Emina Žuna: Let's Do It - očistimo medijska smetljišta

Piše: Emina Žuna

Jučer, 9. septembra, održana je akcija čišćenja pod nazivom “Let’s Do It – očistimo zemlju za 1 dan”, što je najveća akcija u (h)istoriji BiH posvećena čišćenju ilegalnih deponija smeća u jednom danu. Pridružila sam se akciji i prikupljanje i bacanje otpadaka me na kraju ispunilo umornim zadovoljstvom i osjećajem da sam uradila nešto korisno. U tom poslu mi je čak uspjelo da zaboravim na pročitanu vijest koja mi je zagadila to jutro, a ticala se optužbe koju je Abdulah Sidran uputio Zdenku Lešiću, jer smatra da ga je ovaj nepravedno izbacio iz konkurencije za književnu nagradu Meša Selimović i općenito čitave polemike koja se vodila u vezi dodjeljivanja te nagrade ove godine.

Da rezimiram, Sidranu je zasmetalo što ga je Lešić kao predsjednik žirija ‘izbacio’ iz najuže konkurencije od pet romana koji su bili u igri za nagradu, ili, drugim riječima što u tu konkurenciju nije ni uvršten, pri čemu akademik vjeruje da spomenuto nema toliko veze sa kvalitetom njegovog romana, koliko sa netrpeljivošću koja postoji između njega i Lešića na ličnom nivou. Zato je, kako mediji prenose, odlučio da ga tuži Etičkom komitetu pri Akademiji nauka i umjetnosti i da o njegovom ‘amoralnom’ ponašanju presudi Sud časti… Drugim riječima, otkud Lešiću moralno pravo da ne uvrsti njegov roman, jer se valjda u procjenjivanju književnog djela mora rukovoditi prvenstveno čašću i moralnim kodeksom, pri čemu ostaje nejasno zbog čega bi onda ‘isključivanje’ nekog drugog romana iz konkurencije, a uvrštavanje Sidranovog, bilo moralnije. Dalje, Sidran upućuje optužbe i na adresu PEN centra BiH za koje tvrdi da lobiranjem utječu na dodjelu spomenute nagrade, te organizatore manifestacije u Tuzli, ovi se brane, proglašavaju ga paranoidnim, u medijima se javljaju i Sidranove pristalice, drugi oponenti, itd.  

Mene u ovom tekstu ne zanima istinitost ili neistinitost Sidranovih optužbi, niti me zanima da li je Sidranov roman bolji ili lošiji od ostalih koji su konkurisali za nagradu, ne zanima me objektivnost žirija i ne bih da se osvrćem na postupak 'procjenjivanja vrijednosti literarnog djela’. Ne zanimaju me ni sarajevski književni lobiji, a ne bih ni da se bavim utjecajem koji ima politika u organizaciji spomenute manifestacije. Ista tako, ovaj tekst ne pišem kao osoba koja ima obrazovanje iz književnosti, pa joj je stoga sve što se tiče nje (pa i ovo koliko god udaljeno bilo) blisko i traži komentar, pišem ga jednostavno kao čitateljica kojoj se cijela stvar zgadila. Dakle, zanima me samo postojanje tih optužbi u našem medijskom prostoru i zašto se osobama iz javnog života dopušta da zagađuju javni medijski prostor svojim egoističnim smećem (jer da se razumijemo, nije ovo ni prvi, a sigurno neće biti ni posljedni slučaj), koje je upravo to, jer mu se nikakvog drugog opravdanja ne može naći.

Pretpostavljam da nije lako biti Abdulah Sidran. Nije lako biti akademik, institucija, pregurati toliko književnih i svakih drugih padova i uspona. Mora se čovjek mnogima zamjeriti, raskinuti prijateljstva, braniti, pravdati i napadati. Bilo bi to teško i u nekoj većoj zemlji, u nekoj gdje postoji i više sidrana (ako je to moguće), a kamoli u ovoj državici kojoj je previše i jedan. Nije lako dobiti toliko književnih i filmskih nagrada, biti hodajući simbol, a onda ostati uskraćen za onu koju su dobijali i kojekakvi 'književni anonimusi'. Dakle, pretpostavljam da nije lako biti Abdulah Sidran. Od toliko toga i svega što znači biti Sidran, čovjeku se jednostavno zamuti pogled i možda jednostavno prestane da percipira neke nivoe 'postojanja', kao recimo one koji pripadaju njegovim 'običnim' čitateljima. Zaboravi čovjek (tj akademik) da se upravo zbog njih i pišu knjige, tj. snimaju filmovi. To su oni ljudi koji ne pripadaju nikakvih lobijima, niti im je stalo da znaju 'ko tu koga ni zašto', oni ljudi koji kupuju knjige, možda dolaze i na promocije, ljudi koji čitaju novine i prate vijesti. Ljudi kojih se, ma kako to naivno zvučalo, tiče knjiga i napisano, jer eto, ima i takvih.

Dakle, šta takav jedan čitatelj ili čitateljica mogu zaključiti iz ovih medijskih istupa Sidranovih? Sumnjam da će stati na njegovu stranu, sažaliti se nad nepravdom počinjenom nad akademikom ili razmišljati o tome da li je 'Otkup sirove kože' roman ili autobiografija. Nekako mislim da će mu se prije cijela stvar zgaditi i osjetiće prezir. Ostaje pitanje što je Sidranu sve to trebalo i zašto je doprinio zagađenju našeg medijskog prostora? Zar ne bi bilo bolje da je pokazao barem malo estetske i moralne (sic!) odgovornosti prema ljudima kojih se tiče ono što bi on imao da kaže i pustio (ne)roman da govori sam za sebe?

Fino je bilo jučer čistiti grad. Čovjek se umori, ali to je onaj 'fini' umor, nakon kojeg se osjećamo, barem kratko, kao da smo uradili nešto korisno. Jer koliko god da je jedna (ili više) vreća smeća malen doprinos na globalnom nivou, ipak je doprinos. S druge strane, čini mi se da je čišćenje medijskog prostora od smeća kojim se svakodnevno zatrpava posve nemoguća misija. Čak se nisam nimalo umorila pišući ovaj tekst i zato znam da nisam ni uradila ništa korisno. Ali zaista bi bilo sjajno organizovati neku kolektivnu akciju čišćenja medijskog prostora ili makar prevenirati dalje zagađenje medijskih površina, zar ne?

Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba