Dr. Nele Karajlić: Sarajevo me protjeralo, Banjaluka me osvetila

Dr Nele Karajlić u poslednje vreme ušao je izgleda u krajnju fazu ludila. U intervjuu za Frontal, na pitanje novinara da Sarajevo, kao jednu zatvorenu i neslobodnu sredinu koja ograničava čak i iznošenje mišljenja, uporedi sa slobodarskom Banjalukom, Nele Karajlić - doktor za relativizaciju i ignorantizam - izjavio je: "Banjaluka nikada nikoga nije otjerala, a Sarajevo jeste. Ja nisam nikada čuo da je neko ko nije iz RS i nije Srbin, doživio ono što sam ja doživio u Sarajevu".

Likvidirale: e-Novine

Ono što Nele nije osetio na svojoj koži, kao da jamačno nije ni bilo. Ništa se, jel'te, ne može porediti sa njegovom golgotom u Sarajevu, koje ga je mučilo i usred Beograda. Ma kakav Aušvic, nije to nikakva patnja, ako Nele nije to osetio na svojoj koži. Prema ovome, ne bi nas čudilo ni da Nele izvali sledeće: "Nikad nisam čuo da su Jevreji u Nemačkoj doživeli ono što sam ja u Sarajevu". Ono što Nele ne čuje i ne zna, pogotovo ne doživi, mora da se nije ni desilo.

Peter Maas, američki novinar, s druge strane, stanje u Banjaluci 1992. poredi sa stanjem u Hitlerovoj Nemačkoj 1942. On u svojoj knjizi Ljubi bližnjeg svoga piše da je biti Musliman ili Hrvat u Banjaluci 1992. bilo jednako strašno kao biti Jevrejin u Berlinu 1942. Statistike govore da je u Banjaluci 1991. živelo 143 079 stanovnika: od toga je bilo 49,03% Srba, 19,35% Muslimana, 15,82% Jugoslavena, 10,97% Hrvata i 4,81% stanovnika ostalih narodnosti. U toku rata iz Banje Luke je protjerano 80 000 Hrvata i Bošnjaka. Banjaluku je između 1992. i 1995. napustilo i oko 20 000 Srba, koji se se nisu mogli pomiriti s politikom SDS-a.

Maas opisuje susret iz 1992. sa Milošem Bojinovićem, šumskim apartčikom koji je, sa pištoljem za pasom, u nekom birou odlučivao ko će ići iz Banjaluke, a ko ostati.  "U univerzumu kojeg je činila Banja Luka", piše Maas, "on je bio neka vrsta božanstva koje se igralo ljudskim životima. Ovaj ostaje, ovaj odlazi, ovaj će živjeti, ovaj umrijeti". Bojinović tada priznaje Maasu, da u svome poslu ne vidi ništa strašno, te da nije u pitanju etničko čišćenje: on, kaže, samo pomaže Ne-Srbima koji žele da odu, što je težak posao koji se radi od jutra do mraka. Na pitanje Maasovo, zašto oni žele da odu, Bojinović je odgovorio da je to sada u modi. Bojinović je Maasa, kako priznaje, podsetio na Adolfa Eichmanna, koji je također druge uveravao da je radio u korist žrtava, objašnjavajući kako je sređivao papire i brinuo da stočni vagoni, natovareni ljudima, dolaze i odlaze na vrijeme.

Radoslav Brđanin, vodeća politička ličnost u Autonomnoj regiji Krajina, presuđeni ratni zločinac, u medijima je tada redovno objašnjavao kako Banjaluka ne smije imati više od dva posto ne-Srba, a u to ime ne treba bežati ni od ubijanja. "Sve će biti dobro kad se riješimo gamadi koja se ovdje nakotila", glasovita je Brđaninova izjava na banjalučkoj televiziji iz 1992., koja kao da ne postoji, jer Nele je nije čuo. Druga njegova izjava, pomalo hitlerovska, glasi: "Uostalom, ako su Rusi i Nemci mogli da imaju logore, zašto ih ne bi imali i Srbi." Pa nek se nađe neko ko će reći da se Šumska nije pozivala na holokaustovsku-gulagovsku tradiciju.

Radoslav Brđanin, tiho da ne čuje Nele: Sve će biti dobro kad se riješimo gamadi koja se ovdje nakotila

Radislav Vukić, predsednik opštinskog odbora SDS u Banja Luci, putem medija objavio svoju odluku koja ne dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se porađaju u banjalučkoj bolnici. Takođe je izjavio da sve mješovite brakove treba razvesti i poništiti, a da djeca iz mešovitih brakova "valjaju samo za pravljenje sapuna".

Za vreme rata u Banjaluci vredno se radilo na zatiranju svih podsetnika da je tu nekada živeo neko osim Srba. Tokom agresije porušeno je 20 džamija, među kojima i Ferhadija (tada pod zaštitom UNESCO-a) koja je sravnjena miniranjem u zoru 7. 5. 1993. godine, da bi u toku narednog dana kamioni i buldožeri očistili mesto na kojem je nekada stajala. Banjalučke vlasti za šest-sedam godina svoga djelovanja promenile su nazive za 240 ulica. Čisteći etnički i ulice, ukinuti su nazivi s bošnjačkim, hrvatskim i inim imenima, a nisu zaboravljeni ni komunistički revolucionari, kao ni učesnici Drugog svetskog rata.

Preživeli Bošnjaci koji su u Banjaluci boravili kao u logoru, svedoče da je najgore bilo u toku slavlja, kad je šumski aparat koristio priliku za zastrašivanje i osvetu protiv svih drugih. Išlo se toliko daleko da je u Banjaluci napadnut naprimer i efendija Zahirović, kao supotpisnik Rezolucije, koja se danas čuva u Vojno-istorijskom institutu u Beogradu, napisane u drugoj polovici 1941, u kojoj su banjalučki Muslimani, njih oko sedamdesetak, pisali potpredsedniku ustaške vlade i njenom ministru prometa, dižući glas protiv ustaške politike i počinjenih zločina nad srpskim i židovskim narodom.

No sve to kao da nije ni bilo, jer Nele Karajlić još liže rane koje mu je nanelo Sarajevo, i s tim se ništa ne može porediti. Ova šumska kreatura sebe vidi kao angažovanog umetnika koji se stavlja u službu politike i političkih partija, napominjući da nikada nije kreirao politiku, već redovno bio nečija pudlica."Profit vam ne donosi sreću, ali smisao i življenje u skladu sa ličnim smislom da", sugeriše na kraju intervjua da je isposnički preživeo na čistoj srpskoj duhovnosti, izbegavajući sarajevske ćevape.