Đurin dnevnik, 36. dan: Svi ti Upturi Zbikberi

Imam pedeset i pišem dnevnik. Ne znam šta mi od to dvoje izgleda čudnije. Uvijek sam se pitao zašto ljudi pišu dnevnike. Valjda misle da im je život jako interesantan pa će to svakoga zanimati. Nekako samoljubno. A i tužno. Ko uopšte ima vremena i želje da čita tuđe živote, kad jedva prati i svoj vlastiti. Ali eto, ja ću ga pisati jer će možda jednom zanimati nekog mog potomka kako je jedno ljeto proživio njegov pra pra neko. Ja bih, recimo, sve dao da mogu pročitati barem nekoliko dana života nekog mog predaka pa će možda i neki moji potomci imati sličnu želju, jer geni su geni ;-). Možda je sve ovo patetično, ali jebiga - tako je izgleda kad pređeš pedesetu. (Đuro, 29. maj 2012).

Piše: Branko Đurić Đuro

6.7. SVI TI UPTURI ZBIKBERI

Na mogu da shvatim kako neki ljudi (nažalost ih je sve više) umišljaju da znaju šta je umjetnost. Kao da se razmnožavaju brzo kao zombiji i čak zauzimaju mjesta na pozicijama koje donose odluke o tome da li je nešto umjetnost ili obično sranje. To je u stvari posebna grupa ljudi koji se boje svega što bi bilo razumljivo i (nedaj bože) zabavno.

Film mora biti spor, dosadan, nerazumljiv za (običnu) publiku i po mogućnosti crno-bijeli da bi bio proglašen za umjetnost. Ako je slučajno, barem malo, zabavan onda je to samo "sranje za glupu publiku". E tu počinje problem i dolazi do regrutovanja "obične" publike u redove ovih strašnih poznavaoca filma (i umjetnosti uopšte).

Pripadnik "obične" publike ne razumije "umjetnički" film, ali mu je nezgodno da to prizna, da ga njegov kolega "poznavalac" ne bi svrstao u seljake koji ne znaju šta je to umjetnost. Zato se on radije pretvara da mu je sve jasno i da razumije "duboke poruke autora" nekog dosadnog, depresivnog, nerazumljivog...."umjetničkog filma".

Uskoro ih bude stid reći da su njihovi omiljeni autori Miloš Forman, James Cameron, Ian Fleming.... ili Srđan Dragojević od domaćih, nego počnu "pronalaziti" nove, rijetke, čudne i samo velikim poznavaocima filma znane režisere, scenariste....

Sam sam na jednom festivalskom prijemu ispao najveća seljačina kad sam, okružen "poznavaocima" rekao da mi je omiljeni režiser (scenarista, glumac i kompozitor) Charlie Chaplin. Aduti većine ostalih su bila imena za koja nisam nikad ni čuo. Sljedeći put sam u sličnom društvu izmislio ime u stilu - Uptur Zbikber iz Uzbekistana i već je nekoliko njih klimalo glavom u stilu - "Da, da, znam, znam....sjajan je Uptur...."

Mislim da zbog sličnih majmuna na strateškim mjestima Chaplin nije dobijao nagrade na "umjetničkim" festivalima i da je tek vrijeme pokazalo o kakvom geniju umjetniku se radi. Svi oni Upturi Zbekberi iz njegovog vremena ne postoje više, niti ih se iko sjeća. Ostaje samo veliko sjajno blještavo ime čovjeka čije filmove je obožavala "obična" publika.

O tome danas razmišljam jer sam u Sarajevu i Štampa večeras svira u Skenderiji baš za vrijeme festivala.

Lijepo mi je u Sarajevu jer se mama do mene ponaša isto kao i prije trideset godina. "Imaš li pare za taksi? Jesi li uzeo ključeve? Uzmi još neki džemper ako zahladni! Nećeš valjda mokre kose sada napolje izać?! Svakako se ne osjećam kao pedesetogodišnjak, ali ovaj Fadilin odnos do mene me tjera da se osjećam još mlađe. To mi dodatno olakšava večerašnji koncert.

Počnemo svirati tek oko dva sata poslije ponoći. Udarimo najprije sa nekoliko žešćih pjesama, a onda polako smirimo atmosferu. Sound je dobar i osjećam da bend uživa. Nedo mi skoro poslije svake pjesme uputi naš tradicionalni uzklik odobravanje i podrške - Braaaaaaaomili!

Vrhunac koncerta je gostovanje Marca Hellera. Sa Ernyjem otpjeva Miss Sarajevo, ja se za to vrijeme presvučem i onda odsviramo s njim O Sole Mio.... Pun pogodak. Publika je oduševljena. Vidim da i Marc uživa. On je tenor u Njujorškoj operi i za njega je rock koncert u zapušenoj sali neko totalno novo iskustvo. Izvedemo ga i na bis i na poklon i vidim da ga naša publika voli.... iako je veliki umjetnik, a mi samo obični rock and roll band za najobičniju (meni oduvijek i zauvijek najdražu) publiku.

Trideset i peti dan: Idemo Đuđi

Trideset i četvrti dan: Rebus Olivera Dragojevića

Trideset i treći dan: Start me up

Trideset i drugi dan: Nešto kao hrkljuš

Trideset i prvi dan: Klinac sa Željinom zastavom

Trideseti dan: Neću da šefujem, neću da mi šefuju

Dvadeset i deveti dan: Nemam vremena za kašnjenje

Dvadeset i osmi dan: The Rolling Stones

Dvadeset i sedmi dan: Svinja u poršeu

Dvadeset i šesti dan: Đe s’ Đuđi, gu*i li se šta?

Dvadeset i peti dan: Podgrijavanje sarme i druge dogodovštine

Dvadeset i četvrti dan: Đe si jarane?

Dvadeset i treći dan: Dao sam gol

Dvadeset i drugi dan: Tuširanje s momcima

Dvadeset i prvi dan: Zovu me Umbrellino

Dvadeseti dan: Moji novi najbolji drugovi

Devetnaesti dan: Una cosa speciale

Osamnaesti dan: Kako zadaviti čovjeka

Sedamnaesti dan: Miris cimeta i benzina

Šesnaesti dan: L’uomo della notte

Petnaesti dan: Na ručak u Rim

Četrnaesti dan: Strah od blama

Trinaesti dan: Vunena mahovina

Dvanaesti dan: Najeb'o sam

Jedanaesti dan: Garaža

Deseti dan: Tako ti je to u životu

Deveti dan: Naprijed gledaj! Samo furaj!

Osmi dan: Tajni recept   Sedmi dan: ‘ta će Bob

Šesti dan: Orlando. Strašan glumac.Peti dan: Čvarci za vegetarijance
Četvrti dan: Hepek
Treći dan: Cazzo
Drugi dan: Planovi za prošlost
Prvi dan: Čovjekov najbolji prijatelj, krevet