Dželaludin Hodžić: Nada u ustavne promjene

Piše: Dželaludin Hodžić

Ustavna arhitektura Bosne i Hercegovine višestruko je složena i, treba li naglašavati, nepoznata dosadašnjoj ustavnoj teoriji i praksi. Tu strukturu čini trinaest ustavnih tesktova, što samo po sebi predstavlja zapanjujući podatak. Cijela ta arhitektura dodatno je poljuljana postavljanjem na krive temelje od samog početka. Nije osnovni i suštinski problem u samom broju ustava. Problem je u činjenici što je cijela struktura formulirana i dizajnirana ne po funkcionalnim principima koji će omogućiti efikasnost državnog aparata i mogućnost provođenja jedinstvenih politika. Upravo suprotno, struktura o kojoj je riječ, odnosno, silni ustavni tekstovi koji u Bosni i Hercegovini, prije predstavljaju neku izvitoperenu, naopaku formu američkih checks and balances. Naravno, pri tome ništa novo nije rečeno. Kao što ništa novo ne govorimo tvrdnjom da je takav ustavni udes jedan od značajnijih rezultata i posljedica agresije na Bosnu i Hercegovinu, odnosno, rata u kojem nije bilo pobjednika. Barem ne u smislu u kojem se može govoriti o pobjednicima Drugog svjetskog rata. Kao što znamo i to da ovako više ne može, barem ne još dugo (iako i to već dugo ponavljamo).

Je li Ustav Federacije prvi problem?

Posebna pažnja prilikom ustavnih analiza posvećuje se, razumljivo, Ustavu Bosne i Hercegovine. Takve analize uglavnom završavaju ocjenama o tome kako isti ne omogućava i ne predviđa kapacitete države, efikasnost odlučivanja, sposobnost za izazove euroatlantskih integracija, a da, s druge strane, predviđa previše kočnica i mehanizama za opstrukciju svakog pokušaja osnaživanja državnih kapaciteta. Osim toga, Ustav Bosne i Hercegovine suprotan je međunarodnim konvencijama i dokumentima o ljudskim pravima (koje je, inače, BiH potpisala i time preuzela u vlastito zakonodavstvo) što je potvrđeno i presudom u već poznatom slučaju Sejdić – Finci.

Osporavatelji (jačanja) države, opet, imaju vlastite argumente koji se svode na sljedeće: Daytonski ustav BiH nije prepreka njenoj efikasnosti i ispunjavanju uslova na putu postizanja članstva u euroatlantskim asocijacijama. Takvom stavu uvijek će dodati i stav da sliku o ustavnoj strukturi BiH kvari mreža ustava u Federaciji Bosne i Hercegovine. Iako se, svakako, radi o površnoj ocjeni i nedosljednoj argumentaciji ona je, dijelom, tačna. Kakogod, ta argumentacija o FBiH kao ustavno zamršenijem dijelu Bosne i Hercegovine kao da je nekome došla do uha.

Nekoliko posljednjih mjeseci prilično često i sve glasnije slušamo najavu ustavnih promjena u Federaciji Bosne i Hercegovini. Neko je odlučio da, nakon pokušaja ustavnih reformi odozgo (od Ustava BiH) krene ovaj put u ustavne promjene odozdo, od Federacije BiH. Treba, doduše, ponoviti kako se ne radi o prvim ustavnim promjenama na entitetskom nivou. Događale su se one i ranije, naročito ona koja se „odigrala“ u mandatu Wolfganga Petrischa, tadašnjeg Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Prema najavama, međutim, ovo će biti najznačajnije ustavne promjene u Bosni i Hercegovini još od Daytonskog sporazuma. Tim prije jer se u najavama spominju obuhvatne i korjenite promjene koje uključuju i teritorijalna prekrajanja (a to nikako ne može biti jednostavno) koja bi u konačnici trebala značiti i novi dizajn Federacije Bosne i Hercegovine. Takve najave višestruko su značajne i sasvim sigurno imaju potencijal promjena koje radikalno mogu promijeniti ne samo ustavnu arhitekturu već presudno utjecati na evropski put i evropski izgled Bosne i Hercegovine.

Hoće li se nešto dogoditi?

Nakon tih najava, u kojima prednjači ambasador SAD u Bosni i HercegoviniPatrick Moon, pojavili su se i prvi konkretni prijedlozi. Najprije se svojim viđenjem ustavnih promjena u FBiH oglasila Narodna stranka Radom za boljitak. Njihov prijedlog, svakako pojednostavljen i po mnogo čemu manjkav i površan, može se sumirati u jednoj riječi: ukidanje. Prema tom prijedlogu, naime, ukinuli bi se kantoni te bi u toj varijanti Federacija ostala bez tzv. srednjeg nivoa vlasti. Osim kantona, navedeni prijedlog predviđa i jednodomni parlament, odnosno, ukidanje Doma naroda u Parlamentu FBiH, dok bi zaštita vitalnog nacionalnog interesa bila bi zadatak klubova naroda koji bi se formirali u Zastupničkom domu. Svoje učešće u raspravi najavile su već i neke druge organizacije nevladinog sektora.

