Savez kolumnista | Dinko Gruhonjić: Publika Vođine predstave

Jedan od pouzdanijih znakova da su se ljudi u Srbiji navikli na nenormalno jeste to što se svakoga dana iznova iščuđavaju onome što govori Aleksandar Vučić. To se, dakako, odnosi na protivnike režima. Ritual je manje-više uvijek isti: on izađe pred kamere, što mu, istina, nije naročito teško jer je pred kamerama gotovo neprestano. Kaže nešto a stalno nešto govori, jer mu je tišina najgori politički protivnik.

Piše: Dinko Gruhonjić, za portal Radiosarajevo.ba

Ponekad iznese podatak koji nema veze sa stvarnošću. Ponekad optuži političke protivnike, studente, profesore, novinare, nevladine organizacije, strane sile ili nekog drugog ko je tog dana na redu. Ponekad najavi nešto što je već nekoliko puta najavljivao. Ponekad kaže upravo suprotno od onoga što je govorio prije nekoliko mjeseci ili godina. Ponekad pleše s robotima, iako mu ples, blago rečeno, nije jača strana. Ponekad najavljuje leteće automobile. Ponekad priča o vatrenim loptama dok prirodu spaljenu od požara priprema za svoje kumove i njihove investicije.

I onda počinje drugi dio rituala.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Dok sam ja ovdje, vama će biti bolje"

Novinari provjeravaju činjenice. Ekonomisti objašnjavaju da brojke nisu tačne. Pravnici upozoravaju da predsjednik ponovo radi nešto za šta po Ustavu nije nadležan. Opozicioni političari odgovaraju. Analitičari analiziraju. Ljudi na društvenim mrežama trijumfalno pronalaze snimak od prije pet godina na kojem Vučić govori dijametralno suprotno.

"Evo dokaza da laže!", "Uhvatili smo ga!", "Pogledajte šta je govorio 2019. godine!"

I svi su vjerovatno potpuno u pravu. Samo što su promašili poentu.

Jer polaze od pretpostavke da je Aleksandar Vučić upravo iznio tvrdnju koju je potrebno racionalno analizirati, provjeriti i eventualno opovrgnuti. Ali, nije. On se nikada ne obraća onima koje ne može obrlatiti i pretjerati ih na svoju stranu.

On se, kao i svaki desni populista, obraća svom biračkom tijelu.

Kada populistički vođa kaže da će prosječna plata biti ovolika ili onolika, činjenica se može provjeriti. Ali njegova poruka u stvari glasi: "Dok sam ja ovdje, vama će biti bolje".

Kada kaže da se protiv Srbije vodi hibridni rat, kritičari mogu danima dokazivati da za takvu tvrdnju nema dokaza. Ali poruka glasi: "Mi smo ugroženi, a ja vas štitim".

Kada kaže da studentima upravlja neko izvana, možete dokazivati da je riječ o gluposti. Ali poruka njegovom biraču glasi: "Oni nisu naši".

Tvrdnja može biti netačna, ali poruka je stigla tamo gdje treba: adresat te poruke uopće nije Vučićev politički protivnik. Ona je namijenjena njegovim sljedbenicima.

To je ono što veliki dio antirežimske javnosti u Srbiji već godinama uporno odbija razumjeti.

Dakle, Aleksandar Vučić je radikalni desni populista. Njegova politička komunikacija ne služi prvenstveno tome da pridobije profesora univerziteta koji ga prezire, novinara nezavisnog medija ili građanina koji već petnaest godina glasa protiv njega.

Njemu nije potrebno da njih uvjeri, već da vlastito biračko tijelo drži mobiliziranim, homogeniziranim i emocionalno vezanim za sebe.

"Mi" i  "oni"

Zato njegova politička priča mora biti jednostavna: postojimo "mi" i postoje "oni".

"Mi" smo dobri, vrijedni, ugroženi i patriote. "Oni" su opasni, privilegovani, strani plaćenici, blokaderi, izdajnici ili naprosto neprijatelji Srbije. A između nas i njih stoji On. Vođa.

Čovjek koji "ne spava", koji "radi dvadeset sati dnevno", koji poznaje cijenu svakog kilometra autoputa, svakog jajeta i svakog kilograma parizera, koji razgovara sa Trumpom, Putinom, Macronom, Xi Jinpingom i penzionerkom iz Surdulice, i koji je, eto, nekim čudom jedini sposoban da nas spasi.

Ali, u takvoj komunikaciji kontradikcija nije naročit problem. Vučić će danas reći jedno, sutra će reći drugo, a prekosutra tvrditi da nikada nije rekao ni jedno ni drugo.

"Aha", poviču onda antirežimski opredijeljeni građani i građanke, "imamo ga!".

Pa, izvuku snimak iz arhive i objave ga na društvenim mrežama, na kojima žive u vlastitim balonima. Kao da negdje postoji veliki neutralni sudija političke debate koji će pogledati oba snimka, udariti čekićem o sto i objaviti:

"Aleksandar Vučić je uhvaćen u kontradikciji. Njegova politička karijera ovim je završena."

Naravno da neće. Jer odnos populističkog vođe i njegovih sljedbenika nije prvenstveno utemeljen na činjenicama, već na konstruiranom identitetu.

 A identitet se ne može pobijediti fact-checkingom. Jer vođa ne govori samo:

"Vjerujte meni", on govori:

"Ja sam vi, a kada napadaju mene, napadaju vas".

Tu dolazimo do nečega što na prvi pogled djeluje kao paradoks: Vučićevi protivnici takođe učestvuju u njegovoj komunikacijskoj strategiji. Ne zato što to žele, naprotiv.

Ali pogledajmo kako izgleda prosječan politički dan u Srbiji: Vučić nešto kaže u deset ujutro. Do jedanaest je njegova izjava na portalima. Do podneva stižu prve reakcije opozicije. U dva popodne analitičari objašnjavaju šta je Vučić zapravo htio reći. U četiri se na društvenim mrežama dijele njegove stare izjave. U šest se u televizijskim emisijama beogradskih nezavisnih medija, kojih uskoro neće biti, raspravlja o onome što je rekao. U osam opozicioni političari odgovaraju predsjedniku.

A sutradan? Sutradan Vučić kaže nešto novo. I cijela karavana ponovo kreće za njim.

Jedan čovjek tako ne određuje samo politiku zemlje kojom vlada. On određuje i temu, ritam i rječnik svojih protivnika. On bira o čemu će se danas razgovarati - oni odgovaraju. On sutra promijeni temu - oni odgovaraju. On prekosutra proizvede novu krizu - oni opet odgovaraju.

To je jedan od najneobičnijih oblika političke dominacije: vlast uspijeva da uređuje dnevni red čak i onima koji joj se protive. Što je još jedan aspekt normalizacije nenormalnog.

Nenormalno nije samo to što predsjednik jedne, na papiru, parlamentarne republike praktično svakodnevno govori o svemu, od geopolitike do cijene namirnica, od fudbala do toga ko će biti uhapšen. Što se zapravo ponaša kao wannabe monarh. To je duboko nenormalno.

Političko opismenjavanje društva

Ali, nenormalno je i to što su njegovi zakleti protivnici prihvatili da je to normalan način političke komunikacije. Ponašaju se kao da postoji predsjednik koji iznosi tvrdnje, opozicija koja mu odgovara, novinari koji provjeravaju činjenice i građani koji, nakon što saslušaju obje strane, racionalno donose zaključke.

Ali taj model odavno ne postoji.

Postoji populistički lider koji neposredno komunicira sa svojim političkim plemenom, dok ostatak društva svojim neprestanim reagiranjem dodatno pojačava njegov signal.

Novinarstvo koje prestane provjeravati činjenice prestaje biti novinarstvo. A kada vlast ugrožava prava građana, krši zakone ili proizvodi nasilje, njeni protivnici moraju reagirati. Ali postoji razlika između reagiranja na vlast i trčanja za svakom udicom koju ona baci u javni prostor. Pitanje, dakle, nije treba li odgovarati. Pitanje je ko određuje kada, na šta i zašto.

Politika je nauka i egzaktan zanat. Ali, treba učiti. I onda, između ostalog, naučiti drugačije čitati populističku komunikaciju.

Ne pitati samo: "Je li ovo što je rekao tačno?", nego: "Kome je upućeno ovo što on govori?", "Zašto to govori upravo danas?", "Koju emociju pokušava proizvesti?", "Šta pokušava sakriti dok svi razgovaramo o onome o čemu je on odlučio da razgovaramo?"

To bi možda bio početak političkog opismenjavanja društva koje je toliko dugo izloženo populističkoj propagandi da je počelo njena pravila smatrati pravilima normalne političke komunikacije.

U suprotnom, to društvo, a naročito protivnici režima, neprestano će se baviti trčanjem za vlastitim repom. Jer, ako Aleksandar Vučić svakoga jutra određuje o čemu ćete vi danas govoriti, vrijedi se zapitati:

Koliko ste zapravo opozicija njegovoj politici, a koliko tek publika njegove predstave?

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba