Dragan Bursać: A gdje su ti, Čoviću, u Banjoj Luci Hrvati, da prostiš?

"Dragan Čović i Darijana Filipović prošetali su danas Banjom Lukom da podrže "naše ljude" i poruče kako se Hrvati u Republici Srpskoj moraju povezati s institucijama. I dok u Sarajevu i Mostaru Čović već tri decenije živi od priče o ugroženosti Hrvata, legitimnom predstavljanju, konstitutivnosti i vlastitom entitetu kada dođe u Banju Luku sve utihne. U gradu u kojem je gotovo 30 hiljada Hrvata svedeno na statističku grešku nema ultimatuma ni novih karata. Preostalim Hrvatima Čović poručuje da se povežu s institucijama entiteta u kojem su izbrisani sa lica zemlje."

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Dragan i Darijana u gradu iz kojeg su Hrvati nestali

Dragan Čović i Darijana Filipović stigli su danas u Banju Luku. Lijepo. Predsjednik HDZ-a BiH i kandidatkinja te stranke za hrvatskog člana Predsjedništva BiH prošetali su gradom u kojem je prije rata živjela velika, ogromna hrvatska zajednica od oko 30 tisuća ljudi, a Čović je poručio kako su došli dati podršku valjda tim "našim ljudima" i kako se Hrvati u Republici Srpskoj moraju institucionalno povezati.

Predizborna kampanja traži fotografiju, nekoliko toplih riječi, opšta mjesta, susret s ljudima, pokoji stisak ruke i famoznu poruku o "ostanku na rodnoj grudi".

Sve je tu, osim jednog pitanja koje bi čovjeku moralo pasti na pamet dok danas šeta Banjom Lukom:

A gdje su ti, Čoviću, u Banjoj Luci Hrvati, da prostiš?

Hajmo na početak:

Na području Banje Luke 1991. godine živjelo je 29.026 Hrvata. Popis iz 2013. pronašao ih je tek oko pet hiljada 8od tih pet hiuljada, zapitajmo se koliko je registriranih, a koliko stvarno živi u gradu na Vrbasu). Grad i njegova okolina izgubili su tokom rata ogromnu većinu hrvatskog stanovništva, a iza tog demografskog sloma ostali su ljudi protjerani iz svojih kuća, uništena imovina, porušeni vjerski objekti i zajednice koje se nikada, nikada nisu obnovile i oporavile.

Sudski utvrđene činjenice govore o progonu nesrpskog stanovništva s područja Banje Luke, otpuštanju Hrvata i Bošnjaka, napadima na njih i njihovu imovinu. Tisuće banjalučkih Hrvata završile su daleko od grada u kojem su rođeni.

Zato bi čovjek koji decenijama nastupa kao politički zaštitnik hrvatskog naroda mogao prije priče o "povezivanju s institucijama Republike Srpske" postaviti tim institucijama jednostavno pitanje: Gdje su ti ljudi, zaboga?

Čuvajte mi Republiku Srpsku, a o konstitutivnosti ćemo u Federaciji!

Čovićev odnos prema Miloradu Dodiku i vlastima Republike Srpske odavno pripada čudnijim fenomenima bosanskohercegovačke politike.

Godinama traje političko partnerstvo HDZ-a i SNSD-a, godinama slušamo Čovićeve riječi o prijateljstvu i saradnji s Dodikom, a ostala je upamćena i njegova poruka u Narodnoj skupštini RS da "čuvaju Republiku Srpsku".

I upravo tu hrvatsko pitanje dobija nevjerovatnu geografsku osobinu, da ne kažem obrat.

U Sarajevu je ugroženost Hrvata tema od "životne važnosti". U Mostaru je konstitutivnost sveta riječ. Izbor člana Predsjedništva pretvara se u pitanje "opstanka cijelog naroda". Legitimno predstavljanje postaje politička dogma, a hrvatska teritorijalna jedinica ili entitet vraćaju se u javni prostor kad god HDZ procijeni da ustavni položaj Hrvata zahtijeva novu političku arhitekturu. Budimo iskreni, od te histerije HDZ na čelu sa Čovićem žive već tri decenije.

Onda stignemo u Banju Luku i sve nekako utihne.

Ovdje su Hrvati sa gotovo 30 hiljada pali na oko pet hiljada, pa ipak nema velikih govora o legitimnom predstavljanju, teritorijalnoj reorganizaciji, historijskoj nepravdi i političkim ultimatumima.

Ovdje se preživjelim i preostalim Hrvatima preporučuje da se povežu s institucijama.

Sa institucijama entiteta u kojem je njihova zajednica svedena na promil predratne brojnosti.

Čoviću, kad već crtate Herceg-Bosnu, uzmite cijelu kartu

Darijana Filipović, podsjećam, govori o mogućnosti kreiranja hrvatskog entiteta ukoliko se nastavi, kako HDZ tvrdi, "narušavanje ravnopravnosti hrvatskog naroda".

Odlično!

Onda vrijedi otvoriti kartu cijele Bosne i Hercegovine.

Hoće li entitet Republika Srpska dati dio svoje teritorije za taj hrvatski entitet?

Možemo početi odmah oko Banje Luke i banjalučke župe, pa se spuštati i penjati prema prostorima na kojima su stoljećima živjeli Hrvati, sve do Bosanske Posavine, Dervente, Bosanskog Broda, Šamca, Modriče i drugih krajeva iz kojih su tokom rata protjerane čitave hrvatske zajednice.

Derventa je posebno zgodna za čas političke geografije. Prema popisu iz 1991. na području tadašnje opštine živjelo je više od 21 hiljade Hrvata. Dvadesetak godina kasnije ostao je tek djelić tog broja.

Pa izvolite.

Ako demografija, konstitutivnost, historijska prisutnost i nacionalna ugroženost predstavljaju argumente za teritorijalnu reorganizaciju Bosne i Hercegovine, onda bi taj princip valjda morao vrijediti i na teritoriji Republike Srpske, zar ne?

Ili hrvatsko pitanje završava tačno tamo gdje počinje teritorija političkog partnera Dragana Čovića?

Jer princip koji vrijedi u Sarajevu, a nestaje u Banjoj Luci, teško se baš može prodavati kao briga za narod.

Čoviću, prošetaj i do Briševa, nije ti daleko

Kad već obilazi Republiku Srpsku i brine o hrvatskom narodu, Čović ima još jednu važnu destinaciju.

Briševo.

Hrvatsko selo kod Prijedora u kojem je tokom napada srpskih snaga u julu 1992. ubijeno oko 70 stanovnika, među kojima su bili žene, djeca i starci. Kuće su uništavane, selo opustošeno, katolička crkva razorena.

Tamo bi hrvatska politika mogla pokazati koliko joj zaista vrijedi hrvatska žrtva.

Čović bi sa svojim dugogodišnjim partnerima iz vlasti Republike Srpske mogao razgovarati o dostojnom memorijalu žrtvama Briševa, institucionalnom obilježavanju zločina, povratku, obnovi i hrvatskim selima koja su nakon rata ostala gotovo prazna.

Mogao bi pitati i hoće li djeca u Republici Srpskoj učiti što se dogodilo tim ljudima.

To bi već bila konkretna briga za Hrvate, zar ne?!

Jer hrvatske žrtve valjda imaju jednaku vrijednost u Briševu i Mostaru, u Banjoj Luci i Sarajevu, u Posavini i zapadnoj Hercegovini.

A gdje su ljudi, Dragane?

U tome je cijela groteska ove banjalučke šetnje.

Hrvatski narod u političkom jeziku Dragana Čovića čas je ustavna kategorija, čas izborna jedinica, čas legitimno predstavljanje, čas teritorijalno pitanje, a onda, čim se pređe entitetska linija i stigne među dugogodišnje političke partnere, odjednom postaje nekoliko preostalih ljudi kojima treba poručiti da se "povežu s institucijama".

O kojim ljudima govoriš, Dragane?

O onih dvadesetak hiljada banjalučkih Hrvata koji nedostaju između dva popisa?

O hiljadama ljudi iz Posavine?

O mrtvima iz Briševa?

Banja Luka bi za čovjeka koji tvrdi da štiti hrvatski narod morala biti jedno od mjesta na kojima govori najglasnije, jer ovdje hrvatska tragedija ima imena, prezimena, prazne kuće, napuštena sela, porušene svetinje, grobove i neumoljive kolone popisnih tabela.

Čović je, međutim, godinama birao političko partnerstvo sa strukturama vlasti Republike Srpske, uključujući Milorada Dodika, dok je hrvatsko pitanje svoju punu političku temperaturu uglavnom dobijalo tamo gdje je HDZ vodio bitke s "političkim Sarajevom".

Zato, kad sljedeći put Dragan Čović dođe u Banju Luku da podrži "naše ljude", neka prije prve kamere zastane, pogleda oko sebe i prebroji ih.

Trebat će mu vrlo malo vremena. Svi stanu u jedan kadar.

Jer najstrašniji komentar Čovićeve šetnje Banjom Lukom nisu ljudi koji su hodali pored njega.

Najstrašniji komentar su Hrvati kojih više nema.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.