Emir Suljagić za "Daily Sabah": Prvo su nas ubili, a sada nas žele izbrisati

Trideset jednu godinu nakon genocida u Srebrenici, preživjeli koji čuvaju sjećanje na njega suočavaju se s kontroverznim policijskim istragama i zastrašivanjem na samoj teritoriji na kojoj je počinjen masakr.

Piše: Emir Suljagić, za Daily Sabah

U julu 1995. godine preživio sam genocid u Srebrenici. Imao sam 20 godina. Više od 8.000 bosanskih muslimana – muškaraca i dječaka – je ubijeno. Trideset jednu godinu kasnije, rukovodim institucijom zaduženom za očuvanje sjećanja i dokaza o onome što se dogodilo. Među mojim kolegama su preživjeli, rodbina ubijenih, kao i ljudi koji su se vratili u zajednice iz kojih su nasilno protjerani.

Neke od njih policija Republike Srpske sada poziva na ispitivanje, i to samo zato što rade u Memorijalnom centru Srebrenica. Da biste razumjeli šta to znači, morate shvatiti gdje mi radimo.

Memorijalni centar Srebrenica je institucija Bosne i Hercegovine, osnovana državnim zakonom. Nalazi se u Potočarima, mjestu gdje su hiljade ljudi u julu 1995. godine potražile utočište kod mirovnih snaga Ujedinjenih nacija. Upravo odatle su snage bosanskih Srba odvojile muškarce i dječake od njihovih porodica, a zatim ih ubile.

Međutim, Potočari su također dio Republike Srpske, jednog od dva entiteta Bosne i Hercegovine. Vojska i policija tog entiteta iz vremena rata počinile su genocid, a njegovo današnje političko rukovodstvo to u više navrata negira. Mi čuvamo dokaze o genocidu na teritoriji kojom upravljaju vlasti čije vodeće političke ličnosti odbacuju sudske presude kojima je utvrđeno da je počinjen genocid.

Naša institucija uživa zaštitu policijske agencije na državnom nivou. Ipak, naši zaposlenici žive u okolnim zajednicama u kojima je za policijske poslove nadležna Republika Srpska. Mnogi od njih su Bošnjaci koji su preživjeli rat ili su se vratili nakon što su bili protjerani. Iako su građani koji rade za državnu instituciju, mogu se naći u situaciji da ih tretiraju kao pripadnike neprijateljskog civilnog stanovništva.

To je stvarnost koja stoji iza trenutnih policijskih istraga.

U julu je Policijska uprava Zvornik pozvala na ispitivanje najmanje 26 sadašnjih i bivših zaposlenika, kao i saradnika Memorijalnog centra. Okružno javno tužilaštvo u Bijeljini potvrdilo je da je naložilo istražne radnje. U septembru su tužioci zatražili finansijsku i administrativnu dokumentaciju koja se odnosi na rad centra tokom 2022. godine, u okviru predistražnih radnji vezanih za moguće utaje poreza i doprinosa.

Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske navodi da njihovi službenici postupaju pod nadzorom tužilaštva. Također su demantovali moje upozorenje da se protiv memorijalnog centra priprema operacija u kojoj bi učestvovale specijalne policijske jedinice. U međuvremenu smo od tužilaštva dobili potvrdu koja ide u prilog našim ranijim zabrinutostima.

Mi smo javna institucija. Naše finansije su podložne zakonskoj provjeri. Nemam ništa protiv legitimnih istraga koje provode nadležni organi u okviru svojih ovlaštenja. Ne može postojati nikakav poseban izuzetak od odgovornosti samo zato što se neka institucija bavi pitanjem genocida. Međutim, odgovornost ne može značiti ni to da trebamo zanemariti okolnosti u kojima se te istrage odvijaju. Kada policija poziva preživjele žrtve genocida na ispitivanje o instituciji koja čuva dokaze o tom zločinu, historija uključenih institucija postaje važna.

