Hana Kazazović o “Ružama za Anu Terezu”

Tekst poznate blogerice pod punim naslovom Lični utisak nakon odgledane predstave “Ruže za Anu Terezu”, prenosimo sa portala Zenica-online.com

Piše: Hana Kazazović

Sinoć smo bili na premijeri predstave “Ruže za Anu Terezu” u izvođenju Eastwest pozorišta. Ovo što ćete pročitati nije pravi izvještaj o predstavi, nego neko moje razmišljanje. Sve to zbog toga što u zadnje vrijeme imamo velikih tehničkih problema sa računarom (zbog kojih inače vrlo slabo pišemo i ovdje), a danas računar ide na “liječenje” kod doktora pa će onda valjda sve biti lakše. Mislim, ne doktora, ako ga uspije popraviti da radi kako treba dodijelićemo mu titulu čarobnjaka, vjerujte :) . I da, pravi tekst o prestavi će pisati Damir, jer je on taj koji pozorište prati još iz onog perioda kad je bilo tamo gdje ćemo uskoro ići na festival “Zenica Zove” (Staro pozorište), pa samim tim ima veće kvalifikacije da piše o njemu.

A ja? Ja volim gledati predstave. I ne znam kako bi to neki stručni kritičari dijelili i opisali, ali ja sve predstave dijelim na “sviđa mi se” i “ne sviđa mi se”. Sviđaju mi se one koje mi drža pažnju svo vrijeme, koje me udare u stomak, nasmiju, rasplaču…izazovu neku emociju. Možda je to po nekoj definiciji i smisao teatra? Znam da sam se rasplakala gledajući predstavu “Kako sam naučila da vozim”, a nisam bila jedina. Smijala sam se u mnogim, a u nekim predstavama sam širom otvorenih usta gledala šta to sve glumci znaju i umiju! Jeste, to su one predstave kad dođe MESS pa ne znate je li pred sobom imate plesača, pjevača, glumca ili neku čaroliju. Ostala sam bez teksta gledajući predstavu (ne znam kako se zove tačno) koju je radio Paolo Magelli, zbog scenografije od papira i svjetala koja je djelovala nestvarno i grandiozno na našoj sceni. A jednom sam, priznajem, i zaspala. Neću da imenujem o kojoj je predstavi riječ jer ne mogu da se sjetim, a i ne igra više, tako da se ne morate bojati da ćete nabasati na nju. Srećom, bila je pauza u pola iste pa sam otišla kući sa polovine – jedina koju sam inače napustila prije kraja.

Predstava koju sam gledala sinoć mi je bila fantastična. Natjerala me na razmišljanje, rekla je puno toga sa jako malo teksta. A uživala sam slušajući Aidu Čorbadžić kako pjeva. Žena je fenomenalna! Žao mi je što neće biti prilike da se uskoro ponovo pogleda jer predstava ide na svoju mini turneju po manjim gradovima u BiH, ali svakako vrijedi da se pogleda.

Ono zbog čega sve ovo pišem jeste poseban osjećaj i stav koji ja imam prema Eastwest pozorištu. Njegov osnivač, Haris Pašović, je režiser kojeg ne treba posebno predstavljati. I on je uspio napraviti nezavisno pozorište koje radi fantastične predstave, predstave o kojima se priča, koje ljudi gledaju, za koje se traži karta više – a nije na budžetu! To je, kako ja kontam, jedna mala firma koja zavisi samo od sebe i svojih sposobnosti. Od toga kako će se predstaviti sponzorima, da li će zainteresovati donatore da ih podrže, da li će uspjeti napraviti od svega nešto o čemu će ljudi pričati? Sve zavisi samo od njih i njihovog znanja i ja zato imam veliko poštovanje prema njima i prije nego što predstava počne.

Sa druge strane imamo pozorišta koja se finansiraju sa budžeta. Šta god oni radili i kako god radili njima su plate sigurne – plaćaju ih porezni obvaznici. Njima nije važno da li će imati 20 ili 80 zaposlenih jer oni svakako svoje zaposlene ne plaćaju od svog rada. Da li će imati 10 službenika na mjestu na kojem u nekom privatnom pozorištu radi samo 1? Sasvim svejedno, sve dok se može zagrabiti iz kase. Oni imaju i svoje prostorije u kojima mogu raditi, a njihovi glumci uglavnom maštaju o tome da se zaposle za stalno i da počnu dobijati platu – bez obzira na to koliko i kako glume. To dovodi do toga da nezavisno pozorište angažuje glumce po projektima, ali samo na osnovu njihovog znanja i sposobnosti. Pozorište sa budžeta ima glumce na platnoj listi koji odigraju 1 predstavu u toku godine i satnica im vjerovatno dođe mnogo veća nego satnica nekog ministra.

Ali to svakako nije moj problem, zar ne :) Htjela sam samo reći da neobično mnogo cijenim i klanjam se do zemlje trudu i radu ljudi koji su se sa umjetnošću upustili u tržišnu utakmicu. Bespoštedna borba koju će, nadam se, dobiti. Tačnije rečeno, dobijaju je, iz predstave u predstavu. I pokazuju svima šta se sve možeš napraviti kad znaš i imaš petlju!