Enver Kazaz: Predsjedniče, uhapsili ste pogrešnog generala

Piše: Enver Kazaz

U Beču je prema potjernici Republike Srbije uhapšen Jovan Divjak, penzionirani general Armije BiH, jedan od ključnih simbola ratova u kojima se na krvav način raspala Jugoslavija. Ta informacija ne bi trebala nikoga uznemiriti, jer ona je zakonomjeran rezultat politike postmiloševićevske, preciznije rečeno Tadićeve Srbije. Tadić se unazad nekoliko godina neprestano na regionalnoj javnoj sceni busao u prsa da je pokrenuo politiku pomirenja u regiji i politiku suočavanja sa krvavom miloševićevskom prošlošću. Busao se u prsa da gradi novu, proevropsku Srbiju, nakon njenog mraka pod Miloševićevim režimom. I gotovo da je uspio regiju uvjeriti da je on nakon Đinđića postao simbol novog, postmiloševićevskog doba Srbije.

Srebrenica, pa onda Dodik

Gotovo kažem, jer između njegovih javnih istupa i stvarnih političkih poteza neprestano se otkrivao nepremostiv jaz. A on, taj jaz, se ponajviše očitovao u spoju nespojivog u njegovoj real politici. Na jednoj strani, Tadić u regiju i Evropu iznosi ušminkano lice real političara demokratske provenijencije, a na drugoj  država koju vodi hapsi nevine ljude po svijetu, nastojeći da na taj način relativizira zločine za koje je odgovoran Miloševićev režim u Srbiji, Karadžićev u Bosni i Hercegovini, te režim koji su na prostoru Hrvatske stvorili tzv. Krajiški Srbi. Tadić uporno nastoji pridobiti podršku jednog broja dobronamjernih intelektualaca i intelektualki iz regije, podgrijavajući nadu da će otvoriti šansu za regionalnu politiku postratne katarze i da zemlja koju vodi neće ostati u talačkom odnosu prema miloševićevskom ideološkom projektu, a potom se otvoreno udvara srbijanskoj desnici i velikosrpskim ideolozima.

Tadić dolazi u Srebrenicu, poklanja se žrtvama genocida, a onda uživa u društvu svog ličnog prijatelja, Milorada Dodika, najvećeg živog negatora srebreničkog genocida, uz, naravno, Emila Vlajkija, potpredsjednika Republike Srpske, novopečenog Hrvata sa enormnim velikosrpskim ideološkim ubjeđenjem.

Vladimir Vukčević

U srži nemoćna da raskine sa krvavim nasljeđem Miloševićevog režima, Tadićeva politika Srbiju pretvara u regionalnog bahatog policajca koji, da bi opravdao i moralno legitimirao svoje zločince, mora demonizirati njihove žrtve hapseći ih po svijetu. Pitanje je stoga je li Tadić definitivno propustio šansu da svoju zemlju odlučno okrene ka denacifikaciji u vladajućem ideološkom i političkom polju.

Renacifikacija srbijanskog društva

Hapšenje Jovana Divjaka, kao i raniji slučajevi Ejupa Ganića, Ilije Jurišića i Tihomira Purde, i način na koji ih u svojim izjavama tumači srbijanski tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević nedvosmisleno ukazuju da mu je cilj preko njih revitalizirati krvavo nasljeđe devedesetih godina prošlog stoljeća i izvršiti snažnu renacifikaciju srbijanskog društvenog prostora. To potvrđuje i činjenica da, određujući nacionalnu, a ne ideološku pripadnost osoba osumnjičenih za ratne zločine, Vukčević implicitno ratnim zločinima upisuje nacionalnu, a ne ideološku, političku, moralnu, pravnu i svaku drugu odgovornost pojedinaca ali i institucija režima koji su ih počinili. A tu se potpuno demaskira vladajuća ideologija u Srbiji, jer je pravni sistem zemlje preko njenog tužitelja za ratne zločine uveden u područje ideoloških parola, a ne međunarodne pravne legislative. Zato Vukčević implicitno poručuje da mu nije cilj progoniti ratne zločince, nego samo one za koje on iznosi sumnju da su počinili ratni zločin nad Srbima. Tu se otvara nova dilema - jesu li srbijansko društvo i organi te države taoci Vukčevićeve ideološke farse.

Srbija ni po kojem međunarodnom pravnom osnovu ne može dobiti Divjaka, kao što nije mogla ni Ganića, ni Purdu, a morala je pustiti Jurišića. Izvjesno je, dakle, da će u skladu sa međunarodnim pravnim normama Divjak biti oslobođen, baš kako je to bio slučaj sa Ganićem. A onda će se postaviti pitanje: kome i čemu služi čitava farsa sa Vukčevićevim potjernicama. To će pitanje udariti u lice politiku Borisa Tadića upravo u onoj mjeri u kojoj je ona sržno i kapilarno prožeta nemogućnošću da se suoči sa krvavom prošlošću. Mentalno zarobljena njom, ona i ne može na ozbiljan način otvoriti procese denacifikcaije, suočenja sa prošlošću i demilitarizacije političkog diskursa kao presudna pitanja srbijanske i regionalne budućnosti.

Ne pucaj!

Jovan Divjak postao je tokom rata u BiH, a pogotovu poslije njega regionalni i međunarodni simbol borbe za mir, zbog čega je u nizu drugih priznanja dobio i francuski orden Legije časti. To je general Armije BiH koji je otvoreno osuđivao svaki ratni zločin, a hrabro osudio događaje u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici iz maja 1992. Onaj general što je tada pred televizijskim kamerama oštro izgovarao naredbu: NE PUCAJ, dok je kao ovlašteni pregovarač ispred jedinica Teritorijalne odbrane BiH na Skenderiji dogovarao razmjenu Alije Izetbegovića i generala JNA Milutina Kukanjca sa zvaničnim licima UNPROFOR-a. Bilo je to finale kojim se moralo riješiti zarobljavanje Alije Izetbegovića od strane jedinica JNA na sarajevskom aerodromu.

Divjakovo – NE PUCAJ – obišlo je preko televizijskih ekrana svijet i ostaće upisano u povijest kao simbol etički odgovorne reakcije oficira koji drži do svoje časti. Dok je prošle godine trajala afera Ganić, Divjak je javno upozoravao da je neophodno procesuirati u Bosni i Hercegovini odgovorne za pogibiju vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici.

Nije to general Mladić da se skriva, a baš bi njega Vukčević morao progoniti i već odavno po službenoj dužnosti isporučiti u Hag da mu se sudi za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine počinjene u BiH i Hrvatskoj. Apsolutno nevin, Divjak se ljudski dostojanstveno izložio riziku da bude uhapšen na osnovu besmislene srbijanske optužnice.

Svojim procesom, na kraju kad bude pušten iz pritvora, on će demaskirati sav besmisao načina na koji se Tadićeva Srbija odnosi prema optuženima za ratni zločin. Ali, on danas demaskira i priglupu politiku institucija BiH, koje su morale procesuirati sve odgovorne za slučaj Dobrovoljačka i svaki ratni zločin počinjen na teritoriju BiH. Divjak je i njihova žrtva. Tu činjenicu ne treba smetnuti s uma nipošto i nikad.

Politička elita iz Sarajeva se sa njom mora suočiti na odgovoran način, a ne skrivati se iza emocionalističkih ispraznih patriotskih parola. Kao što ta elita ne smije svojim postupcima legitimirati bilo čiji politiku renacifikacije u regiji. Samo na toj osnovi ona može izgraditi razliku između svojih i npr. Dodikovih političkih poteza kojima negira genocid u Srebrenici. Skrivanje bilo kojih ratnih zločina, pa i onih u Dobrovoljačkoj, ako ih nekad bude tako okvalificirao neki nadležni sud,  ne vodi ničemu drugom do uzdizanju ratnog zločinca u etničkog heroja.

Nadležni organi u Srbiji i predsjednik Tadić zasigurno znaju da su uhapsili pogrešnog generala. Divjaka namjesto Mladića. Tadićeva politika ništa drugo i ne zaslužuje do li da na taj način uđe u opću povijest beščašća.