Znam šta znači biti na ispitivanju pred policijom Republike Srpske. Godine 2024. pozvan sam na ispitivanje nakon optužbe da sam ugrozio sigurnost jednog policajca bosanskih Srba. Zapravo, taj policajac je uznemiravao moje zaposlenike i protiv mene i memorijalnog centra provodio nezvaničnu istragu. Godinu dana ranije, uz pomoć državnih organa za provođenje zakona, spriječili smo policiju bosanskih Srba da izvrši pretres naših prostorija pod izgovorom da se u memorijalnom centru nalazi ilegalno oružje. U stvarnosti, radilo se o eksponatima koje su nam legalno ustupile Oružane snage Bosne i Hercegovine. Prošle godine, entitetsko Ministarstvo unutrašnjih poslova onemogućilo je našem timu snimanje unutar objekta u Pilici, koji je tokom genocida korišten za masovna pogubljenja. Otišli smo tamo da dokumentujemo zločin. Policija nas je zaustavila.

U julu ove godine objavili smo godišnji izvještaj o negiranju genocida, u kojem je zabilježeno 149 slučajeva negiranja i relativizacije, u poređenju sa 99 slučajeva u prethodnom periodu praćenja. Doslovno dan kasnije, policija bosanskih Srba počela je s ispitivanjem naših zaposlenika.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da je u Srebrenici počinjen genocid. Međunarodni sud pravde potvrdio je taj zaključak 2007. godine. Visoki politički i vojni lideri bosanskih Srba osuđeni su zbog svojih uloga u tim zločinima. Ipak, Milorad Dodik i druge visoke političke ličnosti u Republici Srpskoj u više navrata su odbacili te nalaze. Poricanje genocida dolazilo je čak i s najviših funkcija u tom entitetu.

Godinama imam utisak da bi pojedini politički lideri više voljeli da Srebrenica ostane samo groblje. Mjesto na koje ljudi dolaze jednom godišnje, polažu cvijeće, izražavaju tugu i odlaze. Mjesto gdje se žale mrtvi, ali gdje se više ne preispituje politička i institucionalna odgovornost za njihovu smrt.

Mi ne radimo tako. Mi prikupljamo svjedočanstva, čuvamo dokumente, istražujemo lokacije masovnih pogubljenja, educiramo mlade i suprotstavljamo se mehanizmu negiranja. Povezujemo pojedinačna iskustva s odlukama, institucijama i strukturama koje su omogućile genocid. Naš rad ne završava ukopom mrtvih. On počinje obavezom da se utvrdi i sačuva istina o tome kako su ubijeni.

To memorijalni centar čini nečim više od mjesta sjećanja. Čini ga institucijom koja insistira na odgovornosti. A odgovornost je neugodna za one koji bi radije govorili o Srebrenici, a da pritom ne spominju ko je počinio zločine.

Ne tražim od nikoga da našu verziju događaja prihvati "zdravo za gotovo". Dokazi su dostupni. Presude su javne. Grobovi postoje. Preživjeli su još uvijek tu. Ono što tražim jeste da se ljudima kojima je povjereno čuvanje ovih dokaza omogući da svoj posao obavljaju bez zastrašivanja.

Međunarodna zajednica pomogla je u osnivanju memorijalnog centra. Podržavala je naš rad i zajedno s nama odavala počast žrtvama. Ta posvećenost ne može biti ograničena samo na godišnjice. Zaštita institucije koja čuva dokaze o genocidu ujedno je i test – test koji pokazuje imaju li lekcije, na koje se tako često poziva u govorima, ikakvo značenje u praksi.

Ja sam preživio Srebrenicu. Znam razliku između života pod prijetnjom i situacije u kojoj se od vas očekuje da se pravite kao da ta prijetnja ne postoji.

Ljudi ukopani u Potočarima više ne mogu govoriti. Mi koji smo preživjeli proveli smo tri decenije osiguravajući da njihove priče ne budu zaboravljene. Nismo preživjeli zato da bi drugi odlučivali kojih dijelova naše historije se smijemo sjećati i koju priču smijemo ispričati. Bili smo tamo kada su pobili sve koje smo poznavali. Nećemo dopustiti da nas izbrišu.