Elma Tataragić: Šutnja nije zlato

Piše: Elma Tataragić za radiosarajevo.ba

Igra slučaja je htjela da se nekoliko godina poslije rata sretnem, upoznam pa i sprijateljim sa momkom koji me je ranio 1. januara 1993. godine. Samo igra slučaja je također htjela da me protuavionski metak ne pogodi direktno, nego da prođe kroz kuhinjski prozor, vrata, te tatin omar, pa da tako oslabljen sleti na moju glavu. Rat, međutim, nije se desio igrom slučaja, samo što tu ja nemam šta dodati: nisam se tada pitala. Bila sam premlada, dakle nisam odgovorna. Meni je zbog toga drago. (Zar nema ništa ljepše nego biti oslobođen odgovornosti?)

Međutim, odgovornost me sustiže danas. Godinama se trudim da vrijedno radim najbolje što mogu svoj posao koji je vezan za film i nadam se da ako svako radi ono što voli na najbolji način možemo izaći iz ovog živog blata u kojem se nalazimo. Evo, vrijeme me je potuklo u trci i dokazalo da, ili moja teza nije tačna, ili da svi ne radimo ama baš ništa.

Kako ja i dalje radim, a okružena samo ljudima koji također stalno rade, povijam glavu i prihvatam da sam pogriješila i da je moja teza pogrešno postavljena. Radeći mi smo se izolirali od onoga što nam ne ide u korist, i nastavili smo tako, slijepo raditi samo svoje i ne osvrtati se na druge probleme.

Ja sam imala privilegiju da preživim i imam stalne glavobolje koje me podsjećaju na to koliko sam sretna što sam živa. Mnogi nisu imali tu sreću ili nesreću da prežive. Mnogi su poginuli, mučno su ubijeni, nestali su. Ja, tako živa, imala sam pravo da oprostim ili da neoprostim momku koji je po svim prilikama te noći pucao na moj stan sa prve linije na Dobrinji.

Oni koji su stradali nemaju taj izbor. Izbor je opet naš. Da li ćemo šutjeti ili ćemo se suočiti sa istinom ma koliko bolna ona bila.

Kao preživjeloj građanki ove države muka mi je od kolektivne šutnje. Znam koliko je teško govoriti o ratu, ali imamo odgovornost prema živima, prema mrtvima, ali i prema onima koji se svakoga dana rađaju u ovoj nesretnoj zemlji.

Šutnja ne pomaže našoj budućnosti već sve nas kolektivno čini još bespomoćnijim nego što jesmo. Čini nas tupim i sablasnim poput onog lika sa poznate Munchove slike “Krik” koji vrišti a glasa nema.

Ja nemam razloga da šutim o istini. I ne želim biti dio sistema koji radi na zataškavanju i na manipulaciji žrtava. Ja nemam razloga da se ne suočim sa činjenicom da su i u Sarajevu počinjeni zločini, u tom Sarajevo koje je “uvijek bilo otvoreno za sve i gdje svi imamo ista prava”. Ja to Sarajevo ne poznajem.

Ja poznajem Sarajevo danas, Sarajevo koje prihvata odluku Vlade Kantona Sarajevo kojom se daje puna podrška Ministarstvu za boračka pitanja KS-a da pruži sve vrste pomoći osmorici uhapšenih osumnjičenih za zločine nad srpskim i hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u logoru "Silos" i drugim mjestima zatočenja na području općine Hadžići u periodu od 1992 - 1995 godine.

Ja poznajem Sarajevo u kojem je normalno da moj rođak nema posao zato što nije Musliman, pardon Bošnjak, a neko drugi da ga nema baš zato što jeste. Ja poznajem Sarajevo u kojem djeca nose oružje i nožem bodu na smrt jedni druge u tramvaju. Ja znam Sarajevo u kojem je normalno da se gotovo svake sedmice neko ubije. To je Sarajevo koje ja znam. I to Sarajevo će biti sve gore mjesto za život dok god budemo kolektivno šutjeli i na taj način opravdavali ne samo ovaj zločin, nego i sve druge zločine, pa samim tim i genocid u Srebrenici.

Šutnjom ćemo svi sami sebe poništiti. Ja to ne želim. Evo učim da šutnja nekada ipak nije zlato.

Vezano:
Jasmila Žbanić: Nevidljivo Sarajevo
Nidžara Ahmetašević: Ne želim finansirati odbranu osumnjičenih za ratne zločine!
Dino Mustafić: Ljubi bližnjeg svoga zločinca
Silos u Tarčinu: Logor ili zatvor?
Tema sedmice: Politička podrška zločinima