Franjevci Bosne Srebrene - meta hibridnog djelovanja

Portal Radiosarajevo.ba će u nekoliko nastavka objaviti fragmente knjige – studije Bosna i Hercegovine i Zapadni Balkan aspekti geopolitike i hibridnog rata čiji su autori Ahmed Kico i Miralem Kapetanović, a koja je objavljena u okviru Atlantske inicijative sa sjedištem u Sarajevu.

Zbog značaja i aktualnosti teme čitateljima portala Radiosarajevo.ba predstavljamo fragment knjige koji se odnosi na hibridno djelovanje prema franjevcima Bosne Srebrene kao važnom segmentu bosanskohercegovačkog identiteta:

Autori: Ahmed Kico i Miralem Kapetanović

Prema dostupnim informacijama mete hibridnog djelovanja (rata) u Bosni i Hercegovini su gotovo sve forme i vidovi društvenog života, ustavni poredak, insitucije političkog, ekonomskog, pravosudnog i sigurnosnog sistema, kao i institucije vjerskog, nacionalnog, jezičkog, obrazovnog i ostalih vidova kulturnog identiteta građana i konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine.

Kao segment vjerskog identiteta Bosne i Hercegovine, osobito katolika i Hrvata u našoj zemlji, franjevci Bosne Srebrene su već više od jednog stoljeća bosanskohercegovački društveni entitet koji se osporava i negira, i koji su, savremenim jezikom kazano, meta hibridnog djelovanja, ponajčešće određenih krugova Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini i R Hrvatskoj, te ektremnih nacionalista iz političkih, akademskih i kulturnih organizacija i udruženja, ponajprije i ponajviše iz reda hrvatskog naroda.

Zalažući se za bosanskohercegovački identitet, franjevci Bosne Srebrene kontinuirano su na udaru pojedinih katoličkih svećenika koji nastoje da ih difamiraju, te da ih uvuku u nacionalističko i isključivo polje etnonacionaliteta i unisonog „katoličkog“ pogleda i prakse u Bosni i Hercegovini. Tako fra Ivan Šarčević pravi osvrt na izvjesnog Ivana Filipovića, s Proslapa, iz Rame, koji “godinama neutemeljeno blati dio ramskih i bosanskih franjevaca. Šarčević ističe da je Filipović “nedavno učinio filipiku na fra Stjepana Lovrića. Naime, Lovrić je uputio kritiku Filipoviću za klevete i neistine koje piše protiv nekih ramskih i bosanskih franjevaca, a ovaj je po svojoj navadi vatrenog pamfletista, bez trunka pokušaja da argumentima odgovori na Lovrićevu kritiku, Lovrića potvorio u nesamostalna i pukog izvršitelja naloga Filipoviću mrskih franjevaca, ahdnamaša i daidža, udbaša i lažnih pastira.

Još više, proširio je svoj uopćeni repertoar kleveta prema fratrima, a Lovrića počeo osobno vrijeđati.

Još su prije dobronamjernici pozivali Filipovića da prije pisanja provjeri svoje opasne laži, ali sve je bilo uzalud. Ovaj put priznaje da ga je Lovrićeva kritika jako iznenadila. S dozom zgražanja, ali i krajnje ljigava ulagivanja koje prati ovakav soj nedomišljenih ljudi, piše da je to najmanje očekivao od Lovrića, jer on – Filipović, sve mjereći prema sebi – Lovrića nikada ne stavlja u "isti koš" s "likovima" koji su za njega "bili i ostali; crveni fratri, daidže, ahdnamaši, lažni pastiri i sve najgore što jedan narod može zadesiti iz vlastitih redova, i to još duhovnih!!!" Te "likove" i "lažne pastire" Filipović poimenično navodi: "Markešić, Oršolić, Marković, Šarčević, Topić, Babić, Bojić, Jeleč" i ostavlja tri točke, ako zatreba, može se arbitrarno, po potrebi i volji, dodavati i druga imena. Lovrića je u svojoj bezočnoj tiradi, po inerciji svoga uskog pogleda na ljude, nužno morao pribrojiti spomenutima i sve začinio paskvilom ad hominem.”

Koliko je važna borba intelektualaca i svih drugih „bosanskih integrista“ ( dakle ne onih koji zagovaraju unitarizam i slične nepodobštine ) svjedoči i Fra Ivan Šarčević, gvardijan samostana Sv. Ante na Bistriku koji u intervjuu za Oslobođenje kaže sljedeće: „...Ne krijem, nije lagano sa sijačima mraka poput Raspudića ( Nine- op.aut.) jer je na njihovoj strani gotovo sve što ima vlast: politika, mediji, Crkva, narod. Da, i narod jer narod voli lakši, brži i površniji put. A Raspudić misli lagano, piše iz rukava i pritom nema empatiju za one koje nedužno napada. Velim da odgovornost imaju i intelektualci, franjevci iz Bosne, jer zovu takve poklisare zla i tame da dođu u njihov zavičaj da im tumače kako oni trebaju živjeti u svom zavičaju sa Bošnjacima ili sa Srbima“. 

Zanimljivo je da prema istraživanjima pojedinih franjevaca i Bosne Srebrene, napadi i osporavanje mjesta i uloge franjevaca ove provincije, osobito u identitetu Bosne i Hercegovine, intenzivno otpočinje kada je Josip Stadler, od strane pape Leona XIII, najprije imenovan, poslije prekaninizovan, te na koncu zaređen za Nadbiskupa vrhbosanskog i to 1881. godine u crkvi sv. Klementa u Rimu. Naime, u tekstu „Nadbiskup vrhbosanski Josip Stadler“ koji je gotovo prije 140 godina napisao fra Antun Knežević, fratar iz Varcar Vakufa, u kojem „iznosi koje su štetne posljedice na stanje u Provinciji Bosni Srebrenoj imalo uvođenje Redovite crkvene hijerarhije u BiH pod vodstvom nadbiskupa Stadlera. "Kako prenosi Ivan Markešić u svom prikazu knjige pod naslovom „Kako smijehom kazati istinu?“, a koji se odnosi na knjigu Fratri u zgodama i nezgodama: Anegdote, legende, izreke, kazivanja (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2018.), autora Tomislava Brkovića, bosanski franjevac Knežević u svom pomenutom pismu (tekstu) kaže da je austrougarska vlada, želeći „u najvišem dostojanstveniku bosanskom“ imati najrevnijeg svog činovnika, ponudila Josipu Stadleru, profesoru dogmatike na zgrebačkome Katoličkom bogoslovnom fakultetu, „Nadbiskupiju Bosansku koju on objeručke prigrli“.

Iako u Rimu nisu bili suglasni s tim prijedlogom, Rim je, navodi fra Antun, „morao činiti što je Vlada htjela...“

„Njegovim (Stadlerovim-op. aut.) dolaskom i uvođenjem redovite crkvene hijerahije bosanski fratri su se našli u nezavidnome položaju. Unatoč stoljetnim povijesnim zaslugama za očuvanje katoličke vjere i hrvatskog nacionalnog identiteta, sada su bili stavljeni pred svršen čin: morali su se odricati vlastitih župa i mnogi od njih, želeći i dalje biti župnici, prihvatili su 'sekularizaciju', napuštanje franjevačkog reda i prihvaćanje službe dijecezanskog svećenika“, ističe Markešić u svom tekstu – prikazu.

Kritički i analitički uvid Markešića o mjestu i ulozi Ante Kneževića i drugih franjevaca Bosne Srebrene, osobito iz perioda austougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, gotovo u potpunosti korespondiraju sa razmišljanjima i stavovima Ivana Lovrenovića. Naime, koliko je važno da su katolici, muslimani i pravoslavci u Bosni i Hercegovini shvaćeni kao demos ( politički narod), ilustrira i kazivanje Ivana Lovrenovića u njegovoj knjizi Nestali u stoljeću kada govori o fra Anti Kneževiću iz Varcar Vakufa za kojeg navodi sljedeće: „ Borbena protuturska agitacija u Kneževića je isključivo socijalne prirode; on je prvi kršćanski intelektualac i politički mislilac u Bosni kojemu religija bosanskih muslimana i njihova odanost sultanu i Osmanskome carstvu ne smeta da ih vidi kao braću s pravoslavcima i katolicima, a sve zajedno kao jedinstven bosanski narod“. 

Koliko je Knežević predan i uvjeren u ideju bosanskog naroda svjedoči i fragmenat iz Lovrenovićeve knjige kada on ( Knežević) piše pismo svom profesoru Emilu Domluwilu iz Liskovice 19. novembra 1885. godine, četiri godine pred smrt, u kojem kaže: „Kao brat pišem ti istinu, ne živimo u raju, izuzev lične slobode, nema nikakve razlike između ovog robovanja ( Austrougarska je već okupirala Bosnu- pr. aut.) i robovanja pod turskom upravom. Naš narod doveden je do najnižeg stupnja siromaštva radi stalnih progona, teških poreza...“

Navedena svjedočenja i zalaganje ovog i drugih franjevaca Bosne Srebrene za bosanskohercegovački identitet, bosanski narod (u političkom smislu, pri čemu nije, niti se osporavaju nacionalna, niti religijska prava, osjećanja i opredijeljenost), za svoju zemlju Bosnu, kod rušitelja Bosne i Hercegovine ima za posljedicu da se takvi ljudi, pa čak i određen broj pripadnika franjevačkog reda optužuju za kolaboracionizam sa turskim okupatorima, u aktualnoj situaciji sa političkim Sarajevom kojeg dominantno čine Bošnjaci islamske religije, te da ti ljudi nisu „ujaci“, kako ih u Bosni katolički i drugi svijet zove, već naprotiv „daidže“, kako ih, recimo pežorativno imenuje već pomenuti Nino Raspudić (neki analitičari ga iz BiH i R Hrvatske, bilo istinski, bilo pežorativno imenuju i kao „Hercegovačkog Aristotela“). 

U kontekstu aktualnog hrvatstva (etnokratije) kod Hrvata u BiH, te osporavanja mjesta i uloge franjevaca Bosne Srebrene u ukupnom bosanskohercegovačkom identitetu, Ivan Lovrenović na izvanrdno pregnantan način reafirmira kovanicu fra Josipa Markušića koji je bio i provincijal Bosne Srebrene, kada je govorio da se u Bosni događa telaljeno hrvatsvto. I zato će Lovrenović istaći da se telaljeno hrtvatstvo i danas sablažnjava prema Markušiću, osobito i zbog toga što ono ( telaljeno hrvatstvo) i u „Jajcu i u Bosni i Hercegovini trijumfira“. Telaljenio hrvatstvo prema Lovrenoviću postalo je službujuća i vladajuća ideologija, te ga „telali s političkih govornica i crkvenih oltara, predaju s katedri i pritvrđuju u knjigama“.

Suprotno stavovima Lovrenovića, Markešića, Šarčevića, Markušića, Kneževića i drugih autora koji baštine ili nastoje dodatno afirmirati praktični život franjevaca Bosne Srebrene (vjerski, politički, humanitarni i svaki drugi angažman u višenacionalnoj i multikonfesionalnoj zajednici kakva je BiH), Dražen Pehar ističe: „...Ne dijelim stav Nine Raspudića da su ‘hercegovački fratri’ nacionalno svjesniji od ‘bosanskih daidža;’ smatram da ni jednima ni drugima nije uopće mjesto u BH-politici, i da se uopće ne bi trebali baviti tim pitanjima. Također, za razliku od većine BH-Hrvata, znam da ‘Fra Petar Jeleč’, kada govori o političkim pitanjima, to ne čini kao fratar i da nikoga ne predstavlja; on o tim pitanjima može govoriti samo kao pojedinac; drugi fratri imaju drugačije političke stavove, a i ‘habit’ ne predstavlja izraz statusa i prava nego breme povećane odgovornosti za ‘opće dobro’, kojoj mnogi fratri i popovi u BiH nažalost nisu dorasli...“

Ako se ima u vidu ovakav stav Pehara, postavlja se pitanje da li su franjevci Bosne Srebrene u stanju da se kao pojedinci o(d)brane od etnonacionalističkih objeda i uvreda, ili pak, svoju „o(d)branu“ trebaju prepustiti institucijama i pojedincima koji to rade kampanjski, na način „kad im na um padne“ ili pak iz samilosti. Uostalom, zar svako bratstvo (red), pa i franjevci Bosne Srebrene nemaju božije i ljudsko pravo da se i individualno i kolektivno brane kada im je ugrožen identitet, a osobito duhovni i fizički integritet?! 

Unatoč svemu, za sve faktore bosanskohercegovačkog društva neophodno je dalje afirmirati ideje i praksu franjevaca Bosne Srebrene, budući da se oni vrlo jasno i kritički odgovorno suprotstavlaju svima onima koji sanjaju ili hrvatsko - katoličku ili srpsko - pravoslavnu ili bošnjačko – muslimansku Bosnu i Hercegovinu. S obzirom da su ideje i praksa franjevaca Bosne Srebrene „jedan od temelja bosanskohercegovačkog identiteta“, te da je takav identitet suštinski određen u „njegovoj civilizacijskoj spletenosti: u istovremenosti jedne zajedničke i triju posebnih tradicija“ , jasno je da se možemo složiti sa stavom Asima Mujkića, filozofa i politikologa iz Sarajeva prema kojem „Bosna nije nacionalna država nego svoj identitet izgrađuje u suptilnom međuodnosu svojih različitosti. Njen identitet je dinamičan i dijalektičan i, ako mogu to slikovito prikazati, rekao bih kako suština Bosne i Hercegovine nije niti u Bosni niti u Hercegovini već u onom „i“, onom između, onom koje spaja različito, onom dakle otvorenom prostoru“.

Zaključna razmatranja

Na tragu zaštite Bosne i Hercegovine od efekata hibridnog rata, te promišljanja Bosne i Hercegovine kao države parlamentarne građanske demokracije, svakako su zanimljivi i interesantni i drugi filozofski uvidi bosanskohercegovačkog filozofa i katoličkog teologa fra Mile Babića. Naime, Babić kategorički tvrdi da su u Bosni i Hercegovini aktualna tri sljedeća principa demokracije: „sloboda, jednakost i bratstvo. Nosioci suvereniteta u BiH moraju biti živi i slobodni ljudi. Mi možemo reći, nosioci suvereniteta su i Bošnjaci i Hrvati i Srbi i Ostali, ali su oni prvenstveno nosioci suvereniteta kao ljudi pojedinci, tj. kao građani, a tek sekundarno kao pripadnici svojih naroda. Dok svaki čovjek u ovoj zemlji ne postane politički subjekt koji slobodno misli i djeluje, dotle nema pretpostavke za demokraciju. Nacionalni političari ne razumiju te principe, a praktično ih negiraju. Ono što se u demokratskim zemljama kažnjava, ovdje se nagrađuje. Stoga treba hitno donijeti zakon o zabrani nacionalne, vjerske i svake druge isključivosti“.

U kontekstu suprotstavljanja hibridnom djelovanju protiv Bosne i Hercegovine, a u vezi s tim i protiv franjevaca Bosne Srebrene koji su bitan segmente ukupnog bosanskohercegovačkog identiteta, a koje preduzimaju pojedini zvaničnici hrvatske politike u R Hrvatskoj i njihovi eksponeneti u našoj zemlji, neophodno je da institucije političkog i sigurnosnog sistema BiH budu svjesne da je aktuelna hrvatska politika u mnogim elementima suprotstavljena interesima Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, te naročito ideji građanske BiH. Takva hrvatska politika i u R Hrvatskoj i u BiH ostvarila je određen utjecaj u samoj EU, zbog čega se mora krajnje oprezno pristupati svakoj inicijativi i pritisku koji prema BiH bude dolazio iz Unije. Dakle, „neophodno je daleko ozbiljnije i sistematičnije raditi na vlastitom lobiranju i jačanju svoje pozicije na međunarodnoj sceni. Situacije u kojima naši najviši zvaničnici bivaju iznenađeni što neko po EU širi laži da stvaramo islamsku državu se ne smiju dešavati. Takve stvari se moraju preduhitriti. Potrebni su vlastiti lobiji u svim značajnim institucijama i državama, od Amerike do Rusije, utjecajni „prijatelji“ koji će se boriti za „našu stvar“ i nevladine organizacije koje će na međunarodnom nivou zagovarati ciljeve Bosne i Hercegovine. Ali su za to prije svega potrebni definisani i jasni ciljevi kako bi se uopšte moglo znati šta želimo. I svakako, potrebne su ozbiljne i obrazovane diplomate, zbog čega treba razmišljati o pokretanju posebne škole za tu namjenu, jer sadašnji fakulteti koje imamo teško da ispunjavaju taj zadatak.

Iz svega navedenog, očigledno proizilazi ozbiljna potreba za novim modusom hrvatske politike, koji bi na „konzistentan i principijelan, a u isti mah prospektivan način umio u cjelinu povezati svoje partikularne, hrvatske, i opće, bosanskohercegovačke motive i ciljeve; takvim modusom koji neće biti podložan ničijemu dnevno-političkom diktatu ni bilo kakvim kalkulantskim obzirima, a kakav do sada na politički organiziran način nije nudio niko... Sukladno tome, hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini moguće je u svim njegovim aspektima (političkom, društvenom, ekonomskom, kulturnom, identitetnom) smisleno i vjerodostojno postavljati i pozitivno rješavati ne kao separatno etnonacionalno, za koje su zainteresirani samo Hrvati, nego kao strukturalno pitanje Bosne i Hercegovine, za koje su zainteresirani svi. Tek na taj način i s takvom političkom uvjerljivošću postavljeno, ono može postati obavezujuće i za sve relevantne političke subjekte u državi, i za Međunarodnu zajednicu (koja ga je i sama do sad uvijek tretirala kao nužno zlo ili kao zanemarljivu veličinu), i tek tako ono se od problema može preokrenuti u jedno od ključnih rješenja bosanskohercegovačke krize.

U kontekstu navedenog, cijenimo da su ovakva promišljanja i analize na tragu stavova i ponašanja ogromne većine franjevaca Bosne Srebrene, te da bi ovakvo političko i svako drugo djelovanje građana, institucija i naroda u BiH, zapravo bila ključna brana za suprotstavljanje hibridnom djelovanju protiv BiH, kako od strane velikodržavnih projekata iz susjednih zemalja, tako i etnokrata iz i u BiH koji su njihovi „izvođači radova“. Isto tako, neophodno je kontinuirano suprotstavljanje bošnjačkom nacionalizmu, koji se ponekad može primijetiti kao izraz primitivne imitacije srpskog i hrvatskog nacionalizma, budući da isti, također, ima pogubne posljedice po BiH, jer on onemogućava ideju o zajedničkom životu i jedinstvu u razlikama kao povijesnoj prepoznatljivosti bosanstva.