Dragan Bursać: 143 olovna metka za Ahmu Brkića iz Olova!

"Automatsko oružje reskim urlicima razbija olovsku noć. Nema upozorenja, nema riječi. Samo paljba. Rafalna, hladna, precizna. Sto četrdeset tri četnička metka probijaju lim, staklo i onda ljudsko tijelo. Sto četrdeset tri prostrijelne rupe ostaju na automobilu kao brutalno svjedočanstvo svireposti ubica. To nije pucanj. To je horska egzekucija četničkih kukavica. Ahmo Brkić je ubijen na mjestu. Nenaoružani civil. Izrešetan, bez bilo kakve šanse, bez ikakvog razloga osim jednog: Bio je to što jeste. Čovjek!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Noć nad Olovskim Lukama pada teško, kao poklopac na bosanskom loncu koji samo što nije proključao i opet izbacio nove taloge povijesti. April 1992. već nosi smrad raspada jedne države i rađanje nasilne, velikosrpske ideje koja će pokušati progutati sve pred sobom. Vlažan proljetni zrak, miris pilane, mrak koji pritiska cestu. Sve izgleda kao i bezbroj noći prije, a u stvarnosti, ništa više nije isto i ništa više neće biti isto.

Ahmo Brkić vozi, a svjetla paraju noć.

Zastava 101, skromna i pouzdana, kao i život koji je vodio. Rođen 20. augusta 1955. u Olovu, ugostitelj, suprug, otac dvoje djece. Čovjek koji je radio, živio i držao se onog jednostavnog reda: porodica, posao, komšije, mir. Takvi ljudi ne ulaze u historiju po velikom, ljudskom planu. Historija ih nasilno uzima sebi. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I sve je stalo u Nulu

Cesta Olovo – Pilana – Nula – Olovske Luke pruža se pred njim poznato i mirno. Nema veze što je noć, zna Ahmo svaki kamen na svakoj krivini… Volan pod rukama, pogled čist. U tim trenucima čovjek misli o sitnicama koje čine život. Djeca. Kuća. Sutrašnji dan. Ništa ne odaje da će upravo ta ruta postati linija između života i smrti.

A onda punkt.

Naselje Nula. Mjesto gdje je zakon već zamijenjen pustom četničkom silom. Punkt SDS-a, iza kojeg stoje milicioneri nelegalne SJB takozvane Srpske opštine Olovo i dobrovoljci, naoružani, spremni, raspoređeni. Država je već potisnuta, a na njenom mjestu stoje ljudi sa automatskim oružjem i jasnom namjerom, ubiti, skloniti, osakatiti svakog drugog i drugačijeg.

Te noći, 9. aprila 1992, desio se prvi zločin na području općine Olovo. 

Zamislite.
Automobil prilazi.

Možda usporava. Možda Ahmo pokušava procijeniti situaciju. Možda se pita ko je ovo u gluho doba, ko su ovi naoružani ljudi i šta hoće od njega? Možda očekuje kontrolu, neko pitanje, bilo kakav znak da je pred njim zakonska prepreka koju može preći. U tom kratkom razmaku između svjetla i tame stane cijeli jedan život.

I onda rafal. Ili bolje kazati, a vidjet ćete i zašto, serija rafala. Orkestar smrti svira posmrtni marš jedne zemlje.

Automatsko oružje reskim urlicima razbija noć. Nema upozorenja, nema riječi. Samo paljba. Rafalna, hladna, precizna. Sto četrdeset tri metka probijaju lim, staklo i ljudsko tijelo. Sto četrdeset tri prostrijelne rupe ostaju na automobilu kao brutalno svjedočanstvo svireposti ubica. To nije pucanj. To je horska egzekucija četničkih kukavica.

Ahmo Brkić ubijen je na mjestu. Izrešetan, bez bilo kakve šanse, bez ikakvog razloga osim jednog: Bio je to što jeste. Čovjek! To nije incident. To je početak pokušaja ubijanja i Olova i ove zemlje bosanske.

Kad agresija dobije lice

Zločin su, bez svake sumnje, izvršili pripadnici nelegalne srpske milicije i dobrovoljci SDS-a. Tu na punktu. Organizovano. S punom sviješću o tome šta rade. Mehanizam je radio brzo. Izvrši, ukloni, prikrij.

Ali trag ostaje.

Na cesti ostaje automobil koji više nije vozilo nego živa rana. U njemu je bio čovjek čiji život završava u nekoliko sekundi. A izvan tog uništenog metala, izvan te noći, širi se ono što dolazi poslije svakog ovakvog čina.

Strah. Zlo. Rat.

U Olovu i posebno među bošnjačkim stanovništvom Olovskih Luka strah postaje svakodnevica i modus operandi. Ljudi primaju i razumiju poruku bez objašnjenja. Ako može biti ubijen jedan nevin čovjek na cesti, može svako. Ako je noć postala zasjeda, onda je svaki povratak kući neizvjestan.

U tom trenutku, agresija dobija svoje prvo lice na ovom prostoru.

Danima ranije Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata. Referendum održan krajem februara i početkom marta označio je politički izbor većine građana. Ali paralelno s tim izborom, godinama pripremana velikosrpska ideologija prelazi u aktivno djelovanje. Srpske opštine, punktovi, naoružane formacije, spiskovi. Sve već postoji, samo se čeka trenutak.

U Olovskim Lukama taj trenutak dolazi 9. aprila 1992.
Ahmo Brkić postaje prva žrtva.
Njegova smrt nosi u sebi obrazac koji će se ponavljati širom zemlje. Civil kao meta. Oružje kao argument. Strah kao sredstvo kontrole. Organizovana struktura iza svakog metka.

To je isti onaj obrazac koji će kasnije voditi do logora, opsada, progona i konačno do genocida u Srebrenici 1995. godine. Sve je već sadržano u tom prvom masovnom rafalu. U toj jednoj olovskoj noći. U tom jednom automobilu. U toj zastavi 101.

Dženaza Ahmi Brkiću obavljena je na mezarju Carina u Olovu. Jedan nasilno ugašen život spušten u zemlju. Jedna porodica ostavljena da nosi prazninu. Djeca bez oca. Supruga bez oslonca. Tišina koja dolazi poslije takvog gubitka traje godinama. Ahmo je bio čovjek kojeg su ljudi poznavali, poštovali, cijenili, voljeli. Ugostitelj. Domaćin. Miran čovjek koji nikome nije učinio zlo. Upravo takvi ljudi najjasnije pokazuju prirodu zločina. Jer kad se ubije takav čovjek, više nema nikakve sumnje o motivu.

Ostaje samo istina. 

Smrt koja je najavila mnoge smrti

Ta noć u Olovskim Lukama nije samo "još jedan zločin" jer to ne postoji. Ta noć je početna tačka. Linija razdvajanja između života kakav je bio i onoga što dolazi. Jedan rafal koji će se pretvoriti u hiljade, stotine hiljada drugih. Jedna smrt koja najavljuje mnoge smrti.

I zato ime Ahme Brkića MORA ostati izgovoreno, zapisano i na koncu upamćeno.
Ne kao statistika. Ne kao fusnota. Nego kao početak priče.

Početak priče o agresiji koja je imala plan, izvršioce i jasnu namjeru. Na toj cesti, u naselju Nula, 9. aprila 1992, sve je počelo da se raspliće.

Jedan čovjek. Jedan automobil. Sto četrdeset tri metka.
I zemlja koja počinje krvariti.

Neka mu je vječni rahmet, a porodici sabur.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.