Drago Hedl: Zenički KPZ

Piše: Drago Hedl
Foto: Dado Ruvić/CROPIX

Muhidin Agić, u majici kratkih rukava, na kojoj piše “Volim Zenicu” ispod kojih kipte nabildani mišići bogato ukrašeni tetovažom, može reći da je “pravi Hadžija”. U KP domu Zenica, opjevanom u stihovima i muzici Zabranjenog pušenja, proveo je ne 12, nego 28 godina. Ostalo mu je još godina i deset mjeseci. U sumornom zatvoru, na čiju se pomisao ledi krv u žilama i najokorjelijim kriminalcima, dospio je, kaže, zbog pljačke banke. Kad smo se odmakli iz vidokruga njegova ledenog pogleda, čuvar je dodao: "Bilo je osim pljačke banke još koječega, a vjerojatno će toga biti još." Agić je jedan od recidivista kojem je zatvor postao dom jer vjerojatno pravog ni nema.

Kazneno-popravni zavod, kako je službeno ime zeničkom zatvoru, star je 123 godine i na njemu se to itekako vidi. Gradili su ga Austrijanci od 1886. do 1889. i kad se iz Sarajevske ulice, u središtu Zenice, prođe kroz njegova vrata, izgleda pitomo, pun zelena i cvijeća. Ali kad se iza leđa upravne zgrade prođe kroz željezna vrata, dojam se naglo mijenja.

Čim sam onamo zakoračio, uvjerio sam se u istinitost rečenice jednog umirovljenog suca koji dobro poznaje prilike u svim zatvorima bivše SFRJ. "Godina dana Zenice isto je što i 10 godina Remetinca", rekao je komentirajući vijest da bi se Branimir Glavaš mogao teško pokajati zbog bijega iz Hrvatske, ako završi u KPZ-u Zenica.

Paviljon 1, bezlična zgrada s malim prozorima i rešetkama i uskim hodnikom s bezbroj vrata na kojima piše ime i prezime zatvorenika i njihov broj, pretrpan je kao i sve ostale zgrade u zatvoru.

Penjanje po krovovima

Direktor KPZ-a Zenica Nihad Spahić kaže da osam postojećih paviljona može primiti 642 zatvorenika, ali taj je broj nategnut raznim improvizacijama, a optimalan bi bio oko 400. Ali u zatvoru se nalazi gotovo 800 ljudi i iako svaki dan netko ode ili dođe, uvijek se vrti oko te brojke.

Zatvorski čuvari, njih oko 200, u tri smjene hodaju u krugu zatvora bez oružja i palica. Imaju samo sprej na bazi suzavca, zataknut o pojas, što je jedina obrana na koju, kao manjina među osuđenicima, mogu računati. U četvrtak, kad smo posjetili zatvor, stanje je bilo normalno, iako je proteklih sedmica bilo svačega, od penjanja zatvorenika po krovovima i zašivanja usta do malih pobuna. U pretrpanom zatvoru, kakav je zenički, iskra lako bukne u požar, a za iskru ne treba puno. Dok hodamo kroz dugački hodnik Paviljona 1, prema drugim zatvorskim zgradama, čuvari nas požuruju čim se oko nas skupi pet-šest zatvorenika. Sve su to mlađi, nabildani ljudi tupih pogleda iza kojih je teško reći kakve se kriju namjere. Neki pristojno odzdrave, drugi gledaju u pod, jedni se hoće slikati i rado poziraju, drugi prijeteći pokazuju rukom. Ševal Zlatić u KPZ-u Zenica već je četiri godine, a bit će još tri. Kaže, ovdje je “džabe” i tvrdi da nije kriv, no na smrt je pretukao Suljmana Cucaka pa je osuđen na osam godina.

Krišom izrađuju bodeže

Većina zatvorenika dosađuje se u krugu zatvora. Lijep je dan pa na asfaltiranom igralištu igraju nogomet i košarku, dok drugi ljenčare u parku gdje hlad pravi tek nekoliko stabala. Preostala su, nekoliko metara iznad tla, opasana bodljikavom žicom, koje je u KPZ-u Zenica toliko da bi se njome vjerojatno nekoliko puta mogao okružiti cijeli maglajsko-zenički kanton. Rad nije obavezan kao što je to bilo u socijalizmu, kaže zamjenik direktora KPZ-a Zenica Josip Pojavnik, ali zanimanje za poslove u zatvorskoj ekonomiji i ljevaonici, koje djeluju u sastavu proizvodne jedinice Novi život, veće je od broja radnih mjesta. Možda rad ovdje doista oslobađa, ali jedno je sigurno: donosi određenu zaradu i pomaže onome što je glavni cilj svakog zatvorenika: da dan brže prođe.

Ljevaonica je 50 godina stara, više naprednija manufaktura nego ozbiljna tvornica: za tokarskim strojevima u sumornoj, sivoj atmosferi, koju krase brojni posteri obnaženih ljepotica iz kojekakvih erotskih magazina, obrađuju se odljevci električnih uređaja i izvoze u Italiju, Sloveniju, Hrvatsku. Nema nigdje jeftinije radne snage nego u zatvorima, ali motivacija nije posebna. Ali stražari to dobro znaju, ljevaonica je i mjesto na kojem se, krišom, izrađuju bodeži i noževi, opako hladno oružje koje zna sijevnuti iznenada u međusobnim obračunima zatvorskih bandi. Jedan od stražara pokazuje nam duboku posjekotinu na lijevoj ruci koju je zaradio kada je jednom od napadnutih zatvorenika, u međusobnom obračunu klanova, spašavao život. Na izlasku iz zatvora, u jednoj od stražarskih soba, bogata je kolekcija raznog hladnog oružja zaplijenjenog u redovnim kontrolama zatvorskih soba i osobnih stvari zatvorenika. Ko zna koliko je toga dobro sakriveno i kada će bljesnuti kakva oštrica u nekom budućem obračunu.

‘Mi smo nevini’

Tenzije su velike. Zatvorenici su razvrstani u tri skupine: u A i B skupini su oni koji zbog dobrog ponašanja imaju pravo na pogodnosti, a u skupini C su problematični zatvorenici koji takve pogodnosti nemaju. Jedan iz skupine C, 23-godišnji Samir Kešetović, ostao je bez pogodnosti jer je, kako kaže, po licu isjekao momka zbog kojega je i dospio u zatvor. U “žici” je već više od dvije godine, čeka ga još manje od jedne i za to je vrijeme, osim što se navukao na heroin, naučio svašta, ali, kaže, “najmanje dobrog”. I on je, tvrdi kao i većina zatvorenika, ovdje potpuno nevin i sve mu je namješteno.

A pogodnosti su, s obzirom na život iza zidova KPZ-a Zenica, ravne onome što se u životu onih izvan tih zatvorskih zidina smatra dobitkom na lutriji. Nakon trećine odslužene kazne, zatvorenici u skupinama A i B imaju pravo, prema propisanom rasporedu, izaći u grad, posjetiti za vikend porodicu ili koristiti godišnji odmor, ako u zatvoru rade. Te su pogodnosti ujedno i velika iskušenja jer je život iza žice toliko dramatično različit da se mnogima teško vratiti kada jednom izađu.

U pogodnosti spada i odobravanje posjeta zatvorenicima, od kojih su svakom najdraži oni slobodni. To znači pravo na dva sata u posebnoj prostoriji s krevetom, čistom posteljinom i tuš-kabinom, no takvu mogućnost imaju samo oženjeni zatvorenici ili oni koji svoju izvanbračnu zajednicu mogu potvrditi odgovarajućim papirom socijalnih službi.

Zna se ko je boss

"Tako je to po našem kućnom redu", kaže Josip Pojavnik - jer kad bi bilo drugačije taj bi prostor postao bordel.

Tog četvrtka prijepodne četiri sobe u prizemlju bile su prazne, a u dvije na spratu dvojica zatvorenika sa svojim suprugama koristila su pravo na dva sata intime.

O homoseksualizmu, koji je itekako prisutan, nerado se govori. Redoviti pregledi zatvorenika unatrag nekoliko godina nisu otkrili HIV pozitivne, pa je KPZ Zenica lišen barem tih problema. Ali, zato je droge napretek. Unazad nekoliko godina uprava je nabavila dva psa izvježbana za pronalaženje droge, ali putevi njena unosa u zatvoru brojni su i maštoviti te sve originalniji. Najčešće drogu unose zatvorenici nakon povratka s vikenda, tako da je spreme u prezervativ koji progutaju ili ga strpaju u analni otvor. Trgovanje drogom u zatvoru unosan je posao koji se najčešće plaća telefonskim karticama od tisuću impulsa, a odnos cijena u zatvoru i onih na ulici tri je prema jedan.

U zatvoru se zna ko je ko, kažu nam stražari i unatoč legalnim predstavnicama pojedinih kolektiva, kako u upravi nazivaju manje jedinice zatvorenika, zna se ko je boss. Mjerilo nečije vrijednosti je snaga, iako se autoritet stječe i drugim sposobnostima, prije svega zatvorskim stažem i poznavanjem stotina trikova, čije poznavanje određuje mjesto na hijerarhijskoj ljestvici. A zatvorenici dugo pamte, kaže nam jedan od čuvara, i ne valja im se zamjeriti.

Šta se jede

"Zna se dogoditi da nas neki od zatvorenika, kada izdrži kaznu zamoli da ga odvezemo izvan Zenice jer ga pred vratima znaju dočekati oni koji su već izašli, a zamjerio im se."

Javna telefonska govornica u krugu KPZ-a Zenica zatvorenicima je na neograničenoj upotrebi, pa se onome koga to zanima lako dojavi kada tko izlazi iz zatvora. Josip Pojavnik, zamjenik direktora, kaže da zatvorenici na razne načine na sebe svraćaju pozornost.

"Nazivaju novinske redakcije i najavljuju svoje proteste poput penjanja na krov kaznionice ili zašivanja usta pa se zna dogoditi da me novinari nazovu i pitaju što se događa u zatvoru, dok ono što su im zatvorenici najavili još nije ni počelo", dodao je Pojavnik.

U blagovaonici u kojoj vonja onaj teški, ustajali miris svojstven menzama s “kazanskom” hranom, dnevno se poslužuju tri obroka, za koje direktor Nihad Spahić tvrdi da su pomno kalorijski i nutricionistički izbalansirani. Vrijednost im se kreće od 15.000 do 18.000 džula, a za ručak, u sedmici koja je pred nama, tipična je menzaška hrana: grah s kobasicom (dva puta sedmično), gulaš s finim varivom, pileće pečenje i rizi-bizi, makaroni s mljevenim mesom, musaka od krumpira i pohovana piletina s varivom. Maloljetnici, smješteni u Paviljonu 5, imaju još jedan obrok koji se uglavnom sastoji od komada kruha sa sirom, kobasicom ili paštetom.

Budući da je KPZ Zenica “multietnička sredina” - trenutačno ondje kaznu izdržava 583 Bošnjaka, 66 Hrvata i 35 Srba - Hvati i Srbi tri puta sedmično imaju pravo na obrok sa svinjskim mesom. Ta se hrana za njih priprema u posebnoj, maloj kuhinji, koju u KPZ-u Zenica u žargonu nazivaju “svinjskom”. U zatvoru je i 30 Roma, tri Turčina, osam Albanaca, ali i po jedan Šveđanin, Arap, Makedonac. Šaroliko društvo koje je sukob sa zakonom doveo među iste zatvorske zidine.

‘Kosti će mi istrunuti’

U Zenici je trenutačno i 14 osuđenika za ratne zločine - sedam Bošnjaka, pet Srba, jedan zatvorenik koji se izjasnio kao Musliman i jedan Hrvat. Njihove kazne kreću se u rasponu od 3,5 do 20 godina zatvora. A kad je o dužini kazni svih zatvorenika riječ, najviše je onih, 314, koji će ovdje provesti između jedne i pet godina. Zatvorenika kojima je određena kazna veća od 20 godina zatvora u Zenici je 31. Kako se oni osjećaju, procijedio je jedan od njih, tupo gledajući u neodređenu točku: “Kosti će mi ovdje istrunuti".

KPZ Zenica specifičan je i po tome što su ondje zatvorene i osobe kojima je određeno obavezno psihijatrijsko liječenje, tzv. odjel forenzike. Smještaj osoba na ‘odjelu forenzike’ bio je dno dna pa je taj paviljon privremeno zatvoren i preuređuje se. Kako izgleda onaj u kojem se sada nalazi, nismo vidjeli.

Najgore je u 22 sata

U BiH ukupno je 11 zatvora, od toga u Federaciji pet, a ostatak je u Republici Srpskoj. Po svim mjerilima ovaj po zlu opjevani u Zenici smatra se najstrašnijim. Kad u njemu provedete jedno prijepodne, steći ćete dojam da ondje postoji sve, baš kao što je to i u vojsci kad vam prvog dana pokažu što je sve u krugu. I ovdje je knjižnica, šah sala, sanitarni čvorovi i kupaonica, neizbježna kantina i javna telefonska govornica, nogometno igralište, mali park…

Tu su i vlažni zidovi koji su više od stoljeća upijali tugu i očaj i na koje se pohvatala salitra jada i čemera. Najgore je, kaže jedan zatvorenik, kad se u 22 sata ugase svjetla i kad svatko ostane sam sa svojim mislima i saldom odraženih i preostalih dana. U časopisu KPZ Dani, koji izdaju zatvorenici, jedan od njih ovako je to opisao: "Misle ljudi da je zatvor težak, očajan, da je najveća životna tmina. Da nije tako i da još je gori onaj zatvor u prsima, mnogim ljudima su kazivale duge noći. To je onaj poznati osjećaj kada je srcu i duši tijesno, kada ne možemo disati, osjećaj da nam je grudnog koša premali broj".

jutarnji.hr/radiosarajevo.ba

/ Najčitanije