Faruk Šehić: Genocid u Srebrenici - To je takav zločin da ulazi u sve pore društva

Kako reče Peter Maass na festivalu Bookstan: bez obzira koliko nam se čini da smo pisali dovoljno o ratu u BiH, treba stalno i iznova pisati.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Nekad se pokolebamo, jer mislimo da naše riječi padaju kao kamenje u mračan bunar, ali o bitnim stvarima treba iznova pisati, taman da se radi i o ponavljanju. To je borba od koje se ne smije odustati.

Tako se o genocidu u Srebrenici mora i treba pisati, ne samo zato što se on stalno negira, osporava, relativizuje, nego zbog nas samih, zbog samopoštovanja i ljudskog dostojanstva. Moramo to raditi zbog sebe, nastranu sudske presude, neumoljive i neuništive činjenice, iskazi svjedoka, dokumentarni filmovi, umjetnički radovi, o Srebrenici se mora pisati. Mora se voditi računa da oni koji su to učinili, i koji su sada pritajeni, učinili bi to opet kad bi im se pružila prilika. Ne samo da oni poriču broj ubijenih, negiraju genocid kao takav, nego ga koriste kao trijumfalizam; veličaju ubijanja i nestanak skoro cijele jedne zajednice u ovom istočnobosanskom gradiću.

Ne smijemo se navići da se ova tragedija upotrebljava u političke svrhe ni u svrhe samopromocije, kako to svake godine povodom 11. jula u Potočarima gledamo; ne smijemo dozvoliti da to postane bitnije od same tragedije smrti i bola gubitka najbližih. Najbitniji su oni kojih nema, mrtvi koji su sahranjeni i koji će tek biti pronađeni i sahranjeni, te njihovi preživjeli bližnji. Politički govori, suze političara i njihova samilost, to je zadnje na svijetu što je potrebno tokom obilježavanja godišnjice jedinog genocida na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Žaljenje je najdublja ljudska intima, a nije prostor za političku binu.

Najvažnije od svega su priče svjedoka zločina, preživjelih; boraca, majki, sestara, braće…

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Toliko priča ima iz Srebrenice koje neće biti nikad napisane, zato što su ljudi koji su ih mogli ispričati mrtvi ili nestali.

Do neki dan nisam znao priču o srebreničkom rokeru Samiru Mehiću Bowieju, i da nisam pročitao reportažu/priču o njemu ko zna kada bih saznao za njegovu sudbinu. Možda je moć fotografije veća od moći teksta, ali ni tekst nije za odbaciti, jer on pruža puno veći uvid u nečiju sudbinu nego fotografija bez obzira koliko bila moćna i efekta. Limitirana je svojom veličinom, dok tekst može i da se ne završi nakon zadnje rečenice, jer ga čitatelj/ica mogu nastaviti u svojoj mašti.

U dokumentarcu o Bowieju kaže njegov preživjeli prijatelj da Samir Bowie nije ni trebao biti rođen u Srebrenici, ni u Bosni, nego da je trebao biti rođen drugdje gdje bi ostvario veliku karijeru. Čak i da je preživio pad Srebrenici mogao je ostvariti barem pola od velike karijere, a pobjeda nad smrću je uspjeh veći od svakog materijalnog uspjeha.

Prvi put sam bio u Srebrenici 2006. kada sam radio reportažu o Izetu Imamoviću, stanovniku ovog grada koji je bio čuvar franjevačke kapelice, a ona se nalazila (i nalazi) u dvorištu njegove ili susjedne kuće. Zvalu su ga fra Izet Imamović. Na kraju reportaže mi je rekao kako mu stalno dolaze stranci i pitaju kako to da on kao musliman ima ključ od katoličke kapelice, a on bi im uvijek odgovarao rečenicom: „Gott is ein!“

Dolazio sam poslije dosta puta i svaki put bih napisao reportažu, kolumnu, pjesmu, nekad i kratku priču u kojoj bi se pojavljivala Srebrenica, ili strašno biće mačkotaur (neologizam koji sam posudio iz pjesme Mačka Kemala Mahmutefendića), ono biće koje je zaduženo da proganja zločince u njihovim snovima. Neke od pjesama o Srebrenici su prevedene na engleski, a knjiga u kojoj se nalaze upravo treba da bude objavljena u Njemačkoj, već je izašla na italijanskom i drugim jezicima.

Srebrenica se upisala u mene i moju književnost, drukčije nije ni moglo biti, jer niko nije odvojen ni od najmanje tragedije u ovoj zemlji, a kamo li od one najveće. Pri tome ničiji ego nije bitan, jer ovdje ne bi trebalo biti mjesta za njega, samo za značaj sjećanja, za vrijednost memorije koja će nam potvrđivati da smo ljudska bića, iznova i iznova. Mukotrpan je to posao, promišljati zločin ovakvih razmjera. To je takav zločin da ulazi u sve pore društva čak i onda kada mislimo da smo ga privremeno zaboravili, pošto smo pritisnuti životnom obavezama.

Zlo je to tolikih razmjera da nekad ostanemo bez riječi. Jezik iznevjeri sadržinu masovne grobnice, nije u stanju da je obuhvati. Kao što je napisala Taina Tervonen u knjizi Grobničarke: "Ništa me nije pripremilo na prizor masovne grobnice." A napisala je ovo kada je posmatrala iskopavanje najveće masovne grobnice, Tomašice. Dalje slijedi: "Očekivala sam užas, neizrecivō, nezamislivō. Ideju masovne grobnice.

Masovna grobnica nije ideja. Masovna grobnica je posao. Nema mjesta za ideje pred tom zjapećom rupom odakle treba povaditi tijela prije dolaska zime."

Nekad davno zapisao sam sljedeće rečenice:

"Treba pisati o Srebrenici, jer nijedna pjesma, nijedna priča, nijedan roman, nijedna drama (koji vrhunski pleonazam) o Srebrenici ne može nikad doći do svoga kraja. Ne možeš staviti tačku na pjesmu o Srebrenici, zato što tolika bol nema svoj fizički ni metafizički završetak. Ona je beskrajna, kao ono što sam osjetio samo nekoliko puta u životu: u Buchenwaldu, Sachsenhausenu, Erfurtu, Jasenovcu, Omarskoj, gradskom groblju u Vukovaru i drugim mjestima sveopšte tuge.

Priroda je nedodirljiva i neosjetljiva za ljudske probleme. Ona je kao radio uređaj koji prima signale, ali sama ih ne može nigdje odaslati izvan sebe. Pisanje je taj radio uređaj koji sve može slati kosmičkim valovima prema budućnosti. To je posao pisca, da piše za budućnost, koliko i za sadašnjost, iako mjesto radnje njegovih knjiga može stalno biti u prošlosti.

Treba pisati o Srebrenici taman to pisanje nikog ne spasilo izuzev tebe samog. Vjerovati u pisanje je već dovoljna religija koja te može iskupiti, za trenutak, sekundu kosmičkog vremena."

Ovo što sam napisao prije osam godina još stoji. Vrijeme će ovu tragediju načiniti onakvom kakvu je sada mi ne možemo vidjeti, jer još živimo njene nesagledive posljedice. Neki budući ljudi, bolji od nas, vidjeće Srebrenicu kao slom čovjeka, civilizacije, kao smrt humanosti, plemenitosti, kao smrt ideje da se može biti bolji. Srebrenica je bila početak, a nastavak gledamo u Gazi svaki dan.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba