Tihi rat Hrvatske u BiH: 'Nastavak projekta Tuđmana i Miloševića - ali političkim sredstvima!'

Bilo bi teško pronaći zemlju u kojoj se nasumično odabrani grad srednje veličine iz američkog Srednjeg zapada spominje češće nego New York, Los Angeles i Chicago zajedno - osim ako niste u Bosni. Još od novembra 1995. godine, kada je administracija Billa Clintona okupila lidere Bosne, Srbije i Hrvatske u bazi zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, kako bi pregovarali o okončanju rata protiv Bosne i genocida nad njenim muslimanskim stanovništvom, "Dayton" je postao urezan u kolektivno pamćenje nacije. Za Bosance, Dayton nije samo mjesto – to je sporazum koji je donio mir, ali i nametnuo Bosni manjkav i disfunkcionalan politički sistem upravljanja, koji i dalje oblikuje sudbinu zemlje.

Pišu: Ismet Fatih Čančar i Ismail Čidić, za Foreign Policy

Ove godine u maju, skoro 30 godina nakon prvobitnih mirovnih pregovora, bivši gradonačelnik Daytona i sadašnji kongresmen SAD-a Mike Turner organizovao je konferenciju Dayton Dialogue tokom proljetnog zasjedanja Parlamentarne skupštine NATO-a. Konferencija je najavljena kao diskusija usmjerena ka budućnosti - o Bosni, američkom vodstvu i odnosima između SAD-a i BiH – ali se tiho pretvorila u pozornicu za nacionalističke poruke iz Hrvatske.

Konferencija je održana u osjetljivom trenutku: Milorad Dodik, proksi Kremlja kojeg podržavaju Srbija i koji je sadašnji predsjednik Republike Srpske (jednog od dva entiteta stvorena Daytonskim sporazumom), upravo je pokrenuo najagresivniji napad do sada na sam sporazum. Dok međunarodni akteri već dugo tretiraju Dodika kao zgodnu metu za osude - stičući lake diplomatske poene bez stvarnih koristi za BiH - istovremeno uglavnom ignorišu, a ponekad i podstiču, koordiniranu i podmukliju prijetnju od tvrdolinijaških hrvatskih nacionalista iz Hrvatske i BiH. Njihova politička agenda ne samo da podriva decenije međunarodnih napora i milijarde dolara uloženih u Bosnu, nego i predstavlja ozbiljnu i rastuću prijetnju za mir u regiji.

To je bilo naročito vidljivo na obilježavanju godišnjice Daytona. Okupljanje je odjekivalo ratnim narativima Hrvatske iz 1990-ih. Među uznemirujućim retorikama izdvajaju se otvorena podrška hrvatske delegacije etničkoj segregaciji u školama u BiH, revizionistički prikazi građanskog rata, te otvoreno miješanje u unutrašnje stvari BiH, posebno u vezi s predloženim izmjenama izbornog zakona.

Ovaj događaj nije izuzetak. Već gotovo dvije decenije, hrvatsko političko rukovodstvo sistematski podriva suverenitet BiH. Daytonski sporazum je zamišljao BiH kao jedinstvenu državu s dva entiteta: Federaciju BiH, koju pretežno čine Bošnjaci i Hrvati, i RS, koja je većinski srpska. HDZ BiH - bosanskohercegovačka sestrinska stranka vladajuće stranke u Hrvatskoj i ratni politički akter - odavno služi kao glavni instrument Zagreba za politički utjecaj i miješanje u BiH.

Današnja politika Hrvatske prema BiH i dalje odražava njene neostvarene ratne ambicije - plan koji su prema tvrdnjama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju osmislili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, a koji je imao za cilj da Bosna bude podijeljena na etnički čiste teritorije između Hrvatske i Srbije putem sistematskog protjerivanja i masovnih ubistava nehrvata i nesrba. Iako je ovaj plan kasnije označen kao zajednički zločinački poduhvat, njegovo naslijeđe opstaje – i to u izmijenjenom, političkom obliku. Iako prvobitni plan nije uspio, osnivanje RS-a je bosanskim Srbima dalo ogromnu autonomiju. Umjesto jačanja bosanske države i njenog euroatlantskog puta, Dodik je tu autonomiju iskoristio za neumornu kampanju destabilizacije i secesije. Ključno je to što nivo autonomije koji je RS dobio Daytonom nikada nije postignut za Hrvate u BiH.

Danas su hrvatske ambicije prerasle u novu političku strategiju: nastavak ratnog projekta Tuđmana i Miloševića - ali političkim sredstvima. Kako reakcije Zapada na Dodikove poteze postaju sve slabije, politika popuštanja prema njemu ohrabruje hrvatske lidere u BiH da oponašaju njegove metode - s istim destruktivnim ciljevima, ali bez upotrebe sile.

Porast političkog utjecaja Hrvatske na međunarodnoj sceni dodatno je pojačao njen fokus na BiH. Ulaskom u EU i NATO, Zagreb je proširio svoj vanjskopolitički utjecaj i dodatno intenzivirao ulaganje vremena i političkog kapitala u miješanje u unutrašnje poslove BiH. U institucijama EU, Hrvatska je navodni položaj Hrvata u BiH pretvorila u stalnu temu, uključujući i na samitima Europskog vijeća.

Hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu redovno koriste tu instituciju kao platformu za promociju još dubljeg etničkog razgraničenja u BiH, a ne njegovog smanjivanja. Napredak BiH na putu ka EU sve više se uslovljava izbornim reformama koje su osmišljene tako da učvrste političke interese Hrvatske. Čak su i samiti NATO-a i EU instrumentalizirani kako bi se pojačale ove poruke, efektivno podređujući demokratsku budućnost BiH uskom etnonacionalističkom programu.

U srži hrvatske politike prema BiH - koju predvodi HDZ BiH i njegov lider Dragan Čović - nalazi se ideja o "legitimnom predstavljanju". Iako ovaj koncept nikada nije zvanično definisan niti zasnovan na političkoj ili pravnoj teoriji, on se svodi na temeljnu postavku etnonacionalističke politike: pravo HDZ-a BiH da isključivo određuje ko se smatra Hrvatom i ko ih ima pravo politički predstavljati.

Najjasniji izraz ove ideje došao je kroz nedavno predloženu izmjenu Izbornog zakona, koju je HDZ BiH uputio u Parlamentarnu skupštinu BiH. Taj prijedlog bi efektivno isključio Hrvate koji žive u mješovitim kantonima, dopuštajući samo onima iz "posebnih teritorijalnih zona" s hrvatskom većinom - pod kontrolom HDZ-a BiH - da glasaju za hrvatskog člana Predsjedništva. Riječ je o otvorenom pokušaju da se kroz etničku i geografsku isključivost inženjeringom kontrolišu izborni rezultati.

Osim što te "posebne teritorijalne zone" potiču iz ratne ideje o Herceg-Bosni - koju je Međunarodni krivični sud proglasio zajedničkim zločinačkim poduhvatom - ovaj prijedlog uspostavlja opasan presedan: teritorijalizaciju etnonacionalne isključivosti. Suštinski, on tvrdi da samo određene etničke grupe trebaju živjeti u, ili politički kontrolisati, određene dijelove teritorije zemlje. Ovo nije samo prekrajanje izbornih mapa; to je prikriveni pokušaj stvaranja "trećeg entiteta", zasebne političke jedinice s hrvatskom većinom. Takav potez ne samo da mijenja izbornu geografiju BiH, već učvršćuje etničku segregaciju, ohrabruje secesionističke snage i direktno krši presude Europskog suda za ljudska prava koje nalažu ukidanje etničke diskriminacije u BiH.

HDZ BiH i druge velike hrvatske političke stranke u Bosni dosljedno odbijaju predložiti reforme Izbornog zakona ili amandmane utemeljene na presudama Europskog suda za ljudska prava (ECHR), iako su te presude, prema samom Ustavu BiH, iznad domaćeg Ustava. I HDZ BiH i njegova sestrinska stranka u Hrvatskoj otvoreno su se usprotivili tim presudama, nazivajući ih "politički motiviranim i fabriciranim" - posebno presudu u predmetu "Kovačević protiv Bosne i Hercegovine" - jer one dovode u pitanje same temelje etnički podijeljenih izbornih jedinica i, umjesto toga, potvrđuju primat individualnog građanskog identiteta nad etničkom pripadnošću. Nije iznenađenje da je presuda u slučaju Kovačević proglasila politički i izborni sistem BiH, utemeljen na Dejtonskom sporazumu, strukturno diskriminatornim. Sud je zaključio da okvir u BiH počiva na zastarjelim principima koji politička prava vežu ne samo za etnički identitet, već i za mjesto prebivališta, te je izričito pozvao na sveobuhvatnu ustavnu reformu.

Ova presuda direktno je pogodila samu srž političke platforme HDZ-a, ugrozivši njegov identitet i dominaciju nad političkom scenom. Kao odgovor, hrvatska vlada je, u bliskoj koordinaciji s bosanskim Hrvatima, pokrenula agresivnu kampanju da se presuda poništi, uz bez presedana podršku Ureda visokog predstavnika, koji je uputio amicus curiae podnesak u korist Hrvatske. Iako je Veliko vijeće ECHR-a na kraju poništilo presudu iz proceduralnih razloga, njena suštinska zaključivanja nikada nisu osporena.

Posljedice su jasne: ova odluka će dodatno produbiti podjele između dvije vizije budućnosti Bosne i Hercegovine. S jedne strane stoje etnonacionalistički akteri, odlučni da očuvaju disfunkcionalni status quo koji blokira demokratski napredak. S druge strane su građanski reformisti, koji zagovaraju modernizaciju ustava u skladu s evropskim standardima ljudskih prava. Bez takve reforme, BiH ne može napredovati na putu ka članstvu u EU i NATO-u.

Nije uvijek bilo tako. Postojalo je vrijeme kada su ključni hrvatski lideri aktivno promovisali konstruktivne i partnerske odnose s Bosnom i Hercegovinom. Bivši predsjednici Hrvatske Stjepan Mesić i Ivo Josipović, kao i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, zastupali su ideju da bosanski Hrvati trebaju Sarajevo, a ne Zagreb, smatrati svojim političkim centrom. Njihova vizija europske budućnosti regije bila je zasnovana na međusobnom poštovanju, državnom suverenitetu i iskrenom partnerstvu. Ključno je to što su tu viziju promovisali bez političkih uslovljavanja i nacionalističkih kalkulacija, stavljajući stabilnost obje zemlje, kao i šire regije, iznad uskih partijskih interesa ukorijenjenih u etnonacionalizmu.

Danas su ti glasovi potisnuti na marginu. Političke figure koje su nekada zastupale građansku saradnju sada su uglavnom odsutne iz javnog diskursa u Hrvatskoj. Čak i unutar stranaka lijeve orijentacije - koje su nekada bile prirodni dom za takve principe - retorika se dramatično promijenila. Mnogi s hrvatske ljevice sada usvajaju sve antagonističkije stavove prema Bosni i njenim institucijama.

Upadljiv primjer ovog političkog nazadovanja jeste trenutni predsjednik Hrvatske i bivši premijer, Zoran Milanović. Prije dvadeset godina, Milanović je javno podržavao i čak vodio kampanju za Željka Komšića, progresivnog bosanskog Hrvata koji se protivio etničkoj ekskluzivnosti HDZ-a i umjesto toga zastupao građanska prava i individualne slobode. Danas, Milanović je potpuno promijenio kurs. Ne samo da vrijeđa Komšića pogrdnim izrazima, već redovno koristi zapaljivu, etnonacionalističku retoriku koja često poprima otvoreno rasističke i fašistoidne tonove, naročito kada govori o Bošnjacima. Među njegovim najzloglasnijim izjavama je ona: "Prvo sapun, pa parfem" - kojom implicira da Bošnjaci, prije nego što uopće mogu tražiti građanska prava i slobode, prvo trebaju "očistiti sebe". Milanovićeva transformacija nije samo lična izdaja ranijih principa - ona odražava širi kolaps političkog diskursa Hrvatske o Bosni, koji prijeti da poništi decenije krhkog mira i regionalne saradnje.

Ukratko, dani Josipovića, Mesića i Pusić su iza nas. I dok su Bosanci i Hercegovci zahvalni što je Dejtonski sporazum zaustavio rat, on je ujedno postavio i zabrinjavajući presedan: legalizirao je politiku agresije bez odgovornosti. To naslijeđe i dalje živi, kako u duhu, tako i u slovu Dejtonskog ustava.

Danas, u onome što predstavlja najsnažniji napad na ustavni poredak BiH od kraja rata, trenutni hrvatski lideri u Sarajevu i Zagrebu aktivno eskaliraju tenzije tako što se otvoreno svrstavaju uz Dodika i njegovu secesionističku agendu. Iskoristili su najnoviju krizu da dodatno proguraju svoj dugogodišnji nacionalistički cilj - podjelu bosanske države. S Dodikom koji ostaje na vlasti i međunarodnom zajednicom koja ne pokazuje spremnost za ozbiljne reforme, HDZ BiH i hrvatski donosioci odluka postaju sve otvoreniji u svojim naporima da podrivaju političku stabilnost BiH - i to bez ikakvih stvarnih posljedica.

Još zabrinjavajuće, ovo razotkriva dublju, zloslutniju istinu: suverenitet Bosne i Hercegovine međunarodna zajednica toleriše samo dok ona funkcioniše kao kondominij između Hrvatske i Srbije, s nezavisnošću koja je stalno dovedena u pitanje, podijeljena i talac interesa njenih susjeda. Rezultat je hronična nestabilnost - ali ne kao slučajnost, već kao rezultat svjesnog dizajna.

Ako međunarodna zajednica nastavi tretirati BiH kao sporednu temu - ili još gore, kao trajnu tampon zonu između suprotstavljenih nacionalističkih projekata - tada će zapravo odustati od svojih poslijeratnih obaveza prema miru, demokratiji i ljudskim pravima. Ono što se danas odvija u BiH nije samo kriza upravljanja, već upravljano raspadanje - spora erozija državnosti, zamaskirana proceduralnom diplomatijom i ispraznim izjavama o europskim integracijama.

Sve agresivniji pristup Hrvatske, predstavljen kao briga za položaj bosanskih Hrvata, u suštini je strateška kampanja kojom se zagovara etnička podjela pod plaštom legitimnosti. Ta kampanja, sve više usklađena s interesima Rusije, ugrožava ne samo suverenitet BiH, već i stabilnost regiona i kredibilitet zapadnih savezništava. Umjesto da bude faktor stabilnosti, Hrvatska postaje nepouzdan partner - ona čije djelovanje potkopava budućnost BiH, ali i strateške interese Europe i SAD-a.

Bosni i Hercegovini nisu potrebne nove granice na starim kartama niti "posebne teritorijalne zone" rođene iz ratnih ambicija. Potrebna joj je potpuna i temeljita revizija diskriminatornih temelja dejtonskog sistema i odlučan zaokret ka građanskoj, inkluzivnoj demokratiji, u kojoj politička prava proizlaze iz državljanstva, a ne iz etničke pripadnosti. Ta transformacija nije samo moguća - ona je neophodna ako Evropa i Sjedinjene Američke Države žele ostati dosljedne vrijednostima koje tvrde da brane.