Faruk Šehić: Novogodišnja poslanica

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ništa nije izvjesnije od optimizma u građana ove zemlje, koji je neuništiv i nekad traje cijeli život, na čijem koncu dođe ono što piše na jednom stećku: „Se leže Dragaj,/ Na kraju – /Ništ…

Logično je da na kraju dolazi ništ, ali nama je taj ništ prisutan i tokom života. To što kod nas istorijska naivnost i ničim izazvan optimizam rastu kao gljive poslije kiše drugi je par opanaka. Možda je i dobro što su ljudi ovdje neizlječivi optimisti i sljedbenici nade u presvijetlu budućnost, ali mi u mislima uskrsava metafora hepo kocke, jednom je naložiš i to je to. Jednom kad izgoriš svoj život, potrošiš ga, to je to. A mi smo ga već dobrano potrošili prvo sa ovim što su imali transparent „20 najtežih godina s nama“. Zaista, to jesu bile najteže godine upravo zahvaljujući i toj stranci koja je vladala svim porama ove zemlje i društva.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Ona je kao neki organizam od sebe odbacivala djelove iz kojih su nastajale nove stranke i strančice. Između majke-stranke, matice-stranke i ovih koje je ona porodila ideološki nema nikakve razlike. Ne bi predsjednik jedne od njih govorio kako mu smeta „suknja“ na statui kralja Tvrtka I Kotromanića, jer mu je, biva, kralj time prikazan kao „peder“, transvestit, Drag Queen. Nije dovoljno muško, jer je matica-stranka godinama i decenijama radila na mizoginiji, betonirala patrijarhat, mržnju prema svemu što je drugo i odudarajuće od njihovih nakaznih standarda. Plus je ta stranka vaspostavila mržnju spram ateista i bilo čega što odudara od njihovih religijskih standarda. Kao što reče nova nada bh. politike Milorad Dodik da dok je on na vlasti neće se u RS-u nikad uvesti „LPGD“ zakoni. Rekao je baš tako, jer on (kojem je fond riječi sveden na nekoliko stotina u vrh glave) je samo homofobni sljedbenik ideje Ruskog/Srpskog svijeta. U tom svijetu Kadirov proganja i muči gej ljude. Isto bi radili i ovi ovdje samo da im se pruži šansa.

U tome su i Dodik i predsjednik beznačajne stranke, koja je oživjela na valu nove bošnjačke desnice, sasvim isti. Kao što su i jednaki sa svim onima iz drugih stranaka koje su se, biva, odvojile od matice-stranke.

Nezaboravno je kada je premijer USK primio pripadnike ekstremne njemačke političke partije (neonacističke), kojoj je srž djelovanja upravo islamofobija. A primio ih je jer su došli da vide kakva je situacija s ljudima u pokretu na granici sa Hrvatskom (premlaćuje li ih hrvatska granična policija u dovoljnoj mjeri?). Taj čovjek koji ih je primio nije svjestan da bi ga ti isti AfD neonacisti strpali u zatvor, logor, da bi ga mučili i ubili kao psa, jer je musliman kao i migranti koji prolaze kroz kanton gdje je on premijer. I on ima svoju stranku, i ona je dio koalicije stranaka koju zovemo Osmorka. Osvežavajući vjetar u politici, nema šta.

Taj premijer i njemu slični (da ga sad pitaš vidio bi da nema većeg muslimana vjernika od njega) samo podsjećaju kako izgledaju i ponašaju se kapoi u koncentracionim logorima. Sličnih Bošnjaka muslimana a kapoa sam se nagledao na sarajevskim ulicama i pijacama u solidnim količinama.

Mržnja spram ljudi u pokretu je isto jedna tačka na kojoj se ujedinjavaju nove bošnjačke desnice sa srpskom & hrvatskom desnicom u BiH. Teško je sad reći da „stožerna“ ljevica pokazuje nekakve znakove kosmopolitizma, jednakosti i bratstva među ljudima, jer i oni znaju igrati na populističku kartu prosječnog građanina ove zemlje – to je kada si jadan do bola pa je mržnja spram nemoćnijih od tebe jedini identitet koji imaš.

Vidimo da nova koalicija ima dosta dodirnih tačaka sa srpskim i hrvatskim ultradesničarima: od homofobije do islamofobije, ali nije im to glavna stvar koja ih zbližava. Podjela resora, politička sujeta, ego, želja za brzim bogaćenjem su, uglavnom, „stožerne“ ideološke poluge većine stranaka (ovdje izuzimam HDZ BiH i SNSD – njihov glavni zadatak je uništenje ove države i zemlje), pa zašto bi sada „dašci novih političkih vjetrova“ bili išta drukčiji. Razumijem ja da je želja za pripadanjem, želja da te neko prihvati jaka u ljudskom biću, ali ne moraš se sad skroz prodati da bi bio ministar ili predsjednik neke od milion skupština ove države. A upravo se to i desilo. Ljudi su žrtvovali svoja uvjerenja da bi se, eto, biva, stvorio nekakav mir u kući. Kad čujem riječ „relaksacija“ momentalno mi se povraća. Jer nema lažnije i izraubovanije riječi u političkom žargonu od ove. Ko god je izrekne slaže iste nanosekunde.

Zarad lažne relaksacije ljudi su se prodali, da budu prihvaćeni, da postanu ministri i poslanici. Razumijem ja ljude itekako. Pa ko bi se patio cijeli život, bio bijedan i nikakav ako za jedan mandat možeš završit' pos'o. Plus postaješ važan i ideš šorom oka bistra (važniji si od ministra – kako glasi nastavak kretenske doskočice).

Postoje i ljudi koji vjeruju u ljekovitu moć kristala, poludragog i dragog kamenja, pa zašto ne bi postojali i beskrajni optimisti kao što su to građani ove zemlje. Neka optimizma, dobar je u graničnim životnim situacijama. Zlu ne trebalo. Neka želje za opstankom, jer opstanak je jedina životna filozofija ovde. U Bosni se nikad stvarno i ne živi, nego je život sazdan od borbe da se preživi. Možda odatle dolazi famozni optimizam, vječno nadanje u bolji život?

Sada kada smo konačno relaksirani možemo svijetla obraza i lagana koraka krenuti u blještavu budućnost. Svi naši životni problemi će biti kao rukom odnešeni. Oni koju su prodali zemlju i državu za ministarsku poziciju njima je svakako svejedno, neće se ni počešati na kritiku. Moje je da to zapišem, jer što nije zapisano to se nije ni desilo.

Kao dvije vode u pjesmi dva su se optimizma spojila i ona će nas, već od ponedjeljka, već u Novoj godini odvesti do željene životne sreće. Prvi optimizam je onaj prirodni, koji bh. preživitelji nose u sebi vjekovima, drugi je politički „optimizam“ novih (stavio bih ovdje trostruke navodnike ali nisu još izmišljeni) političkih lica kao što su Dodik, Čović, Krišto, Nikšić…

Jer, ipak, najvažnija je činjenica da neće imati ko da uzore naše njive i ledine jer su svi otišli u bh. obećanu zemlju Njemačku. „Nije bitno čije su to njive i ledine“ – to je ta klasična istorijska naivnost, ili je stvar političkog dogovora. Izgleda da „relaksacija“ odnosa nema cijenu, i da bi mnogi bili spremni prodati i zemlju kojom hodamo. Odmah se sjetim 503 poginula vojnika svoje brigade i pitam se jesu li oni poginuli da bi neki političar prodao zemlju u kojoj su sahranjeni? Teška su to pitanja ali hajmo malo relaksirati odnose i slične političke ublehe.

Samo što nismo zakoračili u Novu godinu. Novi dan, nova nafaka – to je naša deviza. Svijetla budućnost je tu, samo je mi ne vidimo. Ona je tu u rastu cijena hrane, troškova života, u astronomskim poskupljenjima i apsolutnoj socijalnoj neosjetljivosti vlasti od kantona do zvijezda. Sretna nam Nova, teška godina!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba