Faris Čengić: O komentarima na Sarajlićeve tekstove

[Nakon teksta Eldara Sarajlića o 'kakanjskom predavanju' Besima Spahića, na portalu Radiosarajevo.ba razvila se polemika o temi predavanja i prvog Sarajlićevog teksta (identiteti, nacionalizam...) koju prate i usputni osvrti na komentare publike... Linkovi na druge tekstove na kraju ovog teksta.]

Piše: Faris Čengić

Ne ulazeći u teorije liberalizma ili nacionalizma (banalnog ili bilo kog drugog), želim se osvrnuti na percepciju Sarajlićevih tekstova i njihovog pisca. Vjerujem da se analizom reakcija može mnogo toga saznati vezano za osnovne političke tendencije u BiH.

Kako je Sarajlić rekao, iznenadio se količinom prolivene žuči ističući da bi ga komentatori najradije linčovali. Da probamo analizirati žuč. Pa da vidimo nijanse žute. Znam da to nije popularna metoda ovdje (jer zaboga, žuč je žuč), no hajde da probamo. Možda u tim nijansama leži odgovor na pitanje da li zaista postoji opasnost po Sarajlićevu sigurnost ili je čovjek pogrešno protumačio poruke virtualnih prijatelja i neprijatelja.

Jednostavnim jezikom o bitnim pitanjima

Nijansa broj 1: Ne razumijemo riječi koje ovaj čovjek koristi. To je sigurno zato što se želi promovirati i istaknuti a u stvari, radi se o marginalnom liku. To je neprihvatljivo zato što se o ovakvim, nabitnijim pitanjima mora govoriti jednostavnim i prepoznatljivim jezikom.

Dakle, kada se govori o političkom identitetu (jedno od najbitnijih pitanja), korišteni jezik mora biti jednostavan i poznat (i po mogućnosti pjevljiv zbog lakog pamćenja). Zvuči poznato? Hereza i počinje izmjenom jezika i to je Sarajlićev grijeh – babilonska mješavina jezika je domen nečastivog.

Drugi dio problema nerazumljivosti se odnosi na nespremnost da se čitaju (prave) knjige. Sarajlić je po tom pitanju u pravu – nije on kriv zato što drugi nisu uradili domaću zadaću. No, navedeni Billig i Vlaisavljević nisu dovoljni. Da bi bilo ko bio u stanju shvatiti priču o banalnom nacionalizmu prvo mora iščitati Gellnera, Andersona i Hobsbawma. Pa onda Smitha, Kymlicku i Taylora. Pa onda... Drugo je pitanje da li pisati stručni tekst mimo specijaliziranih časopisa.

Tu dolazimo do trećeg dijela problema. Odnosi se na zanimljivu crtu mentaliteta ovdašnjih ljudi. Zašto bi uopće bilo nužno da svi koji pročitaju Sarajlićev tekst shvate o čemu se tu radi? Postoje ljudi koji su educirani po pitanjima nacionalizma i liberalizma te time određeni da shvate tekst i oni koji to nisu. Čovjek zainteresiran za naslov, koji poslije čitanja teksta shvati da ga nije razumio treba zaključiti da nije kompetentan ni da ga komentira te da onda pokuša naučiti nešto iz iznesenih tvrdnji. Zamislite situaciju u kojoj doktorant matematike sa američkog MIT-a napiše tekst za Radio Sarajevo u kojem dokazuje neku kompleksnu teoremu. Da li bi neko pljuvao po matematičaru zato što ga ne razumije? Za razliku od matematike, ovdje se u političku teoriju i filozofiju svi razumiju. Takve odluke i razmišljanja se moraju prepustiti stručnjacima.

Uvođenje nepostojećeg diskursa?

Nijansa broj 2: Optužba za uvođenje „nepostojećeg“ diskursa. Ako je nepostojeći onda je izmišljen i nerealan, dakle svjesno se radi na spinovanju i manupulaciji.

Ovakav stav prema principijelno liberalnom stavu je bio očekivan. Liberalna principijelnost, za razliku od „liberalnog opredjeljenja“, uopće nije popularna u BiH. Šta želim reći? Danas ljudi sebe vole nazivati liberalima, no veoma mali broj njih uopće zna šta to znači (pogledajte komentar jednog od Sarajlićevih pljuvača koji tvrdi da sloboda govora nema veze sa liberalizmom); da ne govorim o tome da se liberalni principi primijene na bh. situaciju i dovedu do krajnjih konsekvenci, što bi bila očekivana težnja liberala-vjernika. Liberalna principijelnost znači upravo to, pa makar takvo razmišljanje dovelo do potpuno drukčijeg zaključka od onog kojeg smo do tog momenta smatrali svetim.

U našem slučaju se desilo da je Sarajlić krenuo od liberalnih principa te iz njih izvukao određene zaključke vezane za Spahića i situaciju u BiH. S obzirom da većina komentatora tekstova ne pridaju značaj spomenutim principima, naravno da će i rezultat Sarajlićevih promišljanja biti prepoznat kao čudan, irelevantan i nametnut. A nametnut je naravno iz Srbije, odakle će drugo, te tako ispada da Sarajlić promovira srpske tj. antibosanske ideje.

Fin jedan i obrazovan čovjek

Nijansa broj 3: Sarajlić je Spahića proglasio nacionalistom. A zna se da je Spahić jedan fin i obrazovan čovjek (čitaj Bosanac) koji svima želi dobro. Takvog čovjeka može prokazati nacionalistom samo jedan pokvarenjak i narodni neprijatelj. A sad se Sarajlić žali zato što je tako tituliran.

E, ovo je stara priča koja se ponavlja već ko zna koji put na našem govornom području: dojučerašnji ugledni intelektualac se drzne nekom main-streamašu reći da je nacionalista, bolesnik ili (samo) idiot a onda se probudi svekolika javnost da brani ranjenog sina. Reakcija javnosti se opravdava upravo time što je intelektualac podlo i sa zadnjim namjerama napao sina.

Šta zaključiti iz svega ovoga vezano za Sarajlićevu sigurnost?

Ako vas mnogo ljudi javno proglasi neprijateljem najgore vrste, onim koji želi (svjesno ili nesvjesno) razoriti državu i njene ljude prodati onda je sigurno da vam je ugrožena sigurnost. Samo je pitanje vremena pojava (još) jednog Mevlida Jašarevića koji će uzeti pravdu u svoje ruke. Uopće ne sumnjam da su silna Jašarevićeva „braća“ koja se danas ograđuju od njegovog postupka, na inim sijelima/forumima sijala mržnju prema Americi i njenoj dijaboličkoj naravi i postupcima.

Irelevatnost utemeljene analize

Kako ovakve konsekvence uskladiti sa slobodom govora te smije li se iko nazvati fašistom i na koji način?

Naravno da smije, ali bi kao kriterij trebalo postaviti utemeljenost načina na koji se obrazlaže nečiji fašizam ili nacionalizam. Međutim taj način će sigurno biti problematiziran (zavisno od polazne tačke, autoriteta i ciljeva) te će pored toga uvijek postojati mnoštvo forumaša koje utemeljena analiza uopće ne zanima (no i njih treba shvatiti-većina komentatora Sarajlićevih tekstova zaista misli to što govori). Već vidim da od toga nema ništa.

Možda za ublažavanje ovog problema možemo iskoristiti odličan komentar Radenka Udovičića na Sarajlićev tekst: Citirajući Sarajlićev zaključak („Ipak, iz čitave ove prepiske sam nešto i naučio. Recimo, sada mi je mnogo jasnije da je manjak liberalizma mnogo veći problem Bosne i Hercegovine od viška nacionalizma.”), Udovičić kaže: ”Kada sam umoran i zgrožen netolerantnim i isključivim komentarima, kojih je bilo i naspram prvog Eldarovog teksta, onda se u potpunosti slažem sa ovim iznesenim zaključkom. Kada se sjetim krvi, onda mi je ovaj stav suviše elitistički.”

Iz registra rata (krvi), nacionalizam je strašan, iz registra mira, manjak liberalizma je strašan. Najbitnije je zaključiti da je rat prestao i da je potrebno razmišljati i djelovati liberalno zato što to stoji u osnovi našeg političkog sistema te da bilo kakva aktivnost koja ne poštuje vrijednosti i postavke sistema (kakav god da je) neminovno vodi u belaj. Ratno ponašanje u miru i vansistemsko rovarenje izaziva kontra-reakcije te će se onda rat i desiti.