Gdje je danas olimpijski duh?

Današnje obilježavanje dvadesetogodišnjice prijema Bosne i Hercegovine u Međunarodni olimpijski komitet prolazi uz gorak ukus raspadanja.

U zemlji koja ne poštuje ni svoje ljude, ni prirodna bogatstva, a kamoli kulturno-historijska i sportska naslijeđa iz dalje i bliže prošlosti, olimpijski duh je odavno iščezao iz kolektivne svijesti. Javno preduzeće ZOI '84 formirano je s javnom ulogom i javnim zadatkom da materijalna i kulturna naslijeđa Zimskih olimpijskih igara koje su u Sarajevu održane 1984. – provede kroz tranzicijska vremena i očuva ih kako bi građani i brojni turisti mogli nastavljati svijetlu tradiciju.

Piše: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

Umjesto toga, iz godine u godinu bili smo svjedoci neodgovornosti, nesposobnosti i bezobrazluka čelnih ljudi ovog preduzeća, postavljanih od strane različitih stranaka, koji su, umjesto obnove sportskih objekata i promocije sporta, radili na obnovi svojih ličnih fondova, zapošljavanju članova uže i šire obitelji i uspostavljanju birokratske blokade koja će sportske klubove ili pojedince efikasno obeshrabrivati u postizanju plemenitih ciljeva.

Slučaj preduzeća ZOI '84 ne razlikuje se mnogo od priča o GRAS-u, Toplanama, Vodovodu, Skenderiji... Javna preduzeća čiji bi cilj trebao biti, a nije - javni interes. A priča ima i svoj nastavak u vidu beskrajnih sjednica skupštine Kantona Sarajevo čiji zastupnici, umjesto da stanu ukraj lošim menadžerima, lošim upravnim odborima i lošoj poslovnoj klimi u javnim preduzećima, žele podići još jedan kredit kako bi otvorili novu priliku za hohštapleraj. Jer može im se, građani će to platiti.

Podsjetimo se:

- Olimpijska dvorana Zetra u fazi je propadanja, prijetilo joj je isključivanje struje i grijanja jer računi odavno nisu plaćeni.  Zetra, istovremeno, visokim cijenama najma onemogućava i obeshrabruje sportske klubove da zajedničkim snagama rade na afrimaciji i obnovi ovog prostora. Kuriozitet – cijena mjesečnog najma jedne svlačionice za sportski klub, bez vode - prosječne veličine 16 kvadratnih metara, jednaka je cijeni najma jednosobnog stana u Sarajevu.

- KJP Skenderija, sa svoje dvije sportske dvorane, u sličnom je stanju kao i Zetra. Ledena dvorana ne samo da nije obnovljena, već joj je propao krov, usljed nanosa snijega, pa je tako trajno ugašena nada svih sportista na ledu da će jednoga dana, možda, moći trenirati u ovom prostoru. Kriv je snijeg? Ne, krivi su ljudi koji ga nisu očistili na vijeme.

A silni kvadratni metri poslovnih prostora od kojih bi Skenderija mogla platiti sve svoje račune i još donirati? Siđite danas u tzv. privredni grad i uvjerite se svojim očima da je odavno već postao 'grad duhova.'

- Olimpijske planine, šta je s njima? Guše se u smeću, neplanskoj gradnji i parkiranim automobilima. Cijene ski liftova skoro da su dostigle one na najboljim skijalištima Evrope, ali je zato infrastruktura tipično naša: neuređene staze, blatnjavi prilazi, da ne govorimo o nepostojanju adekvatnih sanitarnih prostorija ili nedajbože – ski depoa. Ljeti je situacija još i gora: većina objekata ne radi,  doslovno se na 'ljepoticama' nema šta vidjeti, a i priroda je u očajnom stanju. Odete li na neko od igmanskih izletišta budite spremni na šok – prekrivena su smećem, kesama, odišu primitivizmom i necivilizacijskim ponašanjem...

- Bob Staza – dovoljno je reći da je proglašena najljepšom napuštenom građevinom na svijetu.

I gdje je onda danas olimpijski duh?

Znam pouzdano da se nalazi u Notthinghamu, britanskom gradu u kojem i dalje, u kolektivnoj svijesti stanovnika, živi uspomena na sarajevski trijumf klizačkog para Thorwill i Dean sa ZOI '84. Kada nekoga iz Nottinghama upitate za Sarajevo, govorit će o tom gradu sa puno naklonosti i poštovanja. Zaslužujemo li ga?