U kojem pravcu mogu ići najavljene ustavne promjene? Šta od njih možemo očekivati? Nakon tzv. aprilskog paketa iz 2006. godini kao najvećeg reformskog pokušaja od završetka rata ova zemlja suočena je s ozbiljnom političkom krizom, stagnacijom čak i nazatkom skoro u svakom  pogledu. Ima, naravno, i onih koji će reći kako se BiH nalazi u stanju krize još od 1996., odnosno, 1990. Takva tvrdnja ipak ne drži vodu. Period između 1996. i 2006. godine karakterizira ipak, kakvo-takvo, kretanje, promjene, reforme koje su kao rezultat imale jačanje mršavog državnog kostura. Za razliku od perioda do 2006. sada, već u drugom mandatu, svjedočimo stanje apatije, beznađa i gubitka vjere u mogućnost bilo kakve političke inicijative i dijaloga kao modela za strateška rješenja. Taj gubitak već se pokazuje kao dugoročna i teško nadoknadiva šteta za bosanskohercegovačko društvo. Upravo iz tih razloga očekivanja su, kada su najnovije najave u pitanju, dvojaka. Javnost je, s jedne strane, skeptična prema svakoj novoj najavi ustavnih promjena.

Poučeni ne samo aprilskim već i višedecenijskim iskustvom ljudi ne vjeruju dok ne vide. S druge strane, međutim, ljudi se nadaju. To je vjerovatno posljednje što je ljudima na ovim prostrima ostalo i čega se neće odreći zbog nekoliko stotina hiljada nezaposlenih i nekoliko propalih ustavnih pokušaja. Bez ironije, ljudi ovoga puta ponovo očekuju da se nešto dogodi. Šta je to nešto, teško će bilo kod od nas konkretno definirati i nabrojati ali to da nam nešto treba i to hitno, prati jednoglasje. Stoga je na gornje pitanje o tome u kojem će prvacu krenuti i gdje će završiti najnovije (još ne započete) ustavne reforme moguće stotinu odgovora. I, kao što je to često slučaj u ovoj zemlji, teško da postoji krivi ili netačan odgovor.

Svako smanjenje administracije i birokracije, svako smanjenje broja premijera, ministara, sekretarica, savjetnika i šefova kabineta, svako smanjenje voznog parka, svaki korak u pojednostavljenju procedura odlučivanja, svaki zdrav i održiv dogovor, svaka riječ koja nudi perspektive, svaki zarez koji nudi nove mogućnosti za ovu zemlju i sve njene građane korak je naprijed od sedam milja. Šta bi tek značile dublje i ozbiljnije promjne kakve bi predstavljalo smanjenje administrativno-teritorijalnih jedinica na teritoriji kojom, primjera radi, u SAD-u upravlja šerif s 30-ak službenika, to možemo tek slutiti.

Lagumdžija nakon Silajdžića

Mandat 2006. – 2010. obilježio je Haris Silajdžić, na čije su isprazne slogane nasjeli, nažalost, mnogi birači izabravši ga u Predsjedništvo BiH, koji će ostati upamćen kao grobar najvećeg reformskog projekta poslije rata, dogovora koji je bio utemeljen na skoro apsolutnom konsenzusu. Da, skoro.

Mandat 2010. – 2014. obilježava Zaltko Lagumdžija i neodoljivo podsjeća upravo na Harisa Siljadžića. Od slatkorječivog ali praznog, šupljeg slogana do sujete, apetita i moći za destrukciju. Doduše, ne mogu da odolim jednoj usporedbi. U nogometnom žargonu ona bi glasila ovako: Haris Silajdžić, iako loše, igrao je neke velike utakmice na najvećim svjetskim stadionima. Za razliku od njega, Zlazko L. blizu je završetku karijere na niželigaškim terenima. Iako, nije igrao za raju.

Zašto dva imena u tekstu koji se tiče najavljenih ustavnih reformi? Bojim se da ponovo cijelu stvar ne obilježi jedan čovjek, pri čemu sam samo istakao najozbiljnijeg kandidata i da opet ne budemo pisali o najvećem pokušaju, koji je to i ostao, zahvaljujući nečijoj sujeti i nosu za destrukciju.

Treba izdržati još malo, neki u novim pokušajima, po svemu sudeći, neće sudjelovati.

Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba