istražuje moje djelovanje na pomirenju te u toj povijesnoj retrospektivi nalazi puno materijala da ukaže na putokaze koji vode u zdraviji život bez sukoba i otvaraju perspektive za pomirenje i čišćenje memorije.

^{[1] Ivan Lovrenović, O ZLOČINU U VREMENU, UMNO I ČESTITO  (9.7.2026).}

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.