Elma Aliefendić: Tri konstitutivna plamena

OPREZ: Ovaj tekst može sadržavati indikacije na pojavu generacije koja sugeriše mir, bratstvo i jedinstvo

Koliko god sam se trudila da ne izgubim na oštrini pisanja, nisam sigurna koliko mi je to pošlo za rukom s obzirom na ono kroz šta sam prošla prethodne sedmice, da je Čomski prošao kroz isto i njegove kritike bi izgledale prozaično. Riječ je o regionalnom kongresu studenata socijalnog rada u Ljubljani. Prisustvovala sam na mnogo kongresa, u mnogim zemljama, ali odgovorno tvrdim da je ono što se događalo u Sloveniji drugačije od svega ostalog.

Piše: Elma Aliefendić

Tim sastavljen od socijalnih radnika i budućih socijalnih radnika krasi empatičnost, znanje i aspiracija za rješavanje nagomilanih socijalnih problema. Ono što je bilo zajedničko ovom kongresu s onima na kojima sam ranije prisustovala jeste činjenica da zemlje bivše Jugoslavije posjeduju velike umove koji mogu donijeti promjene regiji, no i činjenica da se u takve premalo ulaže pa su oni na koncu prepušteni sami sebi. Na taj način obično završavaju donoseći promjene nekoj drugoj zemlji. Istraživanje privredne komore FBiH pokazalo je da je procenat mladih koji žele napustiti BiH 77 % što jasno govori o apatiji našeg društva.

Mediji forsiraju pisanje o prepirkama s kanala grand šestorke, portali su puni ponuda za prvomajska putovanja (zaslužili smo eto proslaviti praznik rada, pregurali smo još jedan mandat tri konstitutivna manipulatora). Ponajviše jer takve teme privuku kompetentne umove na forumima, koji i za proljetni snijeg nekako pronađu način da krive jedni druge i jebu si mater međusobno. Ono što javnost ne voli objaviti su službeni podaci, a oni kažu da je u vremenskom razdoblju od šest godina BiH napustilo 100.000 mladih ljudi. Prema stopi odliva mozgova pretiče nas jedino Hrvatska, ali ne zbog lošijeg stanja, nego olakšica za odlazak koje ima tamošnje stanovništvo. Godine zatucavanja u domaćem školstvu nisu dale ideju mladima o tome gdje i kako otići, no s razvojem tehnologije i dostupnosti interneta sve više mladih umova kupuje jednosmjerne karte.

Druga dimenzija: Put na kongres bez vlastitih vozača

Važno je spomenuti ovaj problem dok pišem o grupi mladih ljudi koji na jednom studentskom kongresu profesionalnije djeluje na području regionalne saradnje od Ministarstva vanjskih poslova BiH, pritom dokazujući da se na kongres može doći i busom. Koliko god prozaično zvučalo, ovo je grupa mladih koju vodi ljubav, a ne mržnja, koji imaju potencijal da promijene stvari i koji će vjerovatno, kada vide da im znanje i vlastiti napor nisu dovoljni da djeluju u svojoj zemlji, otići da čine boljom nečiju drugu stvarnost. Smatram da je podizanje svijesti društva o ovom problemu kao i poziv na djelovanje moja građanska dužnost, što ovaj tekst ne čini još jednim bezvrijednim mozganjem.

Već drugi dan kongresa svima nam je bilo jasno da možemo napraviti velike stvari i promjene u socijalnoj politici zemalja ex-Yu. Većina problema koje imamo su tu zbog indolencije od strane vlasti, a posljedice direktno trpe građani u stanju socijalne potrebe i svaki građanin indirektno. No, ovaj tim sa sobom nosi jednu ogromnu energiju nastalu kao konsekvencu njihovoj želji da mijenjaju odnose u društvu. Bio je ovo studentski kongres s velikom vizijom i planovima za budućnost.

U Zakonu o mladima FBiH i Zakonu o omladinskom organizovanju u RS-u jasno stoji kakva treba biti briga države o mladima, ali ko još čita (čitaj poštuje) zakone u BiH. Prema članu 14. općinska, gradska i kantonalna tijela vlasti dužna su samostalno osigurati minimum mjera na planu rada s mladima i omladinskih aktivnosti, kao i mehanizme i kapacitete koji uključuju i osiguranje godišnjih grantova za projekte za mlade dodjeljujući ih putem javnog poziva s kriterijima, sukladno evropskim načelima u radu javnih uprava. Unatoč finom prikazu bh. jurisdikcije, predstavnici Univerziteta u Sarajevu jedini su koji nisu imali punu finansijsku podršku na ovom događaju, te su dio putnih troškova snosili iz vlastitog džepa.

Koliko smo mogli zajedno

Oni što podstiču na mržnju i podjelu mizantropskom politikom vjerovatno bi ostali fascinirani događajem koji se odigrao na povratku s kongresa. Tamo negdje iza ponoći na hrvatskoj granici zapazili smo bus iz Niša, tu nam je ekipa iz Srbije i ekipa iz Crne Gore, mi odrasli ljudi, mi Bosanci i Hercegovci trčimo za tim busom, eto da im mahnemo još jednom, a oni u busu svi na nogama, vozač im je vani i gleda u čudu.

Hodajući s kongresa do trga gdje nosimo pice za beskućnike, Mateja iz Slovenije kaže: “Ja sam Jugoslavija, moj jezik je Jugoslavenski.” Ona magija koju smo mi imali priliku iskusiti u Ljubljani je samo podsjetnik koliko smo toga mogli zajedno, koliko smo mi slični, koliko smo mi zapravo jedno i svaki put kad Tanja Fajon uradi nešto za svoju zemlju, sjetite se da je to mogla biti vaša promjena, svaki put kada košarkaši Srbije osvoje zlato, sjetite se da je to moglo biti vaše slavlje.

Oprostit ćete mi na nostalgičnom tekstu koji je posljedica četiri stvarna dana u priči mojih roditelja o grandioznoj Jugoslaviji. Tu smo gdje smo sada, ali podjele nam još nisu na razini stagnacije, barem kada govorimo o Bosni i Hercegovini. Dozvolite sebi da vas dijele i nastavite u čudu gledati autoputeve Njemačke, obrazovni sitem u Finskoj i druge zemlje kako nas dostižu i prestižu razvojem, to je sve ono što smo mogli imati, a odlučili smo da ne želimo imati. Umjesto zlatnih kašika, dobili smo kašike vidovite Džemile, a vidovita Džemila (za one koji ne znaju) dođe kao Harry Potter bez magije, dakle marginalna paradigma.

Naredni studentski kongres koji bi okupio ove divne mlade ljude planiran je za Sarajevo, što je za sada pod velikim upitnikom jer sarajevski studenti nemaju sponzore, nemaju fakultet koji raspolaže s dovoljno novčanih sredstava, nemaju volontere koji žele učestvovati u projektu koji ima intenciju da mijenja postojeće stanje socijalnog rada. Ova grupa mladih ljudi svakako nastavlja saradnju, ne očekujući podršku Izetbegovića, Mileta, Čovića i njihove arhaične politike, očekuju ih od onih koji znaju ono što i oni, koji u srcima ne nose mržnju nego ljubav kao oni. Ono što se već sa sigurnošću može reći jeste da je jedan četverodnevni kongres ujedinio studente s univerziteta iz Mostara, Banje Luke i Sarajeva, a vi gospodo Čović, Izetbegović i Dodik  jebite se s tom mržnjom, provalili smo da je to predstava za građane, mistifikacija koja završava onog trenutka kada se kamere ugase. Sve one koji žele da podrže ovaj projekt, ove mlade ljude, studente socijalnog rada, diplomirane socijalne radnike, magistre socijalnog rada i u skorijoj budućnosti doktore nauka, koji imaju znanje i želju da sarađuju i rade na entitetskim i regionalnim projektima i nakon fakulteta, pozivam da podrže sarajevski regionalni kongres regije studenata socijalnog rada 2015. godine.