Ferida Duraković: Mazowiecki, pan čistih ruku

U spomen na Tadeusza Mazowieckog, poljskog političara i velikog prijatelja BiH koji je jučer preminuo u 86. godini, objavljujemo tekst posvećen njemu, a koji je sarajevska književnica Ferida Duraković napisala 2007. godine. Povod za ovaj tekst bila je tadašnja presuda Haškog tribunala da Srbija nije kriva za genocid, već samo što ga nije spriječila. 

Piše: Ferida Duraković 

Prije nekoliko dana svijet je presudio Bosni -Tribunal Ujedinjenih nacija za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji rekao je: Srbija nije kriva za zločin genocida u Bosni i Hercegovini.

Srbija je nevina!

Slobodan Milošević smije se iz groba svojim žrtvama i poručuje: Srbija je nevina!

Ili nije?

Ja ne znam. Pitajte Ujedinjene nacije: po njima, krive su bile sve tri strane, pa kad se velika krivica podijeli na tri male, onda više i nije neka krivica.

Meni je ostalo da se ponašam kao u onom bosanskom vicu u kojem Fata uvjerava svoga muža Muju da je nije zatekao in flagranti sa susjedom: „Pa, bolan Mujo, je l' ti više vjeruješ svojim očima ili svojoj ženi?!“

Dakle, ja vjerujem međunarodnoj zajednici, a ne vlastitim očima. Moram da vjerujem, međunarodnoj zajednici – oni znaju. Moje znanje, moje iskustvo, dokazi, pobijena rodbina i prijatelji širom Bosne – to ne važi.

Ovih se dana tako često sjetim jednog čestitog i velikog čovjeka – Tadeusza Mazowieckog: on je vjerovao svojim očima! 

On je od 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini vidio ono što kroz prljave ruke stavljene preko lica nisu vidjeli drugi. Mazowiecki je vidio logore i genocid, i digao svoj glas protiv ravnodušnosti i ignorancije UN, protiv nastojanja da se ne vidi ono što je bilo tako očigledno:

„Kako možemo vjerovati u Evropu sutrašnjice koju će stvoriti djeca ljudi koji su danas izdani?“, rekao je g. Mazowiecki povodom masakra u Srebrenici, povodom logora i etničkog čišćenja širom BiH "Ja ne mogu više učestvovati u pretvaranju da se štite ljudska prava."

G. Mazowiecki se povukao. Drugi su ostali i nastavili sa ravnodušjem i žmirenjem; ruke su im bile sve prljavije.

Desilo se sve kako se desilo. Ratu u Bosni i Hercegovini odvijao se pred kamerama svijeta: sve se vidjelo. Najviše njih nije vidjelo ništa.

A evo, ove 2007. godine, Tribunal UN u Hagu donosi presudu: Srbija  nije kriva za genocid.

Lady Macbeth nije kriva.

Samo su njene ruke stalno krvave i nikakva voda ih ne može oprati.

Jeste Srbija kriva nešto malo: zato što nije spriječila genocid. Ali na taj način mogle bi odgovarati sve zemlje članice UN! Ni one nisu spriječile genocid! I to u onom smislu u kojem ih je i g. Mazowjecki 'prozivao' 1995. godine. Reakcija na njegov apel, i na apele malobrojnih ali važnih dobrih ljudi iz tog vremena, stigle su kasno – 200 hiljada mrtvih i nestalih i milion protjeranih Bosanaca i Hercegovaca kasno.

Dragi pan Tadeusz Mazowiecki. Čovjek čistih ruku. Džentlmen koji se borio za unaprijed izgubljenu stvar.

Neka ga Bog čuva u zdravlju i radosti još dugo, nemirnom i uzdrmanom svijetu na moralnu korist i radost. Bosna i Hercegovina pamtit će ga kao čovjeka koji je prepoznao njenu suštinu i koji je osjetio da treba sačuvati i odbraniti njen lijepi i krhki multietnički karakter kako bi se sačuvala sama ideja Evrope – Evropa sama.

(Tekst napisan 2007, objavljen u knjizi Pokret otpora, Dobra knjiga, Sarajevo 2013)