Dragan Bursać: Krvavi napad na mladića Osmana - klali smo u Srebrenici, i opet ćemo!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

“Šta još treba da se desi??? Hoće li sve stati u bljutavo državno saopštenje kojim se “izražava zabrinutost“. Roditeljski bijes, dječiji strah, izbijen zub, kontuzovana lobanja, krv na odjeći i po ulici, rasječena ruka, prijetnje klanjem, trajna životna trauma, ne haju puno za saopštenja u kojima se iz udobnih fotelja izražava zabrinutost.“

Povratnik u Bratunac, mladić Osman Mehanović nakon što je pretučen u petak, daje izjavu u kojoj citira napadače. Preciznije, jedan od napadača dok udara Osmana govori i ovo:

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba

“…Hoćeš da te zakoljemo, kao što smo vas u Srebrenici klali?”

U Srebrenici genocid nije bio, dabogda se dva puta ponovio

Ovaj zločinački napad ukazuje na najmanje dvije stvari:

Prvo, narativ o nepostojanju genocida je iskonski netačan i sami negatori genocida ga nište upravo zazivanjem istog i priznanjem klanja u prošlosti. Ali dobro, nije da nismo znali kako je u višedecenijskom zastrašivanju bošnjačkih povratnika u Istočnoj Bosni prisutan taj đavolji narativ “U Srebrenici genocid nije bio, dabogda se dva puta ponovio“. Dakle, to je nešto sa čim se svakodnevno susreće i Osman i njegovi roditelji i mnogi drugi povratnici od Višegrada, Foče, Bratunca, Srebrenice, Vlasenice, pa se do Zvornika. Najjednostavnije rečeno, šalje se poruka onima koji su nekako izbjegli genocid da ih ako ostanu čeka sudbina ljudi ispod zemlje.

A sudbini i sudbinama preživjelih ljudi koji su se baš nakon genocida i najvećih etničkih čišćenja u modernoj istoriji Evrope vratili na svoja ugašena ognjišta pisao sam i pišu mnogi.

Treba možda dodati da je mladi čovjek zaista ničim izazvan sramno napadnut i da su napadači, očigledno zadojeni fašizmom i nacionalizmom imali samo jedan cilj-fizički zatući mladića Osmana Mehanovića, jer se drugačije zove i na drugi način Bogu moli.

Da ne bude zabune i otvorenih mjesta za interpretacije, Osman u svom iskazu kazuje upravo tako:

“Dok se sve to dešava ja se dižem šokiran sa zemlje jedna muška osoba me opet gurne, opet se podignem te dobijem par jakih udaraca u glavu gdje mi izbijaju zub. Dižući ruku u vidu samoodbrane jedna muška osoba mi nanosi posjekotinu na gornjem dijelu lijeve šake, u tom momentu od snažnog udarca padam na zemlju i čujem žensku osobu koja govori ‘alo šta to radite dečku.“

Dakle, nije ostavljen ni promil sumnje, šta je bio motiv napada i šta je bio (krvavi) cilj napada. I bojim se da će ovakvih strašnih napada biti još. Na žalost.

Zataškavanje kao manir!

Što me dovodi do druge važne stvari u ovom tekstu. Preciznije, dovodi me do pitanja kojeg postavljam sebi i vama-a zašto ja tekst o ovako važnom i zastrašujućem događaju, a koji se desio prije pet dana, pišem danas?

E o tome se radi!

I MUP, i tužilaštvo, i napadači, i lokalna zajednica, su najjednostavnije kazano krili cijeli događaj od javnosti. I da juče nije procurila vijest u medijima u kojoj napadnuti mladić Osman Mehanović u svom iskazu vrlo plastično opisuje šta mu se desilo, i ovaj sramni i strašni čin bi otišao u katalog “nije se desilo“ zbivanja, koja tako često potežu neočetnici za svaki događaj, koji po njima nije dovoljno vidljiv. Kažem, medijske sekunde su falile pa da ništa ne saznamo o Osmanu, o Bratuncu, o napadačima i najviše o pravno-političko-sigurnosnom aparatu RS-a.

Maloljetnici zadojeni mržnjom

Hajmo od početka. Napadači su, koliko je danas poznato, maloljetnici-sva tri od reda, što je zapravo najstrašnije. U zvaničnom saopštenju stoji da je policija u Bratuncu identifikovala tri maloljetne osobe iz te opštine koje su osumnjičene za nanošenje teških tjelesnih povreda mladiću Osmanu Mehanoviću.

Dakle u pitanju su grešna djeca, rođena debelo u 21. vijeku, koja ne da nisu osjetila rat, nego im i ni roditelji, vrlo vjerovatno nisu bili punoljetni kad je agresija na BiH trajala. A što nas dovodi do jednostavne konkluzije, koju smo valjda milion puta apsolvirali-Milorad Dodik sa svojom (po)ratnim klikom, kroz medije, političko djelovanje, kroz partijske zadatke na terenu, i kroz djelovanje Crkve Srbije i države Srbije stvara atmosferu u kojoj djeca fizički -do krvi, do unutrašnjih povreda i psiholoških trauma nište drugu djecu zato što se drugačije zovu. Ovaj radijacijski efekt je identičan onome kada je Hitler sa gaulajterima stvarao Hitler Jugend. Samo ovaj efekta u RS-traje preko tri decenije i nakon rata. I da Dodik nije počinio bilo koje djelo iz oblasti privrednog kriminala, njega i prateću mu kliku treba (o)suditi zbog širenja transgerencijske nacionalne mržnje, sada je to potpuno evidentno.

A šta radi Dodik u međuvremenu dok dječija krv curi na bratunački beton?

Pa sprda se sa opsadom Sarajeva, negira po ko zna koji put, genocid u Srebrenici, tvrdi sa su Potočari vojno groblje, liže zločincu Putinu zadnjicu, prijeti na dnevnoj bazi da će poderati BiH…sami nastavite.

I da, sve to radi nekažnjeno, jer je “poželjan politički partner“ i jer je međunarodnoj zajednici u ovom trenutku potreban kao link sa Vučićem, kao politička mlada u BiH i kao neka vrsta oficira za vezu sa ratnim zločincem Putinom.

Pa se sve to slomilo u petak naveče preko mladića Osmana Mehanovića u Bratuncu, kome zlom nafilovani vršnjaci ili čak mlađi od njega lome zube i pokušavaju ga ubiti.

Kad je Vankuver bliži Bratuncu od Sarajeva

A tzv. državni ili entitetski aparat?

Spava čvrstim, ljetnim snom.

Pa se tako o brutalnom napadu na Osmana Mehanovića u Bratuncu prije svih državnih institucija oglasio Institut za istraživanje genocida Kanada. Jer ti ljudi u dalekoj Kanadi osjećaju kakvo se zlo ne samo sprema, nego i dešava. Dočim politika i politike u BiH, očigledno imaju prečeg posla, mahalajući svi zajedno ovih dana na hiljade tema, koje se nikako ne tiču povratnika. a povratnici su ionako nevidljivi ljudi, njihove sudbine su crne rubrike, a interesantni su samo i jedino uoči izbora, kad im svaka politička šuša laže šta hoće.

Iz pisma kanadskog Instituta, citiram vam jednu jako važnu rečenicu:

“ Pozvali smo međunarodne zvaničnike u BiH: UN, članice PIC-a, EU, OSCE da umjesto verbalnih osuda napada posjete povratnike i da, djeluju shodno Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i Akcionom planu Generalnog sekretara iz 2007. godine.“

Pa me baš interesuje šta će se desiti u bližoj budućnosti glede ovog slučaja? I hoće li svi zajedno sa vlatima RS-a sudjelovati u kolektivnom zaboravljanju jednog sramnog događaja, izlijeva nacionalističke mržnje, čekajući da se “sve zaboravi“.

A kažem, malo im je falilo da i ovaj sramni napad ode u katalog “nije se desilo“ slučajeva.

Nego se ja pitam, onako za sebe, šta još treba da se desi??? Hoće li država (ako je ima) čekati da neko do smrti linčuje povratnike? Hoće li neko pozvati na odgovornost “poželjnog političkog partnera Dodika“ koji sije mržnju na dnevnoj bazi ili će sve stati u saopštenje kojim se “izražava zabrinutost“. Roditeljski bijes, dječiji strah, izbijen zub, kontuzovana lobanja, krv na odjeći i po ulici, rasječena ruka, trajna životna trauma ne haju puno za bljutava saopštenja države ili međunarodne zajednice u kojima se iz udobnih fotelja izražava zabrinutost.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba