Đurin dnevnik, 35. dan: Idemo Đuđi

Imam pedeset i pišem dnevnik. Ne znam šta mi od to dvoje izgleda čudnije. Uvijek sam se pitao zašto ljudi pišu dnevnike. Valjda misle da im je život jako interesantan pa će to svakoga zanimati. Nekako samoljubno. A i tužno. Ko uopšte ima vremena i želje da čita tuđe živote, kad jedva prati i svoj vlastiti. Ali eto, ja ću ga pisati jer će možda jednom zanimati nekog mog potomka kako je jedno ljeto proživio njegov pra pra neko. Ja bih, recimo, sve dao da mogu pročitati barem nekoliko dana života nekog mog predaka pa će možda i neki moji potomci imati sličnu želju, jer geni su geni ;-). Možda je sve ovo patetično, ali jebiga - tako je izgleda kad pređeš pedesetu. (Đuro, 29. maj 2012).

Piše: Branko Đurić Đuro

5.7. IDEMO ĐUĐI

Sutra je koncert Bombaj Štampe u Skenderiji i zato danas Denza, Zala, Ela i ja letimo za Sarajevo. Tanja ostaje u Ljubljani jer ima dvije predstave mjuzikla Vještice iz Eastweeka u Križankama na otvorenoj sceni. Žao mi je da se to poklopilo sa mojim koncertom i da je neću moći gledati (i slušati izvrsne songove) u takvom ambijentu. Ona nas vozi na aerodrom. Nadam se da će se odmoriti ovih par dana bez nas. Ja ću poslije koncerta ići direktno u Crnu Goru na još jedan dan snimanja Montevidea, a Tanja će doći po djecu u Sarajevo nekoliko dana kasnije.

Let je bio dug i groooozan jer smo (ne baš uspješno) cijelim putem izbjegavali ljetnje oluje. Skrivajući strah pred njima, gledam lica moje djece i pokušavam otkriti kako oni podnose let. Zala mi uzvraća istim pogledom kao što je moj - skriva svoj strah iza vještačkog  osmijeha. Ela se zabavlja igrajući igricu na mom telefonu, a Denza je zaspao u pozi "Pez" (otvorena usta a glava zabačena nazad) iako mu iz slušalica trešti muzika tako glasno da je sluša pola aviona. Probudi ga tek onaj trzaj kad avion dotakne sarajevsku pistu.

Nedo nas dočeka na aerodromu i vozi nas Fadili direktno na ručak. Nazovem je dok se vozimo prema njoj, a ona se javi i preduhitri me s mojom standardnom replikom za ovu priliku - "Stavi sarmu na keca!". Ubijem se hranom, kao i obično kad dolazim mami u Sarajevo, i legnem na kauč. Mislim da i to radim samo kad sam u Sarajevu.

Naveče, kao i uvijek prije koncerta, imamo probu kod Armana. To je podrum u kom vježba njegova grupa i u kom dan i noć provode on i njegova raja. Tamo rolaju, piju pivo a ponekad padne i koji ćevap (prostor je na samom rubu Baščaršije tako da ne oskudijevaju ni u čemu od toga). Arman i njegova raja me podsjećaju neodoljivo na društvo iz Štajmbekovog Cannery Row. Mrzim ljude koji se trude da bi bili drugačiji od drugih i obožavam one koji to stvarno jesu. Prostor je pun pojačala, bubnjeva, i razne opreme tako da se, osim za dim, teško nađe prostor za bilo šta. Po zidovima vise najbizarniji ukrasi a radijator je (ko zna zašto) montiran na plafon.

Kad stignem tamo, zateknem Armanovu raju kako skupa sa Nedom, Bajom i Ernijem izvode nekakvu akciju koja podsjeća na vojnu vježbu "dekontaminacija prostora". Vrata su širom otvorena i oni mašu nekim krpama, pokušavajući (na svoj žalostan način)/ da prozrače prostor. Unutra niko ne puši i osjećam da je neko, prije nekoliko minuta, naprskao prostoriju sa nekakvim jeftinim "neutralizatorom mirisa". Objasne mi da je Marc Heller (tenor iz njujorške opere, koji će nam biti gost na konceru) straaaaaašno osjetljiv na dim i da je već napravio scenu u stanu koji smo iznajmili za njega, kad je otkrio da je neko pušio unutra. Operni pjevač njegovog ranga mora sigurno paziti na svoj glas. Pridružim se akciji.

Marc se uskoro pojavi i svi pokušavamo na njegovom licu razabrati da li je dekontaminacija bila uspješna.

Na probi se dogovorimo da on i Ernie otpjevaju Miss Sarajevo (tu pjesmu smo Marc i ja pjevali ove godine na Berlinskom festivalu i tako smo se i upoznali) i dodamo novu pjesmu na naš repertoar - moj i njegov duet O Sole Mio u našoj (rokerskoj) verziji sa otvorenim G štimom. Zvuči odlično i znam da će sutra upaliti. Elma, naša back vokalistka, napravi veliku grešku - izvadi lak za nokte i počne ih lakirati! Marc, u trenutku skoči kao oparen i zamoli je (mada to baš i nije izgledalo kao molba) da odmah zatvori bočicu i izađe napolje da tamo osuši nokte. Ona sve to i učini, ali primijetim, da je zbunjena jer to uradi sa poluotvorenim ustima.

Sviramo do pola deset, kad se komšije obično počnu buniti, a onda odemo kod Ćera u  Havanu, gdje ja popijem nekoliko (već tradicionalnih) Kaiprinja koje me poprilično zaljuljaju.

Vratim se na Breku dosta poslije ponoći. Djeca već spavaju, a mama, kad mi otvori vrata, cvrcka kao prije tridesetak godina i kaže: "E moj Bane, zar se u ovo doba kući dolazi?!"

Prije nego zaspim razmišljam kako je malo ljudi ostalo koji me zovu "Bane". Osim mame i rodbine s Vratnika još samo stare komšije iz Svetozara Markovića i rijetki jarani iz djetinjstva. Za sve druge sam Đuro. Dobro, na snimanju u inostranstvu me zovu Branko (to mi je nekako najčudnije), Loša me zove Juji a ja njega Ljolja (tako ga je Denza zvao kad je bio mali), Nedo i drugi iz benda me zovu Mili, Saša P. me zove Pajdo, Pako me je zvao Banja (samo je on znao zašto), Dženana S. me zove " Džes' Džuro!", neka raja iz gimnazije - Joroe.... ali meni samom je najdraži nadimak Đuđi! Tako su me prozvali Romi na snimanju Doma za Vješanje i danas me najbliži zovu tako. Sam sebe zovem tako kad se pokušavam ohrabriti. Kad sam, recimo, devedesete tonuo u san od anestezije prije operacije sam rekao sebi - "Idemo Đuđi!". Prije neke zahtjevnije scene ili nekog skoka ili bilo kakve moguće opasnosti izgovorim tu kratku mantru ;-)

Sutra je koncert - vjerovatno ću je iskoristiti prije nego što izađem na stage....

Trideset i četvrti dan: Rebus Olivera Dragojevića

Trideset i treći dan: Start me up

Trideset i drugi dan: Nešto kao hrkljuš

Trideset i prvi dan: Klinac sa Željinom zastavom

Trideseti dan: Neću da šefujem, neću da mi šefuju

Dvadeset i deveti dan: Nemam vremena za kašnjenje

Dvadeset i osmi dan: The Rolling Stones

Dvadeset i sedmi dan: Svinja u poršeu

Dvadeset i šesti dan: Đe s’ Đuđi, gu*i li se šta?

Dvadeset i peti dan: Podgrijavanje sarme i druge dogodovštine

Dvadeset i četvrti dan: Đe si jarane?

Dvadeset i treći dan: Dao sam gol

Dvadeset i drugi dan: Tuširanje s momcima

Dvadeset i prvi dan: Zovu me Umbrellino

Dvadeseti dan: Moji novi najbolji drugovi

Devetnaesti dan: Una cosa speciale

Osamnaesti dan: Kako zadaviti čovjeka

Sedamnaesti dan: Miris cimeta i benzina

Šesnaesti dan: L’uomo della notte

Petnaesti dan: Na ručak u Rim

Četrnaesti dan: Strah od blama

Trinaesti dan: Vunena mahovina

Dvanaesti dan: Najeb'o sam

Jedanaesti dan: Garaža

Deseti dan: Tako ti je to u životu

Deveti dan: Naprijed gledaj! Samo furaj!

Osmi dan: Tajni recept   Sedmi dan: ‘ta će Bob

Šesti dan: Orlando. Strašan glumac.Peti dan: Čvarci za vegetarijance
Četvrti dan: Hepek
Treći dan: Cazzo
Drugi dan: Planovi za prošlost
Prvi dan: Čovjekov najbolji prijatelj, krevet