Ja mislim | Fra Ivo Marković: Porfirijevo opelo za Mladića politička rehabilitacija ratnog zločina

Punom titulom: Njegova svetost arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski gospodin Porfirije svečano je izmolio "opelo" za masovnog ubojicu, osuđenog zločinca za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, genocid i opsadu Sarajeva od najviših sudskih instanci našega svijeta i zbog toga je nazvan Kasapinom Bosne (Butcher of Bosnia).

Piše: Fra Ivo Marković*

U povijesti pozitivnog višedecenijskog trenda međureligijskog i ekumenskog razumijevanja, dijaloga i zbližavanja religija to je bez sumnje najskandalozniji i najsramniji čin koji je zabolio sve ljude dobre volje koji vjeruju da je u tome međureligijskom trendu najvažnija okosnica održanja, napretka i mira našega svijeta.

Kada jedan arhiepiskop moli javno za zločinca

Odmah treba biti jasna jedna religijska činjenica: sve religije mole za sve preminule ljude, svi ljudi zaslužuju molitvu i da se o njima nakon njihove smrti ne govori o njihovim zlim djelima (De mortuis bene, općeljudska je maksima). To znači da molitva i uspomena na pokojne ostaje u našoj osobnoj intimi i intimi zajednice vjernika. No kada ta molitva pređe u društvenu afirmaciju, to je već politički čin.

Kada jedan arhiepiskop moli javno za zločinca i rehabilitira ga, to više nije intima zajednice vjernika, nego okrutna politička provokacija. Normalno bi bilo da je mjesni paroh izmolio "opelo" i pokopao + Ratka u intimi obitelji mjesne zajednice vjernika, nikomu to ne bi smetalo, kao što često vjernici traže molitve i mise, i kao što Katolička crkva propisuje, da se moli imenom za + Josipa, + Antu… no nikada se ne smije reći da je to molitva za + Broza, + Pavelića i sl. To bi onda bio politički čin koji je izgubio bit svoje molitvene naravi.

Taj sramni čin Porfirije je izveo otvoreno, bez zadrške i bez imalo one tipično bizantske političke prijetvornosti. Dok su se političari masovno patvoreno skrivali iza tvrdnje da ispraćaj Mladića nije pod državnim pokroviteljstvom, nego obiteljskim, a država se navodno brine samo o dostojanstvu toga čina, pa su podmuklo na sprovodu bili najviši državni dužnosnici, vojska, počasni plotun, potpuna medijska obrada ispraćaja, Porfiriju to ništa nije trebalo, jasno i javno je nastupio i razotkrio svoju osobu i poziciju Srpske pravoslavne crkve.

Grobnice: Hrvatska, Bosna, Kosovo...

Uistinu je zbunjujuće da prvak jedne kršćanske crkve bez ikakve zadrške i ograde izravno pred očima sve svjetske javnosti moli za Ratka Mladića i ispovijeda da je "Ratko general bio hrišćanin", "da se upokojio držeći križ Kristoliki na svojim grudima". Taj Porfirije koji tako govori dobro zna kako se toga Generala sjećaju ljudi Srebrenice, Prijedora, Korićanskih stijena, izvođenja muškaraca iz masovnih kolona izbjeglica diljem Hrvatske, Bosne i Kosova, i odvođenja tih muškaraca na nedaleke proplanke i polja s kojih su se uskoro čuli rafali koji su ubijali.

Porfiriju nisu na umu žrtve masovnih grobnica diljem Bosne, Kosova i Hrvatske, te žrtve su jednake žrtvi generala Ratka, one su "ostale žrtve rata", one su kolateralna šteta. Nasuprot tim sjećanjima i traumama Porfirije govori da će "Mladićevo ime ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela srpskog pravoslavnog naroda koji prema njemu osjeća i njeguje duboku zahvalnost jer ga vidi kao vjernika i komandanta koji je u jednom teškom i tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svoga naroda, nosio veliku odgovornost i teret, podnio žrtvu i položio život za slobodu, obranu i opstanak svoga naroda". Porfirije relativizira i odbacuje osude Ratka Mladića tvrdnjom da "zemaljski sud i zemaljska pravda nisu uvijek svima mjerili istom mjerom", te da "nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv niti njegova presuda može iscrpsti istinu o bilo kome."

Te riječi Porfirije izgovora u uši tisuća zločinaca koji odjeveni u zločinačke uniforme i sa zloslutnim znakovljem gaze po beogradskim ulicama priznajući da su vojska generala Mladića, da su počinili zločine za koje je osuđen general Mladić i da su ponosni na sve za što je General odgovoran i, što je najgore, da su spremni sve to nastaviti i ponoviti. Porfirije podržava zločin i u tome je zapravo najveći promašaj arhiepiskopa Porfirija.

Mnogi u Porfirijevu narodu uvelike su teško duhovno bolesni, opterećeni zločinom, s preteškim teretom na duši i tome narodu treba duhovna pomoć i liječenje. Žrtve generala Mladića i srpske soldateske imaju na raspolaganju mnogo stručnih timova koji im pomažu da se liječe i nose sa svojim traumama.

Međutim agresori su također opterećeni zastrašujućim traumama o kojima jedva itko vodi računa, a to bi trebala biti prva i osnovna zadaća arhiepiskopa Porfirije i njegove Crkve u srpskom narodu.

Velikosrpska megalomanska oholost

Za ilustraciju navodim jedan primjer iz moga pastoralnog rada. Nakon rata obratio mi se jedan aktivni policajac Republike Srpske i pitao me mogu li mu pomoći. Pričao mi je kako noćima ne može spavati, kako mu naum i pred oči dolaze lica koje je likvidirao, a likvidirao je mnoge zarobljenike – govorio je o više desetaka, među njima i žene i djecu, a onda ga proganjaju sulude ideje i nagoni. Jedne noći došlo mu je da uzme nož i ubije pokraj sebe svoju 26-godišnju suprugu i 3- godišnjeg sina. Pobjegao je napolje i trčao po šumi da se smiri. Slao sam ga psihijatru i pravoslavnim svećenicima te sam ga liječio vjerom, pozitivnom orijentacijom, dobrim djelima, kajanjem, molitvom. Govorio mi je da mu to pomaže više nego psihijatar i pravoslavni sveštenik koji su ga uvjeravali da nije griješio nego vršio svoju "otadžbinsku" misiju i dužnost.

Sav Balkan već dva stoljeća guši velikosrpska megalomanska oholost koja hrani srpski narod mržnjom i agresijom. Horde toga naroda zatrpavaju beogradske ulice smradom mržnje jer su uvelike počinitelji tih zločina, jer su bili vojnici generala Mladića. Porfirijeva molitva bez pokajanja i sućuti za žrtve samo pojačava bezbožnu mržnju i agresiju koja zatrpava savjest i pojačava pomračenje duha i uma.

Porfirijeva religiozna misija u srpskom narodu trebala bi voditi taj narod da iziđe iz ambijenta mržnje i agresije kako bi počeo disati ljubavlju i sućuti. Srpsko svetosavsko pravoslavlje radikalno se udaljilo od osnove kršćanstva jer je zamijenilo logos s mitosom. Logos je Riječ, misao i smisao, um i mišljenje, sam Bog koji je ušao u ljudsku povijest je Logos, "I Riječ tijelom postala" (Iv 1,14). Taj Logos je Duh kršćanstva. A svjedoci smo kako se srpsko svetosavsko pravoslavlje pretvorilo u praznovjerni mit(os). Razdjelnica između Logosa i Mitosa je strah, mržnja, bolesni duh. U Logosu Bog je Ljubav kojoj se ljudi predaju, a u Mitosu se ljudi boje boga i brane se od njega magijskim činima. Porfirijevo "opelo" svjedoči o patologiji svetosavskog pravoslavlja, da je ono uvelike mitska religija i da takvo ne može u srpskom narodu praviti ambijent vjere koja liječi i duhom ispunja taj narod.

Papa Franjo odgodio je proglašenje Stepinca svecem kako bi omogućio da Katolička crkva u hrvatskom narodu i Srpska pravoslavna crkva dijalogom uravnoteže pogled na život kardinala Stepinca, te se nadao da će mu Srpska pravoslavna crkva pomoći u ekumenskom zbližavanju katoličanstva i pravoslavlja. Papa Lav XIV. će morati u najmanju ruku posumnjati u nadanja pape Franje i vjerojatno odustati od gradnje ekumenskih mostova sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Ako arhiepiskop Porfirije želi ostati dosljedan svojim idejama koje je prodavao dok je živio u Zagrebu, morao bi priznati, uvažiti i poštivati žrtve koje je stvorila velikosrpska ideologija, te pozvati svoj narod na kajanje kako bi se taj narod počeo liječiti. Srebrenica i brojne masovne grobnice diljem Hrvatske, Bosne i Kosova morale bi biti mjesta velikosrpskog kajanja, pokore, hodočasničkog čišćenja duha. Ostavi li Srpska pravoslavna crkva svoj narod u postojećem pomračenju duha i uma, to će svakako imati teške posljedice na društveni život Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske, valja znati da će takav narod birati političke slijepce koji ga neće moći uvoditi u civilizacijske tokove kakve nudi ujedinjujuća Europa i demokratski svijet.

** Tekst je izvorno napisan za Forum za budućnost, prenosimo ga uz dozvolu autora