Hadžikadunić: Donald Trump između brze pobjede u Iranu i pakla još jednog beskonačnog američkog rata

Ovo nije američki rat. Američka javnost ga u velikoj većini nije podržavala; prije samog napada tek oko 21% je iskazivalo podršku intervenciji, a unutar Demokratske stranke svega 6%. Nije ga odobrio ni Kongres.

Ovo nije ni iranski rat, koji sigurno nisu željeli ni vlast u Iranu ni građani koji u njemu žive. Ovo je najmanje arapski rat. Arapske zaljevske države uhvaćene su u razmjeni vatre na prvoj liniji fronta koja uopće nije njihova.

Piše: Prof. dr. Emir Hadžikadunić, za portal Radiosarajevo.ba

U jednoj duboko ciničnoj logici savremenih sukoba, ovo je rat Izraela za očuvanje apsolutne regionalne supremacije, vođen do posljednjeg američkog dolara. U njegovom središtu nalazi se dugoročna sigurnosna doktrina "Željeznog zida". Njena osnovna pretpostavka ostaje nepromijenjena: sigurnost Izraela raste proporcionalno nesigurnosti njegovog okruženja.

Istovremeno, to je i rat egocentričnog Donalda Trumpa za političku slavu, za koju vjeruje da je može ostvariti rušenjem Islamske Republike Iran, nečega što nije uspio nijedan američki predsjednik u generacijskoj borbi nakon Jimmyja Cartera.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba

Suštinski, jedina operativna osovina u regionu ostaje personalizirana osovina Donald Trump-Benjamin Netanyahu. Intenzitet njihove političko-vojne koordinacije dosegao je nivo bez presedana u historiji odnosa, a sedam susreta u jednoj godini potvrđuje duboku i kontinuiranu saradnju čiji je rezultat i ovaj napad.

Ovo je i rat dijela iranske opozicije izvan zemlje, monarhističkog krila okupljenog oko Reze Pahlavia, sina bivšeg šaha, ali i radikalnije organizacije Mujahedin-e Khalq, koja se u prošlosti nalazila na listama terorističkih organizacija i u SAD-u i u EU. Ciljevi Izraela, Trumpa i iranske opozicije u dijaspori preklapaju se u jednoj tački, rušenju poretka Islamske Republike.

U širem geopolitičkom smislu ovo može biti i rat američke "duboke države" protiv interesa Narodne Republike Kine. Kao i Venecuela, Iran postaje dio šire američke strategije obuzdavanja Kine, prvo na vlastitoj, zapadnoj, hemisferi, a sada i u regionu Perzijskog zaljeva.

Kakav je ovo rat?

Američko-izraelski rat protiv Irana, prema priznanju glavnih aktera u Tel Avivu i Washingtonu, prije svega je rat za smjenu iranskog režima, najprije uz pomoć bombi i dekapitacije političkog i vojnog vrha, a potom uz oslanjanje na iransku ulicu. Tako visoko postavljena ambicija mijenja samu prirodu sukoba. Upravo tu se otvara njegova najšira i suštinski najvažnija dimenzija.

Za službeni Teheran ovo predstavlja egzistencijalnu prijetnju najvišeg reda.

U njegovoj percepciji sukob prerasta u borbu za opstanak Islamske Republike, borbu "na život i smrt", što ovakve konflikte čini izrazito opasnim i nepredvidivim. Sukobi vođeni logikom opstanka rijetko su kratki, kontrolirani ili predvidivi. Oni su visokorizični i s neizvjesnim ishodom. Eliminacija jednog iranskog lidera neće paralizirati sistem, bit će nadomješten novim; isto važi i za vojni kadar, gdje se gubici brzo popunjavaju kroz postojeću hijerarhiju i revolucionarne strukture.

U toj egzistencijalnoj borbi Iran će koristiti sva raspoloživa simetrična i asimetrična sredstva, uključujući i mrežu proksi milicija u Jemenu, Iraku i Libanu. Istovremeno, kult žrtve, duboko ukorijenjen u iranskoj šiitskoj političkoj i religijskoj imaginaciji, mogao bi eksplodirati u razmjere koje dodatno produžavaju i radikaliziraju sukob.

Hormuški moreuz, ta žila kucavica svjetske ekonomije, prerasta u strateško iransko oružje i prvu liniju fronta s globalnim posljedicama. Američke baze u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kataru, Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Kuvajtu i drugdje, koje su donedavno predstavljale neku vrstu sigurnosne garancije za te države, sada postaju primarni izvor njihove nesigurnosti, što predstavlja dodatnu dimenziju sukoba. Osim što raste frustracija arapskih vlasti prema Iranu, arapska ulica također bi svoj gnjev mogla usmjeriti prema američkom vojnom prisustvu.

Simbolika američko-izraelskog napada

Američko-izraelski napad na Iran, započet u prvoj trećini Ramazana, nosi i snažnu simboliku. Poruka je dvostruka.

Prema iranskoj opoziciji u dijaspori, koja sve otvorenije ne osporava samo Islamsku Republiku Iran nego i islam kao dio iranske religijske tradicije, signal je jasan: preuzmite vlast uz pomoć američkih i izraelskih bombi.

Istovremeno, Turska, Saudijska Arabija i druge države s muslimanskom većinom dobijaju dodatnu, implicitno ponižavajuću poruku da ni svetost Ramazana ni njihovi raniji pozivi na razboritost nemaju stvarnu političku težinu u očima administracije Donalda Trumpa. Uprkos njihovim najboljim namjerama i nastojanjima da ga usmjere ka diplomatskom rješenju, njihovi glasovi ostaju strateški zanemarivi.

End game

Najvažnije pitanje ovog eskalirajućeg rata jeste koliko dugo može trajati i na koji način se realno može okončati. Američko-iranski diplomatski razgovori oko iranskog nuklearnog programa u velikoj su mjeri služili samo kao fasada, sofisticirani instrument američke strateške obmane i priprema za još jedan vojni udar, ovaj put završni.

Za američko-izraelsku stranu optimalni scenarij završetka rata podrazumijeva rušenje iranskog režima u roku od nekoliko dana ili, najviše, nekoliko sedmica.

Međutim, visoko podignuta egzistencijalna prijetnja i potencijalno novo unutrašnje uređenje Irana znače da sukob može potrajati znatno duže od dvanaestodnevnog rata sredinom prošle godine te da se više ne mjeri danima ili sedmicama, nego mjesecima ili godinama. Američki rezultat u toj vrsti inženjeringa je tanak, četiri američke administracije potrošile su dvadesetak godina i trilione dolara da Talibane zamjene Talibanima!?

Drugi, vjerojatniji scenarij predviđa da sukob potraje sedmicama ili mjesecima bez vojnog rušenja iranskog režima. U tom slučaju Donald Trump mogao bi iznenada proglasiti pobjedu, pravdajući je uspješnom dekapitacijom vrhovnog lidera Hameneija, prekinuti vojne napade, kao što je to svojevremeno učinio s Hutijima u maju prošle godine, i pozvati iransku ulicu da "završi posao".

No, iranski režim bi u tom scenariju također proglasio pobjedu i vjerojatno ugušio svaki pokušaj lokalne pobune. Njihova definicija pobjede mnogo je skromnija. U pitanju je sami opstanak Islamske Republike.

Ovaj rat označava kraj jedne ere. Po drugi put u kratkom vremenskom intervalu Iran je izložen napadu najmoćnije regionalne i svjetske sile, ujedno dvije nuklearne sile. A šta rade racionalne države kada izgube ključne mehanizme odvraćanja? Traže nove.

Ugledni američki profesori Kenneth Waltz i John Mearsheimer davno su sugerisali da je nuklearni balans s Izraelom jedina šansa za iranski opstanak. Iranski nuklearni program već je prešao u svoju nevidljivu zonu, budući da je od juna prošle godine bez nadzora međunarodnih inspekcija.

Donald Trump je uskratio region i svijet za jedino razumno rješenje, formalni diplomatski dogovor o međunarodnoj kontroli iranskog nuklearnog programa.

Umjesto toga izabrao je opciju vojne eskalacije i otvorio vrata dugotrajnoj neizvjesnosti, a možda i samog pakla.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

O autoru

Prof. dr. Emir Hadžikadunić je doktorirao u oblasti međunarodnih odnosa, magistrirao Ljudska prava i demokratiju u okviru regionalnog interdisciplinarnog programa Univerziteta u Sarajevu/ Univerziteta u Bolonji, a diplomirao je Komunikologiju na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Kuala Lumpuru. Napisao knjige Od Dejtona do Brisela (2005) i Zašto Iran (2013). Obnašao dužnost ambasadora BiH u Iranu i Maleziji. Angažiran je na SSST-u.