Dragan Bursać: Dodik ostaje na čelu SNSD-a, miševi ni žalbu nisu smjeli sastaviti

"Ne smeta Dodik opoziciji u RS-u. Ne smeta Trojci, koja je parnim datumima u svađi s Dodikom, a neparnim u koaliciji s njim. Ne smeta sudskom sistemu. Ne smeta dežurnim NGO aktivistima. Ne smeta javnosti. Ne smeta diplomatskom koru. Nikome. Tresla se gora, ostao vam Dodik na vlasti."

Piše: Dragan Bursać za portal Radiosarajevo.ba

Nakon što je Dodik oslobođen optužbi za rušenje ustavno-pravnog poretka, nakon što je otkupio zatvorsku kaznu, nakon što je rekao da će biti "predsjednik svih predsjednika" pa sebi povećao predsjednički budžet, sada je i sudski ostao na jedinom zaista važnom logističkom mjestu – na čelu SNSD-a.

Sudski sistem je pljunuo sam sebe u lice i obezvrijedio i odluke CIK-a i odluku sutkinje Sene Uzunović, koja je jedina radila svoj posao i ispravno tumačila da Dodik ne može biti na čelu političke partije. Opštinski sud je sve to, kažem, obezvrijedio i donio suprotnu odluku.

Dodik ostaje na čelu SNSD-a. Bit će i trener, i arhitekta, i skaut, i producent, i komandant. I, naravno, neće snositi bilo kakve političke i pravne konsekvence.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Ali vrag se krije u detalju – da ne kažem u drugom dijelu presude.

Naime, opštinski sud je u obrazloženju naveo da se niko nije žalio na odluku suda u Banjoj Luci. Niko. Nije htio, nije smio ili je sve dio šireg paketa dogovora s Amerikancima – možemo sad spekulisati do mile volje. Jer kako je moguće da tema broj jedan, do prije samo mjesec dana – može li ili ne može Dodik zadržati poziciju šefa partije – danas prođe tako da ne smeta ama baš nikome?

Ne smeta opoziciji u RS-u. Ne smeta Trojci, koja je parnim datumima u svađi s Dodikom, a neparnim u koaliciji s njim. Ne smeta sudskom sistemu. Ne smeta dežurnim NGO aktivistima. Ne smeta javnosti. Ne smeta diplomatskom koru.

Nikome.

Tresla se gora, ostao vam Dodik na vlasti.

I tu bi, u normalnoj državi, stala priča. Ali Bosna i Hercegovina nije normalna država. Ona je eksperimentalni poligon političke patologije u kojem se već trideset godina ispituje jedno isto pitanje: koliko daleko možeš ići, a da niko ne povuče ručnu kočnicu?

Evo odgovora. Osnovni sud u Banjoj Luci odbacuje zahtjev CIK-a da se Milorad Dodik izbriše iz registra kao predsjednik SNSD-a. Obrazloženje je gotovo genijalno u svojoj bijedi – niko se nije žalio.

Kao da govorimo o pogrešno ispunjenom formularu, a ne o čovjeku kojem je pravosnažnom presudom zabranjeno političko djelovanje. Kao da zabrana postoji samo ako je neko napiše velikim slovima, podvuče crvenom olovkom i pošalje preporučeno.

Sutkinja Sena Uzunović uradila je ono što bi u svakoj pravnoj državi bilo banalno – primijenila zakon. Rekla je jasno: pravosnažna presuda znači zabranu političkog djelovanja, a zabrana političkog djelovanja uključuje i vođenje političke stranke. Tačka. Bez filozofije. Bez "ali".

Međutim, u Bosni i Hercegovini zakon ne pada na sudovima. On se lomi u hodnicima moći. I tamo se prelama.

Rezultat je pravni šizofreni triptih: Sud BiH kaže jedno, Osnovni sud u Banjoj Luci drugo, CIK treće, a politička realnost četvrto. A četvrto je uvijek najjače. Jer u ovoj zemlji realnost ne proizvodi pravo – nego dogovor. Ne proizvodi pravdu – nego šutnju.

A šutnja je ovdje najglasnija presuda.

Gdje je opozicija u RS-u, ona ista koja se kune da bi "bez Dodika sve bilo drugačije"? Nigdje. Gdje je Trojka, koja se zaklinje u evropske vrijednosti dok s Dodikom dijeli vlast kao bračni krevet bez ljubavi? Nigdje. Gdje su nevladini borci za pravdu, koji inače prepoznaju fašizam u pogrešnom fontu na plakatu? Nigdje. Gdje su ambasade, koje znaju sazvati konferenciju zbog jedne rečenice, ali ne i zbog gaženja presude? Nigdje.

Svi su prisutni. Ali niko nije odgovoran.

I tu dolazimo do ključne rečenice: niko se nije žalio. Ta rečenica nije proceduralna. Ona je gotovo filozofska. Ona objašnjava cijelu državu. Možeš sve – ako se svi prave da ne vide.

To nije greška sistema. To je sistem po sebi.

O ovome sam pisao prije pedeset dana. Mogao sam pisati jučer. Mogu pisati i sutra. Ne zbog moje pameti, nego zbog državne gluposti. Tada sam zapisao:

"Dodik više ne mora da se vidi da bi vladao. On sada gradi nešto trajnije od funkcije – sistem u kojem je njegova partija produžetak njegove volje. SNSD nije samo stranka, to je mehanizam. Svaki kadar, svaki odbor, svaka institucija nosi njegov DNK: poslušnost, lojalnost, hijerarhiju."

Evo dokaza.

Čovjek kojem je formalno zabranjeno političko djelovanje faktički ostaje apsolutni gospodar ne samo svoje partije nego i BiH političke realnosti. Jer SNSD nije unos u sudski registar, nego struktura u glavama. To je mreža ljudi koji znaju šta treba uraditi i bez naređenja. Država u državi, samo bez potrebe da se skriva.

Amerikanci će to nazvati stabilnošću. Evropljani će to nazvati kompleksnim kontekstom. Domaći političari će to nazvati realnošću.

U prevodu: ne talasaj!

Dodik to razumije bolje od svih. Zato je preživio sankcije, presude i političke sahrane. Ne pobjeđuje zato što je genijalan, nego zato što su svi ostali kukavice. Ne vlada zato što je jak, nego zato što su institucije slabe. Ne ostaje zato što ga narod voli, nego zato što se sistem pravi mrtav.

Ovo nije pravni skandal. Ovo je politička poruka.

Poruka da zabrane vrijede samo ako se nekome da da ih provodi. Poruka da se presude mogu preglasati šutnjom. Poruka da je Dodik, i bez funkcija, i bez mandata, i bez legitimiteta, i dalje centralna figura.

Tresla se gora. Ostao vam Dodik.

I ne zato što je on neuništiv, nego zato što je ova država – samouništava.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba