Eldar Sarajlić: Zašto je sunećenje pogrešno?

Javne kontroverze oko ritualnog obrezivanja (sunećenja) dječaka su sve češće. Nedavno je religijski sud u Izraelu kaznio jednu majku zbog toga što nije dopustila obrezivanje njenog sina. Prije dvije godine, u Njemačkoj su jevrejske i muslimanske grupe protestvovale odluku lokalnog suda u Kelnu o zabrani obrezivanja pod izgovorom zaštite dječjih prava. Nekoliko mjeseci nakon toga njemački parlament je anulirao odluku ovog suda i usvojio novi zakon koji obezbjeđuje diskreciono pravo roditelja da obrezuju svoju djecu u skladu s religijskim ubjeđenjima i bez nužnih medicinskih razloga. Iako su rijetki glasovi koji propituju nedavno masovno sunećenje dječaka u Sarajevu, vrijedi razmisliti o moralnoj dimenziji ove religijske i kulturne prakse.

Piše: Eldar Sarajlić 

Obrezivanje muške djece je jedna od najstarijih medicinskih procedura. Historijski dokazu upućuju na to da je ova praksa stara oko 6 hiljada godina. Rani Sumeri i Semiti na Arapskom poluotoku su prakticirali obrezivanje kao formu incijacije dječaka u svijet odraslih, a australijski Aboridžini kao test hrabrosti. U moderno doba obrezivanje se počelo prakticirati oko 1870. godine, kada je američki ortoped i hirurg Lewis Sayre preporučio obrezivanje kao lijek za veliki broj oboljenja, uključujući paralizu, sifilis, epilepsiju i slično. Do kraja stoljeća, obrezivanje dječaka je postalo univerzalno prihvaćena praksa u Sjedinjenim državama i u zapadnoj Evropi, te se usvojilo kao rutinska medicinska procedura. 

Ipak, do kraja 20. stoljeća većina medicinskih stručnjaka je odbacila Sayreove teorije i utvrdila da ne postoje dovoljni dokazi medicinske koristi obrezivanja. Australijska, kanadska, kao i mnoge evropske medicinske asocijacije su čak otišle i dalje te preporučile da se rutinsko obrezivanje ne obavlja bez prijeke medicinske potrebe. Američka asocijacija pedijatara je jedina od velikih medicinskih asocijacija koja je neutralna po pitanju obrezivanja, tvrdeći da s obzirom da ne postoje dovoljno jaki dokazi o zdravstvenoj koristi ali ni o šteti, roditelji su ti koji trebaju donijeti finalnu odluku o obrezivanju svojih dječaka.

Nedostatak odlučujućih naučnih (medicinskih) podataka o koristi i šteti obrezivanja je doveo do toga da je glavni argumenti o moralnoj dopustivosti ove prakse kulturnog i religijskog karaktera. Ako ne postoje medicinski razlozi za sunećenje, onda kultura i religija mogu obezbjediti opravdanje. Ovo je postala mantra svih onih koji su se protivili odluci suda u Kelnu.

Određeni filozofi i bioetičari su također usvojili ovaj stav i utvrdili da roditeljska diskrecija može posluđiti kao dovoljan argument u korist opravdanja sunećenja. U poznatom tekstu na ovu temu, Michael i David Benatar tvrde da bi obrezivanje bilo nemoralno jedino ukoliko bismo mogli dokazati da ne postoje neke druge (ne-medicinske) koristi za obrezanog dječaka. Njihova pretpostavka je da postoje mnoge društvene i kulturne koristi obrezivanja, poput integracije dječaka u njihovu kulturnu zajednicu, obezbjeđenje religijskog spasenja kao i određenih društvenih beneficija. Nedavno je i Joseph Mazor kazao kako obrezivanje služi velikom broju budućih dječjih interesa, te da zbog toga ne krši njihova prava. Djeca, tvrdi Mazor, svakako nisu autonomna bića, te kao takva nemaju dovoljno artikulisana ljudska prava. Ta prava definišu i brane njihovi roditelji.

No, da li su argumenti o potencijalnoj društvenoj i kulturnoj koristi obrezivanja dovoljni za moralno opravdanje ove procedure? Ja tvrdim da nisu. Analizom nekoliko argumenata kulturnih i religijskih zastupnika obrezivanja pokazaću da je ova praksa moralno nedopustiva. 

Religijski argument

Jedan od najčešćih argumenata za obrezivanje je religijsko spasenje djeteta. Nazovimo ovo “metafizičkim argumentom”. U judaizmu, ritualno obrezivanje se zove brit milah i predstavlja znak zavjeta između boga i čovjeka. Kožica sa spolovila predstavlja vezu između čovjeka i boga koja se nikada ne smije prekinuti. U Starom zavjetu bog naređuje Abrahamu da se obreže i preporuči svojim sljedbenicima da učine isto. Obrezujući svoju djecu Jevreji nastoje održati ovu metafizičku vezu.

Da li je ovaj argument dovoljan za moralno opravdanje obrezivanja? Ja mislim da nije, jer je argument zasnovan na nekoliko problematičnih pretpostavki. Prvo, pretpostavlja postojanje božanskog bića koje naređuje obrezivanje. Iako je pitanje postojanja takvog bića stvar ličnog ubjeđenja, ono samo po sebi ne može opravdati tako radikalno narušavanje tjelesnog integriteta jednog ljudskog bića. Bez dovoljnog dokaza da obrezivanje donosi metafizičku korist (u vidu božanskog spasenja), praksa ne može biti moralno opravdana. 

Ipak, zastupnik ove tvrdnje može kazati da obrezivanje djece predstavlja izraz najdublje ljubavi roditelja prema djeci, koji iskreno vjeruju da su njihova djeca u određenoj metafizičkoj opasnosti ukoliko ostanu neobrezana (tj. da su prokleta na “onom svijetu”). Ova tvrdnja je moguća i vjerovatno važi za mnoge roditelje. Ali, ako tvrdnju posmatramo u nešto drugačijem svjetlu, biće nam jasno da je ipak neutemeljena. Uzmimo za primjer hipotetičke roditelje koji bi željeli da hirurški (permanentno) odstrane kosu sa njihovog djeteta te da na taj način obezbijede njegovo spasenje (pretpostavimo da se radi o religijskoj grupaciji čiji sveti spisi naređuju život bez kose). Sasvim je moguće da ovakva religijska grupa postoji, ali naše moralne intuicije nam nesumnjivo sugerišu da je ovo nedopustivo. Dječja tijela ne smiju biti instrument zadovoljenja metafizičkih pretpostavki njihovih roditelja. 

Drugo, metafizički argument pretpostavlja da će dijete nužno usvojiti religijska vjerovanja njegovih roditelja i živjeti istim životom kada odraste. Iako mnoga djeca odrastu u okvirima religije njihovih roditelja, to nije nužno tako. Mnoga od njih odbace nazore svojih roditelja, konvertiraju u drugu religiju ili jednostavno postanu ateisti. Ukoliko se djeca podvrgnu nepovratnoj tjelesnoj modifikaciji, poput obrezivanja, njihove mogućnosti za samo-određenje i kontrolu nad vlastitim tijelom u budućnosti su značajno sužene. 

Argument zajednice

Druga vrsta kulturnog/religijskog argumenta tvrdi da obrezivanje predstavlja inicijaciju djeteta u zajednicu vjernika. Ovo važi za Jevreje, a posebno za muslimane. Obrezivanje u muslimanskoj tradiciji je obavezno jer to predstavlja očuvanje poslanikove tradicije, tzv. sunnet (zbog toga i naziv “sunećenje”). Kroz sunećenje, kako ovaj argument glasi, muška djeca postaju punopravni članovi muslimanske zajednice i na taj način stiču prava na koristi koje to članstvo donosi. Ovu tvrdnju možemo nazvati “argumentom zajednice”.

Iako argument zajednice sasvim sigurno reflektuje roditeljsku brigu za blagostanje njihove djece, ne može se reći da je opravdan jer je isto tako zasnovan na problematičnoj pretpostavci i implicira pogrešnu koncepciju odnosa između pojedinaca i njihove zajednice. Naime, pretpostavka da će dijete, kada odraste, htjeti da bude član zajednice njegovih roditelja je neutemeljena. Istina, mnogi osunećeni muškarci ostanu u okviru religijske zajednice njihovog rođenja, ali mnogi i ne. Vrijednost pripadanja određenoj kulturnoj i religijskoj zajednici se između ostalog konstituiše i slobodom promjene koja omogućuje članovima da iziđu iz okvira date kulturne grupe. Ograničenje slobode izlaska iz kulturne zajednice rezultira prisilnom pripadnošću. Stoga, bilo koji fizički akt koji onemogućuje da se pojedinci izdvoje iz odtređenih kulturnih okvira je nedopustiv. 

Ipak, zastupnik argumenta zajednice može sugerisati da izlazak iz muslimanskih ili jevrejskih zajednica nema nužne veze sa obrezivanjem (sunećenjem) jer obrezano spolovilo to ne sprečava. Čak štaviše, zastupnik ovog argumenta može kazati da je obrezivanje tjelesna modifikacija koja je nevidljiva spolja, te da ne postoji nikakva vidljiva stigma koja bi sprečavala obrezane muslimane i Jevreje da istupe iz svojih kulturnih grupa. Istina, obrezani muškarci mogu biti slobodni da se odreknu svog grupnog identiteta i istupe iz zajednice. Međutim, ovaj argument je validan jedino uz pretpostavku da su eksterni elementi nebitni za indivdualni identitet, što je netačno. Kulturni i religijski identitet pojedinca se konstituiše kroz interakciju vanjskih (poput tjelesnih modifikacija) i unutarnjih (psiholoških) elemenata samo-razumijevanja i samo-percepcije. Permanentna tjelesna modifikacija, poput sunećenja, može značajno ograničiti sposobnosti pojedinca da se percipira mimo okvira postojeće kulturne zajednice u koju je integrisan činom rođenja i obrezivanja.

Argument zajednice također pretpostavlja i neodrživu koncepciju odnosa između zajednice i pojedinca. Naime, tvrdnja o koristi implicira da je obrezivanje mala žrtva (kako u simboličkom tako i u stvarnom smislu) za veliku kulturnu (a veoma često i materijalnu) korist koja dolazi sa članstvom u zajednici. Pretpostavlja se da je sunećenje određena razmjena dobara između pojedinca i njegove zajednice, pri čemu zajednica žrtvu pojedinca nagrađuje pristupom zajedničkim dobrima. Drugim riječima, sunećenje se smatra vrstom individualne investicije koja bi trebala rezultirati grupnim povratom dobra u formi kulturnog kapitala kada dijete odraste. 

Što se tiče razmjene simboličke i stvarne žrtve pojedinca za dobit kulturnog kapitala koji dolazi s članstvom u zajednici, ova pretpostavka je tačna. Pojedinci razmjenjuju vlastitu energiju, vrijeme, estetske preference, čak i određene dijelove tijela za različite forme kulturnog kapitala. Ali, ova tvrdnja je tačna jedino pod pretpostavkom da se razmjena između pojedinaca i zajednice obavlja dobrovoljno. Argument razmjene ima smisla jedino ukoliko je razmjena čin slobodnih i autonomnih pojedinaca a ne iznude. Obrezivanje dječaka koji nisu autonomni pojedinci i ne mogu slobodno učestvovati u pretpostavljenoj razmjeni dobara je suprotna smislu koncepta razmjene kao takve.

Argumenti sličnosti, estetike i higijene

Kulturni argumenti u korist obrezivanja se pojavljuju i u sekularnim oblicima. Naime, fizička sličnost s roditeljima, tjelesna estetika i genitalna higijena se često upotrebljavaju kao ne-religijski oblici argumenta o društvenim i kulturnim beneficijama sunećenja. Sva tri oblika su problematična zbog istog razloga: oni pretpostavljaju roditeljske, a ne dječje standarde fizičke sličnosti, estetike i odgovornosti za tjelesnu čistoću, te dijete postavljaju kao instument zadovoljenja roditeljskih ciljeva. U tom slučaju djeca snose posljedice vizija njihovih roditelja o tome šta konstituiše dovoljnu fizičku sličnost između članova porodice, tjelesne ljepote, kao i odgovornosti i truda o genitalnoj higijeni. 

Vjerovanje da je obrezano spolovilo higijenski lakše održavati je posebno problematično, s obzirom da na ljudskom tijelu postoje još higijenski mnogo zahtjevnija područja, čije bi odstranjivanje bilo besmisleno i neopravdano. Tvrdnja da je sunećenje moralno dopustivo jer oslobađa roditelje od dodatne brige za higijenu vlastitog djeteta je stoga neutemeljena.  

Otvorena budućnost

Argumenti o navodnim društvenim i kulturnim beneficijama obrezivanja dječaka su nedovoljni za moralno opravdanje ove procedure. Dakle, ne trebamo obrezivati svoju djecu samo zato što su generacije prije nas to radile, ili zato što imamo određene vizije o tjelesnoj ljepoti. Jednostavno, nemamo moralno prihvatljive razloge za takvu praksu, i na taj način narušavamo pravo naše djece da sama određuju da li žele da se podvrgnu takvoj proceduri kada odrastu i budu dovoljno autonomna da odluče takvo nešto. 

Nemamo pravo da odstranjujemo dijelove njihovog tijela samo da bismo osnažili vlastita vjerovanja, ili da bismo obezbijedili kontinuitet vlastite religijske ili etničke grupe. Isto tako, nemamo pravo da oblikujemo njihova tijela u skladu s našim standardima tjelesne ljepote, ili zahtjeva za genitalnom higijenom. Ukoliko ona to žele uraditi kada dostignu određenu dob, to će biti njihovo diskreciono pravo. Sve do tad, mi moramo štititi njihovo pravo na otvorenu budućnost, u kojoj će oni, a ne neko drugi, imati glavnu riječ u odlučivanju o vlastitim tijelima

Tekstovi istog autora: 

Eldar Sarajlić: Na kulturnoj mapi svijeta Sarajevo ne postoji